Prema podacima Centralne narodne biblioteke Đurđe Crnojević u Crnoj Gori su prošle godine crnogorski izdavači objavili 1090 naslova. Od toga 119 knjiga poezije, 67 romana i 47 zbirki priča. Malobrojni izdavači nova djela crnogorskih autora štampaju u tiražu od 500, a sve češće i 300 primjeraka. Prodaja knjiga u knjižarama opada iz godine u godinu, a manje od jedan odsto prodatih knjiga ima logo crnogorskog izdavača. U takvom ambijentu pisca u Crnoj Gori, nakon što prebrodi sve muke i užitke stvaranja djela, čeka ne manje zahtjevan posao – kako da napisano objavi.
Đuro Radosavović, čiji je roman Budva, bagra i blud nedavno objavljen, govori za Monitor kako je uspio da izda svoj književni prvijenac: ,,Krug ljudi u čijim rukama se kretalo par mojih kratkih priča dali su mi, možda i nesvjesno, naznaku da se puls izdavaštva kod nas jedva osjeća, da je distribucija loša i da je izdati roman kod nas kao ‘bačeno u bunar’ – tu je, ali ga nema. Zbog toga sam dao sve od sebe, koristeći se prvenstveno blagodetima interneta da se povežem sa izdavačima iz Zagreba ili Beograda. Urednicima beogradske Čarobne knjige uspio sam da mojim rukopisom skrenem pažnju i bili su dovoljno hrabri da štampaju ‘novu’ prozu. Drago mi je što kažu da se nisu ni najmanje pokajali”.
Autor romana Čvor, koji je izašao u decembru, Nikola Nikolić smatra da i u zemljama sa bogatom izdavačkom djelatnošću nije lako objaviti prvo književno djelo. ,,Moja potraga za zainteresovanim izdavačem u Crnoj Gori trajala je nekoliko mjeseci. Stupio sam u kontakt sa nekoliko izdavačkih kuća, ali mi nijesu odgovarali njihovi uslovi, pogotovu to što su zahtijevali moje finansijsko učešće. Na kraju sam uspio pronaći izdavača kome objavljivanje literarnih djela nije primarna djelatnost, kao i sponzora, koji je finansirao samo troškove štampanja”, kaže Nikolić.
Radosavović se pita ,,otkud toliko tvrdih kožnih poveza knjiga o novopečenim dinastijama i plemenskih rodoslova koje pritom slabo ko čita, jer to su knjige za ukras, a koštaju mnogo. Šteta je što se dosta takvih knjiga finansira iz budžeta države. Na drugoj strani javlja se možda i veći problem – kod nas je za izdavanje jedino potreban novac. Nikog ne interesuje kvalitet djela, dovoljno je odnijeti bilo kakav tekst u bilo koju štampariju, platiti 700 eura za 300 primjeraka, i bez ikakve kontrole rodio se ‘pisac”’.
Po njegovom mišljenju, rješenje je organizovanje više konkursa i omogućiti mladim i talentovanim ljudima da dođu od izražaja.
Probleme sa objavljivanjem svojih djela nemaju samo pisci početnici, već i afirimisani autori. Dragan Radulović je svoje prve knjige objavio kao samizdat u Budvi. Na pitanje da li se od knjige može nešto zaraditi kaže: ,,Stanje je nikakvo, nema honorara. Jedino sam dobio honorar iz Zagreba od pokojnog Alberta Goldštajna. Nijesu to neke pare. Uglavnom ide po principu da se uzme manji dio tiraža”.
Autori koji pokušaju da sami prodaju svoje knjige i ponude ih knjižarama čeka rabat koji se kreće i do 30 odsto. Pisci koje je Monitor kontaktirao, kažu da nerijetko knjižari zaborave da uplate pare od prodatih knjiga ili da im vrate knjige. Rijetki su izdavači koji autorima ponude bilo kakvu vrstu honorara.
O dogovoru sa izdavačem Nikolić kaže: ,,Meni je bilo najbitnije da roman izađe iz štampe, a jedan od uslova za to bio je da izdavač prema meni nema ni finansijskih niti bilo kakvih drugih obaveza (organizovanje promocije, distribucija tiraža i reklamiranje). Manji broj knjiga je prodat i izložen u nekoliko knjižara, dok sam većinu tiraža od trista primjeraka razdijelio prijateljima, zainteresovanim čitaocima koji su stupili sa mnom u kontakt, kao i bibliotekama. Do sada sam na romanu zaradio gotovo 13 eura, što za početak i nije tako loše”.
,,Većina prijatelja koristi rečenicu Da častiš po piće, izašao ti je roman, a honorari su toliki da služe upravo toj svrsi. Poznato je da pisci žive od kolumni, a ne od honorara dobijenih od izdavača, tako da moram pod hitno da napravim skandal regionalnih razmjera ne bih li napravio famu i povećao interesovanje, samim tim i prodaju”, kaže Radosavović.
CID je izdavačka kuća koja se uglavnom bavi prevođenjem najznačajnijih svjetskih autora iz humanističkih nauka i objavljivanjem njihovih knjiga. Skoro 70 odsto njihovih izdanja su prevodi. Poput izdavaštva i prevodilaštvo je u Crnoj Gori zamrlo. Podaci CNB Đurđe Crnojević govore da je u protekloj godini objavljeno svega 35 prevoda beletristike. I to uglavnom preuzeta autorska prava na već u regionu prevedena djela svjetskih klasika. CID je godišnje objavljivao od 30 do 50 knjiga. Posljednje tri godine taj broj se znatno smanjio. Prošle godine objavljeno je 14 naslova.
,,Nema prodaje knjiga koje su na lageru, teško vrijeme za knjigu i kulturu. Od 14 objavljenih izdanja u protekloj godini dva su domaća autora, knjiga ekonomiste Veselina Vukotića i istoričara Šerba Rastodera, dva djela Iva Andrića i prevod knjige Svetozara Stiva Pejovića, poznatog američkog ekonomiste crnogorskog porijekla”, kaže Žarko Radonjić, direktor CID-a.
On navodi da ,,CID najčešće knjige izdaje u tiražu od 500 primjeraka, ponekad i ispod, ali rijetko preko. Pravilo je da se sa autorima postiže sporazum da se dio tiraža da autoru. To je princip, a samo u izuzetnim slučajevima dolazi do drugačijeg dogovora”.
Moda u regionu, pa i u Crnoj Gori, je posljednjih godina takozvano kiosk izdavaštvo. Popularna izdanja koja knjižare nude po paprenim cjenama na trafikama su jeftina. Istina u regionu se dešavalo da se na naslovnoj strani umjesto Derviš i smrt odštampa Drviš i smrt ili da u Andrićevoj Prokletoj avliji fali ključni pasus. I pored kritika koje se odnose na brojne greške u ovim izdanjima i gašenje ionako posrnulih izdavačkih kuća i knjižara ovaj vid izdavaštva ne posustaje.
Prvi je u Crnoj Gori sa ovakvim izdanjima otpočeo dnevni list Vijesti 2004. edicijom 20. vijek. Uz novine se prodavalo i do 40 000 kopija. Poduhvat je bio toliko uspješan da je proglašen kulturnim događajem.
Pored ostalih dnevnih novina u Crnoj Gori, Vijesti i dalje na ovaj način objavljuju knjige, sve više i crnogorskih autora.
,,Naša izdanja teško mogu biti pokazatelj, budući da su tiraži knjiga koje objavljujemo nepristojno veći od uobičajenih ovdašnjih tiraža. Kada govorimo o crnogorskom klasičnom izdavaštvu, riječ je o tiražima od nekoliko desetina do nekoliko stotina primjeraka. Naša izdanja prolaze u više hiljada primjeraka – i držim da je taj momenat jedan od razloga zašto ovdašnji autori vezani za klasične institucije imaju potrebu da ignorišu produkciju Vijesti. Kada je riječ o našim izdanjima, najuspješniji domaći roman prodat je u više od deset hiljada primjeraka, a tiraži ostalih kretali su se od hiljadu preko tri, tri i po hiljade primjeraka, pa sve do šest-sedam hiljada… Držim da su takve brojke impresivne, bez obzira na čaršijske ‘ekspertize”’, kaže urednik Vijesti Balša Brković.
Monitor je od pisaca koji su objavljivali za Vijesti saznao da se prilikom izdanja knjiga uglavnom postiže dogovor da autor dobija od 10 do 20 odsto od prodatih knjiga. Takav aranžman se na velikom tržistu i te kako isplati piscu, kod nas to su honorari od nekoliko stotina do par hiljada eura.
,,Ministarstvo kulture je promovisalo tržišnu kulturu. To znači da je jedna prodata knjiga na 1000 stanovnika bestseler i od toga može da živi i pisac i izdavač. To može da važi u velikim zemljama Francuskoj, Njemačkoj, Americi, ali ne u maloj Crnoj Gori gdje su tiraži 500 do 600 primjeraka. To je priča malih brojeva”, kaže pisac Momir Marković.
On se sjeća vremena kada su u Crnoj Gori postojala dva izdavača, za razliku od sadašnjih preko 50. Podsjeća da su u vrijeme bivše Jugoslavije u Crnoj Gori postojale velike izdavačke kuće Obod i Pobjeda, ranije i Grafički zavod. Izdavali su knjige u velikim tiražima, razmjenjivali naslove sa izdavačima i knjižarama u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Pobjeda je imala svoje knjižare u Beogradu, Novom Sadu, Prištini. Bila je obavezna razmjena i prevođenje na slovenački i makedonski jezik.
,,U to vrijeme bilo je i značajnih honorara za autore. Honorar se kretao 12-13 odsto prodajne cijene tiraža i često je isplaćivan unaprijed. Sada izdavači ne daju honorare. Skoro da nemamo pravih izdavača. To je više neka gerila. Knjiga je postala preskupa, a izdavaštvo u Crnoj Gori je zamrlo. Svaki pisac u Crnoj Gori je pisac bestselera, ali ne može da živi od toga. Pisac može biti samo onaj koga pokriva i promoviše država, a ostali mogu biti kvalitetni, ali će ostati Dostojevski u svom selu”, navodi Marković i ističe da problem izdavaštva može samo država da riješi, posebno u maloj zemlji, maloj kulturi i malom jeziku.
Šta država radi po tom pitanju? Iz Ministarstva kulture su nam odgovorili da je krajem decembra Vlada utvrdila Predlog zakona o izdavačkoj djelatnosti i upućen je Skupštini na usvajanje. Do sada je u primjeni bio Zakon o izdavaštvu iz 1995. godine. Ministarstvo još nema savjetnika za izdavaštvo. Konkurs za savjetnika raspisan je po treći put krajem protekle godine.
Dragica Milić, pomoćnica ministra kulture, za Monitor kaže: ,,Preko javnog konkursa Ministarstvo kulture je na godišnjem nivou obezbjeđivalo finansijska sredstva za objavljivanje preko 80 naslova nove crnogorske književnosti. Takođe, pored novih književnih djela, Ministarstvo je sufinansiralo, u prosjeku četiri ili pet časopisa iz oblasti književnosti. Ministarstvo je finansijski podržavalo i projekte prezentacije crnogorskog izdavaštva, od međunarodnih sajmova knjiga, preko književnih festivala i manifestacija koje se održavaju u Crnoj Gori, do realizacije međunarodne manifestacije od posebnog značaja za kulturu Crne Gore Ratkovićeve večeri poezije”.
Ona je najavila i da će Ministarstvo tokom prvog kvartala ove godine pripremiti izmjene i dopune Zakona o kulturi, u dijelu koji se odnosi na podršku i pomoć realizaciji projekata nevladinih organizacija iz kulture.
,,Što se tiče pomoći države svake godine se raspisuje konkurs za pomoć izdavačima. Na konkursu je malo sredstava za puno izdavača i to pokriva samo dio sredstava potrebnih za izdavanje knjige. Skromna pomoć, ali značajna”, kaže direktor CID-a Radonjić.
Brković smatra da je stanje u klasičnom crnogorskom izdavaštvu katastrofalno, da je ,,problem u Ministarstvu i njihovim konkursima, koji favorizuju jedan patriotsko-folirantski klan, i čitavu fiktivnu mrežu pseudo-institucija koja stvara privid legalnosti… U takvom neveselom kontekstu, ono malo entuzijasta što imate na ovdašnjoj izdavačkoj sceni bivaju obeshrabreni i prinuđeni da traže drugačije načine da objavljuju knjige”.
Pisanje, a i izdavaštvo jeste entuzijastički posao, posebno u Crnoj Gori. Samo onima koji se dokopaju državnog mecenstva to može i da se isplati. Ostali mogu da pišu i objavljuju za svoj ćef.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
INTERVJU4 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica