Vladan Šćepanović dosta vremena, kao radnik, provodi u Švedskoj. Kada se vrati u Crnu Goru onda, kaže, ima problem koji ljudima u Švedskoj nije moguće objasniti. ,,Mene tamo pitaju pa kakve veze ima posao i politika, a kako im objasniti da je ovdje politika posao, svaki iskorak, hljeb, voda, vazduh…”
,,Glavni motiv protesta je šta ću sjutra djeci reći kada me budu pitali – a šta ste vi radili dok su oni radili to 30. godina. E možemo iz punih usta da kažemo – nijesmo ćutali. Ta borba za budućnost i djecu je u pravom planu, u odnosu na borbu za narod koji je i dozvolio ovo što nam se dešava. Posebno kada vidim kome smo dozvolili da uradi od zemlje i života to što je urađeno”, kaže Vladan Šćepanović na početku razgovora za Monitor.
On je na posljednjem, subotnjem protestu grupe Odupri se 97000 svojim govorom podigao energiju, građana, kako reče, drugova i drugarica, gospode i gospođa, braće i sestara. Besjedio je ono što većina misli, plijeneći neposrednošču i uvjerljivošću. ,,Kada se obraćam narodu trudim se da me razumiju. Moj vokabular ne sadrži izraze tipa dubioze, ingerencije i ostale gluposti, hoću da me narod razumije. Nikada nisam govor napisao, niti ću, niti se ikada ograničavao, ovo smiješ ovo ne smiješ. Od koga – ne smijem. Na protestima dolaze ljudi koji se ne boje, pa zašto bih ja korigovao sebe. Govorim o onome što smo prošli i kroz što prolazimo. Nemam nikakav respekt prema ljudima iz vlasti, čak dotle da ih ne persiram i ne oslovljavam prefiksima koji bi trebali da stoje. To su ljudi koji su ugrozili život moje djece, mojih roditelja, moje braće, mojih drugova… i nemam respekt prema njima”.
Njegovi stavovi i prethodni govori na protestima donijelu su mu nevolje. Nakon govora na mitingu DF-a 2015. godine jedan član njegove familije dobio je otkaz, njega su privodili, slali mu svakodnevno plave koverte za sud… ,,Da ne nabrajam, a i ne krije nam se to po imovinskom stanju, po zaposlenosti, po svemu. To je slučaj hiljada porodica a ne samo naše”.
Šćepanović smatra da će ukoliko dođe do promjena biti potrebne godine da se krene sa mrtve tačke imajući u vidu kakva je pljačka počinjena. ,,Čini mi se da je dio rješenja da se počne tako što će se vratiti društvu dio koji je opljačkan, bar onaj dio koji je pravnim putem moguće dobiti, jer ko zna gdje je sve otišao taj novac koji je popljačkan. Sjetimo se samo koliko je iz Evrope bilo bespovratnih kredita, donacija, pomoći, mi smo od toga mogli da napravimo jednu malu Švajcarsku da taj novac nije kanalisan u privatne džepove. Da li ćemo uspjeti, to ne znam, ali bilo koja vlast da dođe mora početi tako. Dužni smo da krenemo u promjene kako bismo imali pravo da kažemo djeci sad se možete vratiti u Crnu Goru ili možete ostati u njoj”.
Vladan bi i sam volio da ostane, ali je prinuđen da odlazi. ,,Nijesam krenuo u inostranstvo ni igrom slučaja ni sticajem okolnosti, nego silom prilika. Bio sam primoran. Zbog nezposlenosti ne samo moje, nego i moje braće i čitave familije, dopali smo u dužničko ropstvo. Kada dođete u dužničko ropstvo i nemaštinu, uzdrman vam je i ugled porodice. Kada dođe do toga ne preostaje vam ništa drugo nego da se borite svim silama, osim za budućnost svoje djece, i da povratite taj ugled. Da li će se to uspjeti vidjećemo. Odlasci su konstrantni”.
Odlasci imaju onu tešku stranu koju nije lako nositi. ,,Mračni dio te priče je to što sam se svaki put kada sam otišao u inostranstvo osjećao kao prognanik. Nisam mogao da se pomirim s tim da moram da napuštim porodicu i ognjište da bih im obezbijedio egzistenciju, pored ovako bogate zemlje. No bez obzira na mučninu, odlasci su i dalje prioritet mnogih i biće, dok god se ovo ne promjeni”.
Na gradilištima srijeće ljude iz cijele bivše Jugoslavije koji su otišli iz svojih krajeva. ,,I to je dokaz dokle smo dovedeni od tih grupacija koje su na vlasti, a koje su povezane i politički i iza kulisa”.
Šćepanović već godinama odlazi u Švedsku. U toj sjevernoj zemlji doživio je sve najteže i najljepše: ,,Sve najteže zbog odvajanja, posla… A sve najljepše zato što sam tamo vidio šta je normalan život i koliko smo mi daleko od toga – od normalne svakodnevice, normalnih razmišljanja, koliko je zamrla naša kreativnost, koliko je sve to stavljeno po strani, zbog gole borbe za egzistenciju i opstanak, koliko je malo prostora za neke aktivnosti, na primjer, za ekologiju, za bilo šta što je sastavni dio normalnog društva”.
Prvo što mu je zapalo za oko kolika je zaštita čovjeka od strane države, zaštita radnika. ,,A kada se vratite u Crnu Goru onda imate problem koji ljudima u Švedskoj ne možete objasniti. Mene tamo pitaju pa kakve veze ima posao i politika, a kako im objasniti da je ovdje politika posao, svaki iskorak, hljeb, voda, vazduh..”
Šćepanović je Jugosloven, član Radničke partije, kaže da Švedsku vidi kao modernu Jugoslaviju: ,,Iznenadilo me da tamo i dan danas imaju metode preuzete iz našeg bivšeg sistema, koje su tamo provedene i koje su se ukorijenile”.
Pored engleskog, sada govori i švedski jezik. Rad ga sve više veže za tu državu, ali bi volio da ostane u domovini. ,,Želio bih da napravimo od ove zemlje evropsko mjesto dostojno čovjeka i života, što trenutno nije ni u kom pogledu. Sada je ovo privatizovana zemlja koja, zajedno sa nama, opslužuje grupu ljudi, koja napokon mora da ode”.
Vladan Šćepanović s ponosom ističe da ima složnu porodicu i život ispunjen emocijama. ,,Imam to veliko bogatstvo i jedino mi je žao što moramo da prolazimo kroz sve ovo. Znam da hiljade porodica koje kao i moja nijesu zaslužile da dožive sve ovo. Oni nam nameću ekonomsko iscrpljivanje i žele da nam nametnu poniženje kao način života. Tragedija ovog vremena je što je normalna porodica počela da odudara od okoline. U neku ruku i da smeta okolini, jer je sve više porodica koje imaju milione, a u stvari nemaju ništa drugo”.
Vladan Šćepanović, nepokoreni čovjek, ima svoje vrelo snage. ,,Ja sam srećan kada uđem u kuću, za razliku od mnogih kojima se kući ne ide”.
Propadanje grada pod Trebjesom
O stanju u Nikšiću, gradu iz kojeg je potekao veliki broj najviših zvaničnika, pa i Đukanović, Šćepanović kaže: ,,U Nikšiću je, prije dolaska ovih na vlasti, bilo 22.000 zaposlenih. To je podatak koji sada izgleda kao nelogičan, pa ispada da smo mi sve to sanjali. Grad je cvjetao u svakom pogledu – privrednom, kulturnom, sportskom… Zaboravlja se, što je posebna tragedija, podatak da je u Nikšiću za pet – šest godina vladavine DPS-a bilo 260 ubistava i samoubistava. Do danas je taj broj utrostručen. Došli smo u situaciju da se ruše porodice, gube pojedinci, u jeku je raseljavanje koje se broji na hiljade…
Govorimo o rivalitetu pozicije i opozicije, a ove stvari su ključne i ovo mora da nas zabrine. Nikšić je postao simbol tog nadgornjavanja i on jeste slika Crne Gore u malom. Sve je zapostavljeno u ovom gradu. Da ne govorimo o moralnom sunovratu, o beznađu. Nikšićani ne vide perspektivu. Nije problem što Nikšićani idu u Podgoricu, za mene Titograd. Problem je i što se računa da je blizu 5.000 Nikšićana otišlo u inostranstvo. Znam desetine ljudi, imenom i prezimenom, koji su otišli. Čak i ljudi koji su ovdje imali posao, koji su bili uz vlast, otišli su posve. Eto postoje i ljudi koji nijesu srećni ako zajednica nije srećna.
Predrag NIKOLIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice