Opet plaču pred parlamentom. I gutaju suzavac.

Plakali su, u utorak, pred Skupštinom Crne Gore, penzioneri – bivši radnici bivšeg Kombinata aluminijuma koje je u neuspješnom pohodu na parlament predvodio poslanik DF-a i bivši sindikalni aktivista Janko Vučinić. Plakali su i policajci, u uniformi i civilu, pokušavajući da spriječe neovlašćeni ulazak u parlament. Zaplakao je, možda, i poneko od prisutnih novinara.

I to bi bilo to, u zemlji u kojoj su sukobi policije sa nezadovoljnim građanima vijest koja se sve kraće zadržava na naslovnim stranama i u udarnim terminima. Rutina.

Penzioneri KAP-a, njih nešto manje od 420, protestuju od kraja marta tražeći da im Vlada isplati otpremnine, poštujući Zakon o budžetu za 2016. godinu i Zakon o izmirenju obaveza prema radnicima Kombinata aluminijuma. Taj Zakon je, kao lex specijalis, usvojen u junu prošle godine od strane alternativne parlamentarne većine (one bez DPS-a). Manje-više sve isto ili jako slično onome što su, godinama unazad, radili i zahtijevali isti oni kao zapošljeni u Kombinatu, ili njihove kolege iz Dakića, Marka Radovića, Željezare, Boksita, Duvanskog, Gornjeg Ibra, Solane, Onogošta, Boke, podgoričke i(li) nikšićke mljekare…

Potreban novac – 5,45 miliona eura – planiran je ovogodišnjim budžetom i trebalo je da bivšim KAP-ovcima bude isplaćen još proljetos. Ali nije. Bez adekvatnog objašnjenja, resorni ministri ekonomije i finansija Vladimir Kavarić i Radoje Žugić jednostavno su odbili da izvrše svoju zakonsku obavezu. Žugić je, navodno, od ministra ekonomije čekao nalog za isplatu otpremnina, dok je Kavarić mijenjao priču – Zakon nije ustavan, on nije nadležan, socijalni program nije primjenjiv. Ali je ostao uporan u naumu da spriječi sprovođenje zakona i 414 ljudi ostavi bez novca koji im pripada (koliko god da je taj zakon nepravedan prema svim bivšim radnicima državnih i privatnih preduzeća koji su otjerani u prijevremenu penziju ili na biro rada, bez otpremnine). Premijer se nije oglašavao – imao je prečih obaveza.

Novi ministar finansija Raško Konjević, pokazivao je da ima volje da riješi zatečeni problem. Ali nije bio kadar da to i uradi.

,,Konjević nam je objasnio da trenutno fali dio novca koji je bio opredijeljen za tu namjenu, ali da će ga obezbijediti čim dobije spiskove bivših radnika sa pojedinačnim iznosima pripadajućih otpremnina”, prenio je Vijestima, još sredinom maja, utiske i obećanja sa satanka sa novim ministrom Nikola Raković, jedan od prevarenih penzionera. Tada im je, kažu, Konjević obećao da će sve biti završeno u roku od 10 do 15 dana, kada iz Ministarstva ekonomije stigne spisak bivših radnika KAP-a kojima treba isplatiti otpremnine. Bez tog spiska i računice o pripadajućim iznosima ne bi bilo moguće napraviti kalkulaciju uključenu u ovogodišnji Zakon o budžetu, pa je sigurno da negdje u Vladi postoji taj dokument.

Dva mjeseca nakon Konjevićevog obećanja, ministar Kavarić priču vraća na početak: „Još jednom pozivam sve koji misle da se zakon može sprovesti da dostave nalog na trezoru Ministarstva finansija sa preciznim pozivom na članove zakona i socijalnog programa, kako bi se to realizovalo”.

Tako se vrteška nastavila.

Penzionerski protest započeo je pred Ministarstvom finansija da bi se, u međuvremenu, preselio pred parlament i proširio na podgoričke ulice. Prvo na Bulevar Svetog Petra Cetinjskog, koji je radnim danima u višesatnoj blokadi, a onda i na druge saobraćajnice, od Zabjela do Smokovca. Uz obećanje nezadovoljnih penzionera da se, nastavi li Vlada da ignoriše njihove molbe i zahtjeve, blokada saobraćajnica neće mjeriti satima nego danima. Nekadašnji KAP-ovci okupljali su se sa i bez policijske dozvole za održavanje skupa. Njihovim molbama prema Vladi pridružili su se Skupština i kabinet predsjednika države.

Nakon sastanka KAP-ovih penzionera sa Filipom Vujanovićem, iz kabineta predsjednika Crne Gore Vladi je upućen dopis „sa zahtjevom za izvršenje Zakona kojim je utvrđena obaveza isplate otremnine za radnike KAP-a koji su, nakon stečaja, otišli u prijevremenu penziju”. Uzalud.

Umjesto isplate, Vlada je Skupštini preporučila da izmijeni pomenuti zakon ili donese novi kojim bi bili obuhvaćeni i radnici drugih preduzeća. Jednako je ponavljana i tvrdnja da je, donošenjem aktulenog Zakona bez analize fiskalnog uticaja, ozbiljno dovedena u pitanje održivost javnih finansija. Što nije netačno. Ali je potencijalna opasnost po državne finansije neuporedivo manja od troška koji je donio Zakon o zaradama u javnom sektoru. A tu računicu, i godišnji trošak od 40 do 50 miliona od zakonodavnih vlasti sakrio je tadašnji ministar finansija – Radoje Žugić.

Sa druge strane, stigla je najava jednog od prošlogodišnjih predlagača Zakona Janka Vučinića: „Ovakav zakon ću predložiti i za radnike Rudnika boksita, Tosčelika i Fabrike elektroda Piva, koji su završili na ulici, ne svojom, već krivicom Vlade”.

Eto atmosfere u kojoj su nezadovoljni penzioneri, u ponedjeljak, dočekali Vučinićev poziv da sjutradan zajedno uđu u parlament i tamo nastave protest. „Pozivam sve bivše radnike KAP-a na koje se odnosi Zakon da zajedno uđemo u Skupštinu, bez obzira što nam to neće dozvoliti. Moramo ući i ostaćemo tamo sve dok se ne realizuje zakon… Ako bude trebalo da uđemo silom, ući ćemo silom”, prenijeli su mediji Vučinićevo obraćanje pred zgradom Ministarstva finansija.

Ni to nije novina. Predsjednik Radničke partije do sada je na juriš osvajao ili pokušao da osvoji upravnu zgradu Željezare (kao predsjednik fabričkog sindikata), zgradu Vlade (kao poslanik, pozivajući okupljene na protestu radnika nikšićke firme Montavar Metalac da uđu u zgradu Vlade) pa eto i parlament, sa penzionerima KAP-a.

Počelo je u oktobru 2010. Kada je Vučinić, skupa sa kolegama iz sindikalnog rukovodstva Željezare, ušao u kancelariju predsjednika Odbora direktora Majkla Džejkobsona i članovima Upravnog odbora saopštio odluku radnika da više nisu poželjni i da moraju da napuste kompaniju u roku od 15 minuta. Epilog: MNSS je, neki mjesec kasnije, otjeran iz fabrike; Željezara je kroz stečaj dobila novog vlasnika (Vučinić danas tvrdi – goreg), a sindikalci su zaradili krivične prijave.

Četiri godine kasnije, rimejk juriša na Upravnu zgradu pobrao je znatno manje simpatija. I jednak odgovor institucija. Vučinić je, prema navodima policije, pozvao okupljene da uđu u zgradu Vlade, uprkos upozorenjima policije: „Vučinić je potom, zajedno sa drugima, gurao zaštitnu ogradu postavljenu od policijskih službenika pokušavajući da nasilno probije ogradu i policijski kordon. Tada su ova lica, sumnja se, zaštitnu ogradu podigla uvis, nakon čega su ih policijski službenici spriječili u daljem kretanju ka objektu Vlade”, naveli su iz policije u prijavi podnijetoj tužilaštvu. Vučinića je od suđenja sačuvao poslanički imunitet.

Za ukidanje imuniteta poslaniku Demokratskog fronta, krajem oktobra ’14. glasalo je pet poslanika DPS-a. Član odbora iz Bošnjačke stranke bio je uzdržan, dok su protiv glasali poslanici iz redova opozicije i tada još uvijek jedinstvenog SDP-a. Ukupno sedmoro. Vladajućoj partiji je ostalo da se glasne preko lojalnih medija. ,,S obzirom na to da nije prvi put da Vučinić krši zakone pozivajući na nemire i bezakonje, bilo kakva ocjena koju on iznese na račun Vlade, DPS i njenog predsjednika može se smatrati isključivo lažnom, neodgovornom i nemoralnom”, zaključuje se u saopštenju, u javnosti primljenom sa konstatacijom kako se „svako češe đe ga najviše svrbi”.

Danas, međutim, nije mali broj onih koji više nemaju razumijevanja za Vučinićeve osvajačke pohode na institucije. Pošto od toga više nemaju nikakve koristi ni oni koji Vučinića slijede, ni oni koji stoje pred njima u kordonu. Samo skupljači uplašenih glasova sa jedne i(li) druge strane parlamentarne većine.

Stižemo, konačno, i sa druge strane kordona. Među policajce koje je suzavcem zasuo njihov kolega u civilu. A koji su, prema interpretaciji resornog ministra, bili učesnici policijskog puča. Dok direktor policije tvrdi kako su se oni ispred Skupštine zatekli, praktično, sasvim slučajno.

Evo nekih detalje ove otužne priče. Za razliku od penzionera koje je u parlament poveo nekadašnji sindikalni aktivista, policajce nije predvodio njihov komandant, direktor Uprave policije Slavko Stojanović. On, navodno, skupa sa svojim najbližim saradnicima nije znao da se nezadovoljni penzioneri spremaju za ulazak u Skupštinu, iako su taj događaj, dan ranije, uredno najavljivali svi ovdašnji elektronski i printani mediji.

,,Uprava policije nije imala najavu niti bilo kakva saznanja da će biti izvšen nasilan ulazak u objekat Skupštine, da će ovakav nasilni ulazak u ovaj objekat biti pokušan, pa samim tim direktor nije ni mogao da obavijesti ministra o navedenom prije nego se događaj desio”, stoji u saopštenju UP koje je ministar Goran Danilović skinuo sa sajta MUP-a. Da se ne brukaju.

Stojanović je, tako, zaokružio priču o svojoj profesionalnoj neinformisanosti. On je, na kamionu sa ozvučenjem DF-a, 24. oktobra prošle godine vidio oružje i oruđe spremljeno za napad na Skupštinu, ali nije preduzeo ništa da taj napad spriječi. Do danas nije saznao ko su policajci iz specijalne jedinice koji su – zvanično pod njegovom komandom – Podgoricom jurili i prebijali demonstrante. A nije u toku ni sa događajima uredno najavljenim u medijima. Penzija, ostavka, smjena – postoji dovoljno načina da se taj problem riješi.

U zoru između srijede i četvrtka, penzioneri KAP-a noćili su na barikadama, ležeći na vlažnim kartonima poređanim na trotoaru i ulici, između Kraljevog parka i budućeg hotela Hilton. Slika crnogorske tranzicije. Suze su neodvojivi dio te priče. Od suzavca, bijesa ili bijede – svejedno.

Zoran RADULOVIĆ