Odnosi dvije najveće države i najbrojnijih naroda regiona su u krizi: vojno-policijska operacija Oluja od 4. do 8. avgusta 1995. za Srbe je zločin i „najveće etničko čišćenje na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata”, dok je za Hrvate „majka svih bitaka” kojom je uglavnom okončana okupacija njihove države.
„Nijesam ljut na Hrvatsku što je Haški sud (ICTY) oslobodio Anta Gotovinu”, kazao je srpski premijer Ivica Dačić, „ali sam ljut na Hrvatsku što slavi jedan zločin”.
Dačić je za vrijeme Oluje bio portparol Socijalističke partije Slobodana Miloševića, koji je na Vrhovnom savjetu odbrane 14. avgusta 1995, prema transkriptima koje je objavio ICTY, kazao za Srbe iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) da su „utekli kao zečevi”.
„Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine, napadala je cela 1. armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a Knin nijesu mogli braniti ni 12 sati!?”, rekao je Milošević. „Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili bežaniju!”
Osim cinizmom, Milošević je baratao i približno tačnim podacima. Aludirao je na svog bivšeg pulena Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK-a, koji je 4. avgusta 1995. u 16:45 sati naredio „da se pristupi planskoj evakuaciji svog za borbu nesposobnog stanovništva iz opština Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac” prema Srbu i Lapcu, uz samu granicu sa BiH. No, kolone civila su krenule i iz drugih oblasti Krajine, osim iz Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema koje se kasnije bez rata reintegrisalo u Hrvatsku.
Činjenica da je Oluja sa stanovišta međunarodnog prava bila legalna, ne umanjuje odgovornost hrvatske države za zločine nad Srbima. Predsjednik Ivo Josipović je za TV B92 kazao da su tek sada „u fazi u kojoj nastojimo, koliko je to mogućno, sve zločine tretirati na jednak način”.
Prema njegovoj evidenciji, protiv 104 osobe iz hrvatskog vojnog i političkog miljea su pokrenuti postupci zbog zločina nad srpskim stanovništvom. „Osuđeno je njih 30 do sada, od toga tri generala na dugogodišnje kazne zatvora, protiv 49 osoba se vodi sudski postupak, a još traje veći broj istraga”, naveo je Josipović.
Nijesu, kako Josipović tvrdi osuđena trojica generala Hrvatske vojske (HV), već dvojica – Mirko Norac i Branimir Glavaš. Njihove „dugogodišnje robije” su ukupno 23 godine. Norac je dobio 12 zbog masovnih ubistava Srba 1991. iz Gospića i Karlobaga, te još sedam zbog zločina u operaciji Medački džep. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 15 godina. Nakon mekog režima robijanja – tokom kojeg je sagradio kuću i oženio se – u jesen 2011. je pušten na uslovnu slobodu.
Glavaš je osuđen na osam godina zbog ubistava Srba 1991. u Osijeku. Nakon bjekstva u BiH, kaznu izdržava u Mostaru. Premda je zločinac, Glavaš uživa veliku popularnost u Osijeku i okolini: ekstremistička HDSSB, stranka koju je utemeljio, krajem prošle godine je opet izborila parlamentarni status.
Postupci bez osuđujućih presuda su vođeni protiv druge dvojice general-bojnika: Đura Bordarca i Rahima Ademija. Osumnjičen za ubistva i nestanke u Sisku najmanje 25 Srba i zlostavljanja njih još 42, Brodarac je sredinom 2011. preminuo u osječkom pritvoru. Ademi je terećen za Medački džep, ali je pravosnažno oslobođen.
Iako su se svjedočenja učesnika pokolja i mučenja u Pakračkoj poljani i objektu Zagrebačkog velesajma još 1997. pojavila u hrvatskim medijima, tek je 8. juna 2011. optužen Tomislav Merčep, bivši savjetnik ministra policije i šef rezervne jedinice MUP-a. Tereti se za smaknuća najmanje 43 Srbina, te za nestanak tri i zlostavljanje još šest. Merčep je pretrpio dva moždana udara, pa je to razlog sudske odluke da se brani sa slobode. Troškove odbrane plaća mu MUP Hrvatske.
I zločin kod Karlovca star dvije decenije čeka epilog. Optužnica protiv pripadnika Specijalne policije Mihajla Hrastova za ubistva 13 rezervista JNA i ranjavanje još dvojice koji su se bili predali je podignuta 25. maja 1992, ali je tek šestom presudom nepravosnažno osuđen na četiri godine. Ostao je, međutim, na slobodi a njegov branilac se nada oslobađajućoj presudi.
Desetak godina traju procesi protiv Enesa Viteškića. Za ubistva 18 srpskih civila i jednog Mađara u Paulin Dvoru kod Osijeka proljetos je nepravosnažno osuđen na 11 godina. Za isti zločin na 15 godina je osuđen Nikola Ivanković. Obojica su bili pripadnici 130. brigade HV.
No, što je sa zločinima koji su se odigrali za vrijeme i nakon Oluje?
Tamošnje Tužilaštvo (DORH) je evidentiralo 47 žrtava ratnih zločina i ubistava. Zbog toga su procesuirane 33 osobe, dok za 26 žrtava nemaju podatke o ubicama. U svakom slučaju, nema presuda protiv pripadnika HV i hrvatske policije: DORH za ubijenih 11 osoba tereti njih 10.
Jedan od tih postupaka sada se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu: protiv Frana Drlje i Boža Krajine, pripadnika Specijalne policije. Igor Beneta je takođe bio optuženik, ali je navodno počinio samoubistvo.
Drlja i Krajina se terete da su 25. avgusta 1995. u akciji pretrage terena pod nazivom Oluja obruč u Gruborima kod Knina strijeljali, zaklali i-ili zapalili srpske civile: Mariju Grubor rođenu 1905. i njenog sina Jova (starog 65 godina), zatim Jovana Grubora (73), Miloša Grubora (80), Milicu Grubor (51) i Đura Karanovića (45).
ICTY je i zbog zločina u Gruborima nepravosnažno osudio Mladena Markača, ratnog zapovjednika Specijalne policije, no presuda mu je nedavno ukinuta. Haškom presudom je oslobođen za zataškavanje tog zločina i general-pukovnik HV Ivan Čermak. Posmatrač UN-a Edvard Flini je na pretresu u ICTY-u svjedočio da mu je, par dana nakon pokolja, Čermak kao zapovjednik Zbornog mjesta HV-a u Kninu rekao da su srpski civili „ubijeni u borbenim djelovanjima, jer su Grubori četničko uporište”!
Aktuelni glavni državni tužilac Hrvatske Mladen Bajić je avgusta 1995. bio zamjenik vojnog tužioca u Splitu, sa nadležnostima nad Kninom i okolinom. U Hagu je 2009, kao svjedok odbrane generala Gotovine, na pitanje zašto se 14 godina nakon Oluje ne zna ko je pobio Srbe u Gruborima, kao i obližnjim Varivodima, kazao: „Veliki dio zločina su počinili civili, odjeveni u uniforme HV”.
Ostaje otvoreno pitanje ukupnog broja srpskih civilnih žrtava u periodu Oluje i nakon nje? Predsjednik Josipović je izašao s procjenom da se radi o 200-300 osoba. Predstojnik Ureda Franja Tuđmana je svojevremeno izjavio da je u operaciji ubijeno 950 srpskih vojnika. Civile nije pominjao. Uz to, ni jedan srpski ranjenik onomad nije registrovan u bolnicama koje gravitiraju Krajini. Nikada nije objavljeno koliko je „srpskih odmetnika”, građana Hrvatske, likvidirano u postolujnim „čišćenjima terena”.
Uprava za zatočene i nestale Ministarstva obitelji i branitelja je popisala 679 ekshumiranih osoba, dok 563 vodi kao nestale, ali nije objavila podatke o njihovoj nacionalnosti, niti posebno klasifikovala žrtave rata i žrtve ratnih zločina. DORH je saopštio da je na osnovu prijava policije i istraživanja u evidencije unio podatke za 214 osoba „koje su stradale bilo kao žrtve krivičnog djela ubistva, bilo kao žrtve ratnih zločina”.
Jedan od referentnijih izvora za srpske civilne žrtve je Vojna operacija Oluja i poslije – Izvještaj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO) iz 2001, urednik dr Žarko Puhovski. Knjiga nema razdvojene žrtve rata od žrtava ratnih zločina. Navodi se njihov ukupan broj – 677 osoba, od čega 410 civila, bezmalo su svi Srbi.
Raspravno vijeće ICTY-a, koje je 2011. osudilo Gotovinu i Markača, publikaciju HHO-a nije prihvatilo kao relevantan izvor, jer je, piše u presudi, „tokom ispitivanja Puhovskog u sudnici postalo jasno da u knjizi ima grešaka” (dovostrukog unosa istih imena ili se kao žrtve navode žive osobe, itd). Puhovski je 2009, kao svjedok haškog tužilaštva, nastojao opovrgnuti tezu odbrane da su mnogi popisani zapravo srpski vojnici, jer se „nije moglo po uniformi zaključiti radi li se o vojniku ili civilu”.
Nikolić i Gotovina
Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić u osvrtu na poziv Anta Gotovine Srbima iz Hrvatske da se vrate svojim ognjištima je kazao: „Šta hoće – da se okupe i da ih još jednom protera i pobije, da završi taj posao?”
Iako je Nikolić učesnik rata u Hrvatskoj – bio je u sastavu srpske jedinice koja se nalazila u okolini Vinkovaca, a dobio je kasnije i titulu četničkog vojvode – nijesu mu poznate ili ignoriše okolnosti da je Gotovina, mimo Glavnog stožera HV-a, nakon što je izjutra 5. avgusta 1995. ušao u Knin, naredio svom Zbornom području (ZP) Split dvodnevni prekid gonjenja. Srpske jedinice sa teškim naoružanjem iz sastava 7. sjevernodalmatinskog i 15. ličkog korpusa u haotičnom povlačenju ka sjeveru, pomiješane sa civilnim kolonama, zagušile su uske sabraćajnice na hrvatsko-bosanskoj granici i bile su lake mete za totalno uništenje.
Iz kojih je motiva Gotovina to naredio? Nije pouzdano utvrđeno. Hrvatski vojni istoričar Davor Marijan navodi mišljenja po kojima je „operativna pauza u djelovanju ZP Split oko Knina napravljena iz sigurnosnih razloga, zbog priprema za dolazak predsjednika Tuđmana 6. avgusta u Knin”, ali da su time u svakom slučaju „izbjegnute žrtve među civilima, jer bi došlo do natiskivanja HV-a sa njima” (Oluja, 2007).
Gotovina je zbog toga pretrpio oštru kritiku tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HV-a Zvonimira Červenka, koji u Izvješću o provedenoj operaciji Oluja Tuđmanu 21. avgusta 1995. piše: „Snage ZP Split, koje su mogle prijeći čak i u gonjenje, zbog neuslovljenog i zaustavljenog napada glavnih snaga u trajanju od dva dana, te neistinitog izvještavanja o dostignutoj crti, nijesu izvršile pravovremeno odsijecanje komunikacija čime je neprijatelj uspio izvući znatan dio borbene tehnike”.
Brojevi
Ivo Josipović je za TV B92 kazao da se u Hrvatsku nakon Oluje vratilo 94.000 Srba. Na popisu 1991. u Hrvatskoj je živjelo 582.000 Srba, među njima i brojni pripadnici JNA i njihove porodice. Od tog broja na prostoru nekadašnje RSK je bilo 244.000 Srba. Vlasti RSK su 1991-1995. najveći broj tamo nastanjenih 168.000 Hrvata i 56.000 ljudi drugih nacionalnosti proćerali u ostatak Hrvatske; jedan dio su masakrirali u čitavom nizu zločina. Nakon Oluje u neka naselja bivše RSK su doseljeni Hrvati iz BiH i Kosova. Ukupan broj Srba u Hrvatskoj u odnosu na 1991. sada je manji skoro za dvije trećine.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice