Ministru inostranih poslova Milanu Roćenu stiže sve više prigovora kako diplomatija – preciznije, naše diplomatske misije u svijetu – postaju nagrade za zaslužne kadrove. Za nekog ko je, poput Roćena, u kontinuitetu tri decenije u vlasti i ko je za to vrijeme izgustirao dvije kontradiktorne ideologije i čak četiri države – takve činjenice djeluju kao otkrivanje tople vode. Ukratko: Roćen se od uvodničara glasila Komunist do uvodničara „kratke brošure” Deset zabluda o NATO-u, koja je ovih dana podijeljena uz dnevne novine, uvijek na svoj način obračunavao sa činjenicama. Evo primjera, Roćen piše: „Iskreno se nadam da će ova kratka brošura doprinijeti da se relativizuju neke zablude o NATO-u i neopravdani strahovi od članstva Crne Gore u Alijansi”. ČINJENICE: Ipak, neke činjenice nije moguće „relativizovati”. Broj profesionalaca u Roćenovoj diplomatskoj mreži – poput ambasadora u Tirani Željka Perovića ili Nebojše Kaluđerovića, ambasadora-stalnog pedstavnika pri Ujedinjenim nacijama – daleko je manji u odnosu na debitante koji su u diplomatiju lansirani po osnovu partijskih zasluga, ali, vjeruje se, takođe i kumovskih veza i poslovnih interesa.

U Ljubljani je ambasadora Branka Perovića 2008. naslijedio mašinski inženjer Ranko Milović. Brojni Slovenci su bili ili su još uvijek angažovani u menadžmentima porodičnih i/ili povezanih firmi premijera Mila Đukanovića, prvo u Eurofondu a potom i u Prvoj banci CG. I Milović je akcionar Prve banke (1.005 akcija) i Eurofonda (75.000 akcija).

Iz najbliže Đukanovićeve orbite u diplomatiji su i ministar-savjetnik u Ljubljani Dušanka Jeknić, Milica Pejanović-Đurišić ambasador u Parizu, kao i još jedan akcionar Prve banke, ambasador u Zagrebu Goran Rakočević.

U prosjeku, plate ambasadora se kreću oko 4.000 eura. Imaju daleko bolja primanja i od svog šefa ako je vjerovati službenim podacima. Na primjer, Miodrag Vlahović, ambasador u Vašingtonu, ima platu od 5.125 eura, dok ministar Roćen tvrdi kako ima platu od prosječno svega 1.114 eura. Nije poznato da se ministar zbog toga žali, štaviše, Roćen objašnjava: “Ambasadori ne mogu da prose po svijetu”.

Za ambasadora u Abu-Dabiju sada se sprema Aleksandar Eraković, savjetnik za odnose sa javnošću u premijerovom kabinetu. Vladajuća familija Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAR) pokazivala je interes za kupovinu zemljišta u Ulcinju – ogromnih parcela u vlasništvu Eurofonda – kao i za preuzimanje ili dokapitalizaciju Prve banke. Nakon zlatnog perioda ruskih investicija, kojih je sve manje, vlast i njoj bliski tajkunski netvork podgrijavaju ambiciju da bi se sada od Arapa mogle ispumpati silne petrolejske milijarde.

SAVJETNICI DIPLOMATE: Ministar Roćen, koji je nedavno ugostio šefa diplomatije UAR-a, objasnio je da Eraković ima ambasadorske kvalifikacije zato što je premijerov ,,savjetnik za medije i spoljnu politiku”, te da je ,,skoro uobičajena praksa da se, takvi kadrovi šalju, u diplomatske vode”. Istini za volju, takva praksa i stručne reference kabinetlije nekako se vezuju za samog Roćena, koji je od 1997-2003. bio Đukanovićev spoljnopolitički savjetnik, 2003. glavni politički savjetnik, a 2006. kratko vrijeme i njegov – obratite pažnju – “vojni savjetnik”!

U odnosu na Roćenovu tvrdnju kako je Eraković ,,savjetnik za medije i spoljnu politiku”, na sajtu Vlade stoji kako je on zapravo samo “savjetnik za odnose sa javnošću”. Nema podataka ni o Erakovićevim školskim kvalifikacijama.
Sada je pred Erakovićem izazov sličan onom koji je Roćen, tokom dva mandata diplomatskog predstavnika (1992.-1997. i 2003.-2006), imao u Moskvi – da razradi poslovne kombinacije i dovede cijenjene investitore. Kako mu je to pošlo za rukom?

Poput Erakovića, ministar Roćen je takođe bio novinar. Diplomirao je žurnalistiku i od 1976. do 1979. je radio kao spoljni saradnik magazina Ekonomska politika iz Beograda kada postaje ,,stručno-politički radnik u sektoru za informisanje i propagandu Predsjedništva Centralnog komiteta SK Crne Gore”.
Roćen je tokom 1980-ih, kao doktrinarni marksista, anonimni pisac ili koautor partijskih saopštenja i saradnik glasila Komunist. Bio je šef kabineta Vidoja Žarkovića. Ondašnje kolege imaju živopisna sjećanja na Roćena, servilno upućenog u javne i lične poslove uvijek prezauzetih drugova na istaknutim mjestima.

U svojoj biografiji, Roćen tvrdi kako je 1988. postao pomoćnik republičkog sekretara (ministra) za inostrane poslove. Kadrovski je ,,preživo” AB revoluciju za koju se naivno pomislilo kako će okončati “brijanjem posljednjeg Staljinovog brka”.Ostao je Roćen pomoćnik novog ministra Dragana Vukčevića, sada premijerovog ortaka u firmi Univerzitats. Oko 1990, kaže legenda, pod obrazloženjem novog ministra Nikole Samardžića da ne zna engleski, Roćen je umalo najuren iz Ministarstva inostranih poslova.

Bolji dani došli su za mandata ministra Miodraga Lekića. Roćen je 1992. predložen i postavljen za ministra-savjetnika Ambasade SRJ u Moskvi. Tamo je već bio Borislav Milošević, stariji Slobodanov brat. Roćen je Borislava poznavao iz perioda 1980-tih, jer je stariji Milošević, nominalno ,,crnogorski kadar”, do mjesta ambasadora SFRJ u Alžiru došao verifikacijom kroz Centralni komitet SK Crne Gore.

MOSKOVSKE GODINE: Roćen stiže 1992. u Moskvu u jeku Miloševićevih (misli se poglavito na Slobodana) tajnih finansijskih operacija podrške komunističkoj i nacionalističkoj opoziciji ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. U julu 1993. Roćen je postao, kao otpravnik, prvi čovjek Ambasade SRJ. Anti-jeljcinovska opozicija je krajem 1993. izvela oružanu pobunu i okupirala zgradu parlamenta (Dume).

U Moskvi je Roćen bio saradnik sa vojnim atašeom Brankom Krgom, generalom, kasnijim načelnikom Miloševićeve Vojno-obavještajne službe i šefom Generalštaba u Beogradu. Veze su postojale i na drugoj strani, u domovini: Roćenov brat, Ilija Roćen, bio je pripadnik Odjeljenja bezbjednosti (KOS) JNA u Vojno-pomorskoj oblasti u Splitu, od 1992. prekomandovan na poslove u Tivtu.

Mnogo kasnije, 2006, pojavili su se napisi u beogradskoj štampi da je Roćen 1993. navodno bio u nekakvoj kombinaciji sa Lazarom Kovačevićem (ubijen u Moskvi, švercer oružja, predstavnik firme Itex i kum Ratka Mladića), umiješan u pokušaj šverca ručnih raketa Igla. Takva informacija je povučena demantijem jednog anonimnog vojnog obavještajca!

Lepeza gostiju i klijenata koji se sredinom 1990-tih muvaju oko moskovske Ambasade SRJ zbilja je šarena: od braće Karića, do Radovana Karadžića (juna 1994. u Moskvi dobio nagradu udruženja ruskih pisaca Mihail Šolohov), do kasnije uglednih crnogorskih tajkuna, poput Zorana Bećirovića.

Osim toga, i crnogorski novac je sklanjan u majčicu Rusiju. ,,Kada je srpski i crnogorski biznis, u vrijeme sankcija, prebacio većinu novca u Rusiju, kod nas niko nije govorio da su to prljave pare zarađene na ratu. Mi smo pokušavali da pomognemo da se što više razvije crnogorski biznis”, objasnio je kasnije general Sergej Šojgu, ruski ministar za vanredne situacije, koji s Roćenom sada predsjedava Crnogorsko-ruskim međuvladinim komitetom za trgovinu i ekonomsku saradnju.

Tu su i Roćenove veze sa Jevgenijom Primakovim, veteranom KGB-a, ruskim šefom diplomatije i kratkotrajnim premijerom. I Primakov je, poput Roćena, u mladosti ispred komunističke partije dugo bio zadužen za informativno-propagandnu djelatnost. Od 1991. do 1996, za vrijeme Roćenovih prvih “moskovskih godina”, Primakov je bio šef ruske obavještajne službe SVR (Služba vnešnej razvedki). Roćen je prevodilac njegove knjige Uspomena premijera (Podgorica, 2004).

Primakov je još uvijek predsjednik ruske Trgovinsko-industrijske komore, za koju se vjeruje da djeluje kao produžena ruka SVR-a koja prikuplja informacije o velikim poslovima oligarha i državnih preduzeća u inostranstvu.

Tokom postojanja of-šor banaka u Crnoj Gori, za vrijeme Roćenovih ,,moskovskih godina”, preko ,,korespodentskih računa”, kroz domaće praonice novca prošlo je, procjenjuje se, oko četiri milijarde eura ruskog novca.

Vladimir JOVANOVIĆ