Nedavno se navršilo čak dvanaest godina od stravičnog zločina u Beranama – ubistva braće Martinović i još četiri osobe. Ovaj slučaj je i dalje obavijen misterijom. Nekome kao da odgovara da prepusti zaboravu najsvirepije šestostruko ubistvo koje se ikada dogodilo na ovim prostorima. U međuvremenu je i od porodica stradalih malo ko još ostao da tjera pravdu.
Monitor je ranije pisao o tome da je javnost na čuvenom snimku svadbe Safeta Kalića imala priliku da se prisjeti lika Duška Martinovića. U jednom kadru ovaj visoki mladić dočekuje mladence po slijetanju helikoptera, dok ih u drugom pozdravlja i čestita im. Slijedi zamrznuti kadar i propratni tekst uz njegovu fotografiju – ,,Duško Martinović, trgovac oružjem i drogom. Ubijen u svojoj kući u Beranama u eksploziji tempirane bombe”.
Uz taj snimak aktuelizovano je pitanje ko je bio ovaj Beranac i zašto je ubijen, ali u međuvremenu nije bilo ni ponovnog pokretanja sudskog postupka ni otvaranja nove istrage. Tako je i dalje zagonetno pitanje ko su Duškove ubice i naručioci tog zločina. Bjelopoljski Viši sud, to javnosti nije nepoznato, na trećem suđenju je oslobodio do tada označenog nalogodavca Milovana Đukića i ta je presuda odavno postala pravosnažna.
Sudovi su rekli svoje i ta priča je završena. U zatvoru čami samo jedan neposredni izvršilac.
Šta se zapravo desilo toga nesrećenog jutra u Beranama?
Stravična eksplozija koja je do temelja srušila višespratnicu braće Martinović u centru grada i u smrt odnijela šest ljudi, dogodila se 29. januara 2001. godine, oko osam sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog brata Milutina (31), stradali su i njihov brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), kao i Srđan Stamenković, koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom eksploziju je preživo jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju.
Istraga je jedno vrijeme tapkala u mjestu, dok nije sklopljen mozaik za verziju koja se u prvom sudskom postupku završila osuđivanjem Zorana Stevančevića iz Peći, Davora Savičića iz Doboja i Milovana Đukića iz Andrijevice, na po maksimalnih četrdeset godina robije, odnosno petnaest u drugom postupku. U trećem postupku, Savičić i Đukić su oslobođeni u nedostatku dokaza.
Prema tada zvaničnoj, sada sudski odbačenoj verziji, ubistvo braće Martinović naručio je, navodno, Milovan Đukić. Za to je, prema toj verziji, unajmio Savičića, Stevančevića i Stamenkovića, koji su mnogo vremena proveli u kući Martinovića.
Samo tri-četiri mjeseca prije eksplozije Srđan Stamenković je našao utočište u Andrijevici, pred potjernicom MUP-a Srbije zbog razbojništva i narkodilerstva.U toj malenoj varošici predstavljao se pod nadimcima Boban ili Japanac.
Savičić i Stevančević stigli su zajedno sa Kosova. Donio ih je ratni vihor. Savičić je prethodno iz Bosne došao na Kosovo da bi se u ratu priključio Frenkijevcima. Njih dvojica su našli utočište u Beranama, kod Martinovića.
Istraga je, navodno, ,,pouzdano” utvrdila da su naručilac i egzekutori boravili u Beogradu desetak dana prije eksplozije. Za to je trebalo da dobiju petnaest hiljada maraka. Kao kaparu dobili su, tvrdilo se, pet hiljada.
Egzekutori su se okupili u Beranama 29. januara u ranim jutarnjim satima. Sakrili su se u podrumu obližnje zgrade čekajući da se kafić otvori. Eksploziv u lokal Holivud, u prizemlju kuće Martinovića, unijeli su Stevančević i Stamenković. Osam kilograma razorne ,,plastike” postavljeno je vješto u suterenu, uz noseće stubove kuće. Dilema je bila samo da li je Stamenković žrtvovan od svojih saučesnika ili nije uspio da pobjegne prije detonacije. Eksploziv je, navodno, aktivirao Savičić iz daljine. Stevančević i on su se potom vratili automobilom pećkih tablica za Beograd.
Očevici pričaju da takav prizor rušenja višespratnice nijesu gledali ni na filmovima. Prvo je, kažu, odjeknula eksplozija koja je probudila grad. Kuća kao da se na trenutak podigla u vazduh, a potom su se tone betona srušile kao kula od karata.
Sve u svemu, u zatvoru se, nakon istrage, jedino našao Stevančević. On je, navodno, u policiji priznao zločin, da bi poslije na suđenju sve negirao. Savičić je odmah pobjegao i šetao se po Doboju. On je vlasnik lokala na vrhu zgrade Beograđanka. Dva puta je hapšen, ali je na kraju odbijen zahtjev za njegovu ekstradiciju. Sada je oslobođen.
Ko je onda naručio i ko je ubio Duška Martinovića, pitanje je koje se poslije dvanaest godina opet postavlja. Ako su sudovi u pravu, sva policijska saznanja, konstrukcije i teorije pale su u vodu. U zatvoru je, kako rekosmo, i dalje samo Stevančević. On je nakon trećeg sudskog postupka osuđen na 20 godina robije. Jedan od svjedoka, koji je rušenje zgrade posmatrao sa prozora svog stana, u svim sudskim postupcima, pa i u posljednjem, ostao je pri izjavi da je upravo tog mladića vidio samo nekoliko minuta prije razorne eksplozije sa torbom u ruci kako prolazi pored kafića Holivud. Stevančevićev advokat je, sa druge strane, tvrdio da je njegov klijent u vrijeme eksplozije bio u Beogradu, gdje je radio u obezbjeđenju braće Karić.
Ako i jeste kriv, nije li Stevančević samo izvršilac. Ko je nalogodavac? Šta se zapravo dogodilo toga kišnog januarskog jutra? Da li će se ikada doći do potpune slike teškog zločina, koji će vjerovatno biti upisan kao jedan od najbrutalnijih za sva vremena u Crnoj Gori? Da li eventualno neko novo svjetlo na taj strašni događaj i njegove aktere može baciti saznanje da je pokojni Duško bio prijatelj Safeta Kalića? Da li je on stvarno bio trgovac oružjem i narkodiler, i ako jeste, za koga je radio?
Već na početku istrage mogle su se čuti verzije koje su ubistvo Duška Martinovića dovodile u vezu sa uklanjanjem tragova i nezgodnih svjedoka puteva oružja i droge nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Šta je razlog da se vojnicima, koji su u to vrijeme bili stacionirani na beranskom aerodromu, i koji su među prvima došli na mjesto tragedije, ne dozvoli da odmah otpočnu sa raščišćavanjem ruševina i potragom za preživjelima? Navodno je postojala opasnost od naknadnih detonacija eksploziva, odnosno oružja i municije, koji su kasnije zaista pronađeni u podrumu.
Na tom mjestu tragova više nema. Bageri su zatrpali i poravnali suteren, a Duškov i Milutinov nesrećni otac David, nakon što je ostao bez djece, od tuge je prodao atraktivni plac i prije dvije godine presvisnuo od jada. Dok je on bio živ, još se neko makar interesovao za to da se dođe do istine o stravičnom zločinu. Sada se polako sve zaboravlja, pa i ostale žrtve. Duškov rođeni brat i brat od strica. Konobar Cimeša, izbjeglica iz Peći, koji je toga dana zamijenio smjenu i umjesto u drugu stigao u prvu, da bi popodne, koje nije dočekao, trebalo da bude slobodan. Pokojna Biljana, koja je toga jutra uranila u pet sati da bi očistila jedan kafić i onda malo prije osam došla da pripremi za otvaranje kafić Martinovića. Da pošteno zaradi koru hljeba…
Nadležni državni organi nemaju pravo da bace u zaborav ovaj zločin i ove ljude, a javnost ima pravo da zna kako se i da li se oni njime više uopšte bave.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice