Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je
Put naš kroz mrak vodi. Pokaži nam ga ti, svjetlosti neprestana.
Ako je u pravu Aleksej Homjakov, autor ove zagonetne rečenice, onda svjetlost postoji svugdje: čak i u neprozirnim tamnim dubinama! Dovoljno je da neko ili nešto jednom budu osvijetljeni, pa da se ta neprestana svjetlost više nikada ne izgubi. Na ova razmišljanja naveo me je događaj, koji ću vam ispričati jer me zanima hoćete li se složiti sa ovom mojom logikom.
Nakon što je i poslije trećeg skretanja sa glavne ulice to staro auto bez auspuha uz grmljavinu motora ostalo kao zalijepljeno na mom retrovizoru, bio sam siguran da me prati. Po četvrti put sam oštro skrenuo u jednu slijepu asfaltiranu stazu koja je završavala na zajedničkom parkingu nekoliko porodičnih kuća, naglo sam zakočio na prvom proširenju. Ona krntija je prohujala tik pokraj mog automobila: kratka škripa guma i konačno, dugo trenutak dugo željene tišine. Istovremeno smo zalupili vrata za sobom i pošli u susret jedan drugom.
,,Profa, pa ti si pravi reli vozač!“, odmah sam ga prepoznao. Bio je to jedan omiljen lokalni lik, boem i strastven ribolovac. Srdačno smo se zagrlili.
,,Jurim te da ti dam pravog dubinskog šarana. Sinoć sam uhvatio sedam-osam komada, sve veći od većeg!”, dok je momak stavljao u moj bagažnik najvećeg i najljepšeg šarana, učini mi se da je ova prekrasna, zlatasta riba nekoliko puta naizmjenično otvorila i zatvorila usta.
,,Kada si uhvatio ove šarane?”
,,Sinoć, poko deset naveče. Zašto pitaš?”
,,Je li moguće da je još živ ili mi se samo učinilo?”
,,Moguće je, dubinski šaran je car jezera, prava ajkula. Borac kakvog nema. Daj mi ga, sad ću ga ja kamenom po glavi!” Zatvorio sam bagažnik iz filozofskog milosrđa.
,,Ako je do sada ostao živ, neka umre kad mu dođe smrtni čas”.
Cijeli dan sam ostao u ovom gradiću pokraj jezera. Tek poslije ponoći stigao sam kući. Cijelim putem opsjedao me osjećaj da nisam sam u automobilu. Tek u liftu sam se sjetio dubinskog šarana u bažniku.Vratio sam se do auta i uzeo već sasvim hladnog šarana. Kod kuće, moji su bili zaspali. Napunio sam kadu do pola i u hladnu vodu spustio, kako sam bio uvjeren, mrtvu ribu. Prošlo je 30 sati od kada je izvučen iz svojih dubina, šaran je morao biti mrtav. Kadu sam napunio iz poštovanja prema njegovoj izdržljivosti u koju sam se uvjerio. Neka barem i mrtav još jednu zoru dočeka u vodi! – rekoh sebi.
Ali, dubinski šaran nije bio mrtav! Najprije se lelujao okrenut na bok, a zatim kao da se budi iz nekog bunila, pokuša da se okrene u svoj prirodni položaj – leđima gore, trbuhom dolje. Zabezeknut i ushićen, posmatrao sam kako poslije par minuta počinje da pliva po kadi! Ujutro, poslije prvog iznenađenja, cijela porodica je glasala da se ovaj junak mora vratiti nazad u svoje dubine! Našli smo najveće plastično korito u kući koje se moglo smjestiti iza prednjih sjedišta, napunili ga vodom i stavili šarana. Kao da je shvatio da je svaka kap vode dragocjena, šaran se primirio i cijelim putem se nijednom nije praćaknuo. Razumije se, voda se više puta prelila preko ivica plastične kadice. Dva puta smo zastajali na benzinskim pumpama i dosipali flaše vode za piće. Kada smo konačno stigli na jezero, produžili smo da vozimo dok nismo našli jednu pustu uvalu. Ponijeli smo korito sa šaranom do obale jezera i ušli u vodu. Kada smo stigli do dubine iznad koljena, svi redom smo pomilovali iznenađujuće mirnog šarana. Nastupio je trenutak istine! Potopili smo plastičlnu kadicu do dna. Šaran je dopustio da ga jezerska voda sama izdigne do površine. Zatim je sa nekoliko blagih zamaha repom uronio u tamne dubine jezera. U jednom trenutku, zlatasti sjaj njegovih krljušti bljesnuo je neočekivano kroz zagasito modru vodu. Dok smo bez riječi stajali presrećni što smo uspjeli da ga vratimo u jezero, šaran se, koliko god nam se činilo nevjerovatno, vratio nama! Doplivao je do nas, blistavo svijetleći, plivajući mirno između nas, dodirujući nam nježno noge. Zatim je zaronio, izgubio se u dubinama i – još jednom se vratio! Poslije nekoliko sekundi, ugledali smo ga u daljini od dvadesetak metara, kako ljeska kao svjetlost neprestana.
Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je!
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica