FELJTON
SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Poetski haos

Objavljeno prije
2 godinena
Objavio:
Monitor online
Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo Džemo Redžematović
Kako objašnjavate problem koji ste nedavno iznijeli u Vašoj izjavi o poeziji modernosti, posebno nakon što je ona ostavila zabunu ili nesporazum?
Prvo, nisam se protivio novoj poeziji i poeziji modernosti. U Tunisu su me u vrlo opširnom intervjuu za štampu pitali o krizi odnosa između čitalaštva i nove poezije. Rekao sam da zaista postoji kriza jer neki pjesnici nastavljaju svoju izolaciju i postavljaju je kao cilj, a da to nije prirodni rezultat razvoja novog pjesničkog teksta. Postoje pjesnici koji estetiku svoje poezije mjere stepenom izolacije od čitaoca. Drugi razlog je taj što čitaoc ne želi da se približi poeziji koju kao adresat odbacuje. I znate da pjesnik nije sam u pisanju, on je učesnik poetske proporcionalnosti, postoji pjesnik, postoji jezik koji se pjesniku nameće, a postoji i treća strana bez koje se kreativni čin ne može realizovati a to je čitalac. Ovaj trio doprinosi razvoju pjesničkog čina i ostvarenju pjesme. Ovo se postignuće može ostvariti samo interakcijom između čitaoca i pjesnika. Nikada se nisam protivio nikome i ne volim baš biti protivnik. Svaki pjesnik je slobodan. Uvijek kažem da beskorisna pjesnička rasprava mora prestati. Prozna pjesma posvećena je pjesničkom izboru i sadrži vrlo lijepa kreativna djela. Moramo posmatrati poeziju u svim njenim žanrovima, vertikalnoj, odmjerenoj i proznoj, te u kojoj je mjeri poetičnost postignuta u pjesmi. Ovo je moje opšte stanovište i ne mogu biti tradicionalan ili reakcionaran do te mjere da odbacujem bilo koji dodatak ili bilo koji novi pjesnički prijedlog.
Čitate li nove i mlade pjesnike?
Uvijek ih čitam, učim od njih i uvijek posmatram nove trendove u odnosu pjesnika prema jeziku, tekstu, konstrukciji i ritmu, kako bih razumio ritam nove ere. Možda sam ostario a da ne znam. Možda sam postao tradicionalan a da za to ne znam. Iskustva novih pjesnika, čak i ako nisu sazrela, skreću mi pažnju na nove puteve na koje moram obratiti pažnju i od kojih mogu imati koristi ako mogu pjesničkom tekstu pružiti svježu krv i novi život. Ali priznajmo, postoji haos, bilo u vertikalnoj poeziji, odmjerenoj ili prozi, postoji haos. To je prirodno, jer nema cenzure nad izdavaštvom, a pod cenzurom mislim na književnu i stvaralačku cenzuru koja postavlja standarde i čitaocu definiše ključeve onog što je poetsko, a šta nije poetsko. Lakoća objavljivanja je vrlo velika, a sve arapske novine imaju kulturne stranice koje moraju biti ispunjene dostupnim tekstovima, a urednici ponekad nisu kvalifikovani za ocjenjivanje poezije. Prema tome, haos prevladava, a to nije obilježje samo našeg vremena, jer je u svim razdobljima vladao haos. Međutim, poteškoće sa sastavljanjem pjesme donekle su spriječile haos. Kompozicija zahtijeva moćne metaforičke i jezičke alate a može biti i kompozicija bez poezije.
Ko je odgovoran za taj poetski haos?
Teorijski haos s kojim je definisana modernost, formalno je neuređena, a njen pjesnik može tvrditi da pripada modernosti. I sada imamo novi naziv – postmoderna. Dok još uvijek živimo u predmodernoj eri.
Ali francuski pjesnik Lautréamont kaže da poeziju trebaju pisati svi!
Mislim da svako ljudsko biće pokušava da piše poeziju. Razlika je u tome što takva poezija nije imala priliku za objavljivanje, ili možda priliku za formiranje. Kao što znate, u adolescenciji se piše ono što liči na misli i imitiraju se neki pisci. Ti spisi često su lični. Svi ljudi moraju pisati, kako je rekao Lautréamont, kako bi iz njih mogli proizaći pjesnici, romanopisci i pisci…
I dalje insistirate na ,,šokiranju” svoje publike, a ta publika Vas i dalje prati na večerima poezije. Kako doživljavate tu publiku i ,,šok” koji im pružate kad im čitate svoje nove pjesme, koje se razlikuju od prvih pjesama kojima obično publika teži?
Ne znam sviđaju li se stvarno publici prve pjesme. Javnost više ne traži od mene, kao prije, da joj čitam poeziju kao znak sjećanja. I to je dobro. Uspio sam pronaći nešto poput međusobnog povjerenja između mene i čitalaca. Ne volim riječ publika. Recimo da je to adresat ili čitaoc. Javnost nije jednoobrazna gomila. Ne mogu tečno govoriti o publici, jer ću napraviti mnoge greške. Ko je onda publika? To može biti grupa pjesnika i intelektualaca, mogu biti taksisti, domaćice ili studenti, a svaka grupa može imati pravo uspostaviti odnos sa poezijom. Problem s nama je što arapski čitaoc osjeća da ima pravo miješati se u definisanje pojma poezije. Svaki slučaj ove vrste postaje uopšteno pitanje koje može biti ugroženo opasnošću banalizacije, da ne kažem vulgarnosti. Moji čitaoci me prate kao što ja njih pratim dok se razvijaju i mijenjaju. Ono što me najviše raduje u ovom trenutku je to što me iznenađuje gdje god da odem da su oni koji prisustvuju večerima poezije gotovo devedeset posto nove generacije i mladi ljudi u dvadesetim godinama. To znači da su me moji čitaoci koji vole pjesmu ,,Zabilježi ja sam Arapin” napustili ili ostavili. Dakle, moj pjesnički prijedlog je da pjesnik ima pravo da nastavi da razvija svoj jezik i da ga štiti od ponavljanja i istrošenosti. Čak se i pjesnički jezik umara, a pjesnik mora obnoviti svoje slike i metafore. Postoji, dakle, odnos koji se obnavlja s obnavljanjem ukusa, starosti i vremena. Postoji uzajamno povjerenje, a ako pjesnik postigne povjerenje sa svojim čitaocima, čitaoci mu daju slobodu da se razvija kako mu se prohtije. A ako nema povjerenja ili postoji zid između pjesnika i čitaoca, onda stvar postaje teško ograničenje. Neki pjesnici ismijavaju takvog čitaoca, a neki mu prave ustupke i čuju ono što on želi čuti, te mu napišu ono što želi pročitati.
Koga ste čitali dok ste bili u Palestini?
Nisam imao nijednog pjesnika za učenje. Knjige koje su nam bile dostupne kod kuće bile su ono što je ostalo iz perioda britanskog mandata. Bili smo u pravoj kulturnoj opsadi. Dobro sam poznavao al-Sayyaba i al-Bayatija, a čitao sam i Nizara Qabbanija, koji je bio prisutan tokom moje pjesničke adolescencije. U to vrijeme sam čitao ,,Unutrašnjost” Garcie Lorce i Pabla Nerude i bio sam pod njihovim uticajem, posebno Lorce. Malo moderne arapske poezije bilo nam je na raspolaganju. Iako je dostupna klasična arapska poezija, kao i marokanska, ja sam težio lirici te poezije i njenoj jednostavnosti. U egipatskoj poeziji pregledao sam neka djela Salaha Abdelsaboura i Ahmeda Abdelmoatija Hegazyja. Adonis je bio nepoznat iznutra i njegova poezija nije dopirala do nas. Prva pjesma koju sam pročitao od Adonisa bila je 1968. godine, mislim, a Fadwa Toukan nas je posjećivala u Haifi sa časopisom koji je sadržavao pjesmu Adonisa. Ne sjećam se da li je to bilo ,,Ovo je moje ime” i to mi se jako svidjelo. Ali Adonis nije bio prisutan u Palestini, u tom trenutku kao sada. Naši drugi izvori citirani su iz štampe, kao što su ,,Al-Ittihad” i ,,Al-Jadeed” u Haifi.
Vi ste tada pisali u štampi!
-Bio sam glavni urednik časopisa ,,Al-Jadeed” i urednik lista ,,Al-Ittihad”, a pisao sam uredničke i političke članke. U svijet novinarstva ušao sam rano, sa dvadeset i manje godina. Naši literarni izbori bili su podložni ljevičarskim razmišljanjima.
Bili ste u Izraelskoj komunističkoj partiji!
– Da.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije
6 danana
28 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.
Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.
I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.
Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.
Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.
Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad, ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.
Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione
vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa
crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.
Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.
Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.
Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.
…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.
Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”
Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”
Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.
U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.
O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:
,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.
Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.
Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.
2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.
3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije
3 sedmicena
14 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.
Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.
Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”
Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.
Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”
Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.
Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.
Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…
Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRIJAVA PROTIV BIVŠEG I AKTUELNOG VRHA UPRAVE CARINA: Zviždač o carinskim prevarama

ODLAZAK SVETLANE BROZ: Preko rijeke

Preteći vokali
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja