Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Sumrak izvršioca

Objavljeno prije

na

Đukanović se ne boji zavađenih nacionalnih bjesova već  ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide,  su njegovi izvršioci

 

Priča kruži. U ono vrijeme Branko Ćopić, omiljeni jugoslovenski pisac, padao je u nemilost vlasti. Služba mu je kao vaspitnu mjeru određivala  stalnu pratnju. Ide Ćopić  ulicom, budno oko  za njim. Ćopić  skrene, skrene i on. Ćopić stane,  stane i pratnja. Jednoga dana Ćopić je   prišao  pratiocu . „Zašto ovo radiš”, pitao ga je. „Druže Ćopiću,  imam djecu.“

Priča je vanvremenska.  Na mnogo načina je moguće  biti izvršilac. Na  različite načine se može odbiti ta uloga. O tome svjedoči minula naša sedmica.  Crnogorski građani su veličastveno oglasili da neće da budu statisti u vlastitim životima. To je najznačajnija poruka sa subotnjeg protesta u Podgorici. Statiranje  je poseban, opak oblik saizvršilaštva.

Crnogorska vlast sve ove godine proizvodi  sistem u kojem roditelji služeći režimu popločavaju  put da im i djeca služe. Djeci roditeljskih gospodara. Autori režima žele da im moć  bude samoobnovljiva kao samoobnovljivi izvori eneregije. Zbog građanske pobune osjećaju se iznevjereno. Uzvraćaju.  Ne treba potcjenjivati ni njihovu volju, ni snagu.  Ni spremnost na svaštočinstvo.

Niko od visoko pozicioniranih izvršilaca vrhovne volje nije još istupio iz stroja. Očekivano. Još je rano. Oni su dio arhitekture režima, uzidani u njega. Služe, gotovo i ne osjećajući da služe. Da osokoli sebe i druge oglasio se Vrhovni tužilac Ivica Stanković. Ostaje na braniku. Nije tužilaštvo željoteka pa da pokreće istragu protiv onoga na čijoj nedodirljivosti počiva čitav svijet moći. Tužilac ima i sina. Odraslog, spremnog da slijedeći vlastitu misao prkosi i autoritetu svoga oca. To je ideal svakog odgovornog roditelja. Stanković junior je očaran Migom Kurirom. Buntovna mladost.

Sedmicu su obilježili izbori u Tuzima i sve ono što se zbivalo i zbiva oko njih. Slučaj Tuzi pokazuje koliko jedan događaj u sebi sadrži različitih potencijala, i koliko od društva i političkih aktera zavisi šta  će pretvoriti u život. Dobro je što je Demokratska partija socijalista izgubila podršku većine građana u novoj opštini, u području gdje je obično imaolaveliku podršku.  Ali,  čitav onaj neprimjereni nacionalni bijes, kojim je slavljen rezultat izbora,  upozorenje je za sve. Nije dovoljno osvojiti više glasova od Đukanovićeve partije da bi neko bio alternativa. Istupi nekih čelnika DF-a, natopljeni istim takvim nacionalnim bijesom,  pokreću kovitlac koji nas vrti u krug. Bez izlaza.

Đukanoviću očajnički treba prilika da gubitak u  kvantitetu  nadoknadi dobitkom – hajdemo reći – u kvalitetu. Važnije je njemu od većine u Tuzima  da se ovako uzdrman predstavi kao  garant  stabilnosti. Partije okupljene u Albanskom forumu,  koje slave kao da su pobijedile zlog duha – osim Demokratskog saveza,  koji nema poslanika u republičkom parlamentu – dio vlasti na državnom  nivou. Nema naznaka da će bez velike muke odatle otići. U Tuzima  poslije svega može nastati velika kolacija. Ili se dodatno uzburkati  atmosfera, kako bi se iskreirala  stvarnost da potisne onu koja nastaje na  podgoričkom trgu. U oba slučaja Đukanović je na dobitku. Teško da se karte slučajno ovako slažu.

Đukanović se ne boji međusobno zavađenih nacionalnih bjesova, već  ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide su njegovi izvršioci.

Građanski protesti su probudili ogromnu nadu da je moguće smijeniti Đukanovićev režim, a da poslije ne dođe zamaskirana prošlost, već budućnost. To nije mali poziv, ni mali teret. Na leđa građana ne treba tovariti više  nego što mogu da podnesu. Organizatori protesta su dužni da vode računa o tome.  Ništa se ne može desiti preko noći, treba se naoružati strpljenjem i upornošću.  Zato 16. mart  ne treba iščekivati  kao sudbinski, Dan D. Trebaće još dana i zajedničkih okupljanja. U igri nam je sve.

Protesti  mogu imati uzore u ljudima koji su nadmašili  norme građanske hrabrosti. Neki od njih su došli  iz policije, službe koja surovo kažnjava neposlušnost. Slobodan Pejović i Goran Stanković su prošli kroz pakao svjedočeći istinu o zlodjelima i nasilju vlasti. Slavoljub Šćekić i Ernad Kalač su pušteni da ih strijelja mafija, jer su branili svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Dug najboljima vraćamo ako probudimo ono najbolje u sebi.

Ćopić je pratiocu, koji je imao djecu na kraju poručio:  „Pa baš zbog djece, nemoj ovo da radiš“.  Kad bi,  pusto,  novinari i ostali koji  služe, mogli da zamisle sta to znači biti Olja  Lakić.  Imaju djecu.

 

Ead KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ugled

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, štrikirajući  uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika.  Pa ipak. Jedan glas nekad zna da pomjeri granice. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem

 

 

Ugled. I neprijatelji koji pokušavaju da ga naruše. Pitanjima i kritikom, pozivanjem na odgovornost. Stari model, kog smo se nagledali.  Živ. Proviruje kad god treba da se utvrdi odgovornost.

U tom maniru odreagovala je početkom sedmice i uprava podgoričke Gimnazije, koja je dospjela u fokus javnosti nakon svjedočenja Sare Vujisić, bivše učenice te škole, o seksualnom uznemiravanju od strane profesora crnogorskog jezika Radomana Čečovića. Posvjedočila je i da se prije tri godine obratila tadašnjoj direktorici Biljani Vučurović, koja je profesora kaznila sa trideset posto umanjenom platom, na čemu se i završilo.  Nakon što su mediji i javnost problematizovali način na koji je reagovala direktorica, ona je sazvala konferenciju za štampu. Saopštila je da osuđuje ponašanje profesora, ali da nije mogla da učini ništa mimo onog što joj je zakon dozvoljavao. A onda je sebe predstavila kao žrtvu.  „Nama se crtaju mete, a meta sam prije svega ja“, saopštila je, okružena grupom profesora za podršku. Zaključilo se da je na meti i ugled škole.

Moglo je, naravno,  drugačije. Da je direktorica prije tri godine  sazvala konferenciju za medije, ili se obratila nadležnima i rekla – „dajte nam zakone da zaštitimo učenike od seksualnog uznemiravanja“, kao što je to uradila nakon što je slučaj dospio u javnost, danas ne bi morala da brani svoj i ugled Gimnazije. On bi bio neupitan.  Ne bi morala da se brani  starim receptom  o politizaciji slučaja, istovremeno ga politizujući ukazivanjem da je spornog profesora zaposlila bivša direktorica gimnazije iz redova DPS-a, a nagradu mu dala ministarka iz redova PES-a.  Dok se po društvenim mrežama naglaba da li je profesor litijaš ili član OO SD Bijelo Polje.  Na kraju, ne bi u fokusu bili ugled  direktorice i politički stavovi direktora i profesora. Možda bi se zaista pokrenuo ozbiljan društveni dijalog o seksualnom uznemiravanju u školama, tabu temi o kojoj se ne govori. Bez lomača i drugih sličnih metoda za osumnjičene koje se sada preferiraju po društvenim mrežama.

Po sličnom receptu, poslanik PES –a Vasilije Čarapić problematizovao je to što „neki privatni mediji“  ponovo vrte, kako je rekao, priču o tome da je Vlada novim medijskim zakonima prilagodila broj godina radnog staža nezakonito izabranom generalnom direktoru RTCG Borisu  Raoniću, da bi bio zakonito izabran makar treći put.  I to sad, primjećuje pronicljivo Čarapić, kad treba da zatvorimo poglavlje 10.

“Sada se ova priča reciklira u susret  zatvaranju poglavlja 10, u nadi da će naši susjedi čuti medijsku larmu u Crnoj Gori oko RTCG i eventualno odložiti zatvaranje ovog poglavlja. Razlog za ovo nije latentni anti-evropeizam, već besprizorna borba za profit i bolju naklonjenost media planning i buying agencija koje do kraja godine odlučuju koliko novca kom mediju da daju”, napisao je Čarapić na društvenoj mreži.

Nije problem što je Raonić, kako je pravosnažno utvrdio sud, nezakonito izabran. Problem je što to mogu da čuju susjedi. A kad čuju, neće nas zaustaviti na evropskom putu recimo zbog toga što je glasovima parlamentarne većine u Skupštini  usvojena Rezolucija o Jasenovcu kao kontra reakcija na glas Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Ili zbog toga što se još pravimo da se Dubrovnik nije desio. Što je dobar dio vlasti i dalje na ideološkim podešavanjima iz devedesetih. Nego zbog Borisa Raonića. Pardon, zbog izdajničkih i nezasitih privatnih medija.

Reći će neko – ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, uspijevajući da štrikira uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika. Ne bi.  Pa ipak. Jedan glas zna da pomjeri stvari. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Toplomjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je preče: barometar (26), da ubrza naš put EU, ili toplomjer, ne bi li postavili dijagnozu, i uzeli adekvatnu terapiju?

Premijer je započeo konsultacije oko dokumenta Barometar 26 koji, kaže, ima za cilj da obaveže vladajuće i opozicione partije, „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“. Vlada je u četvrtak, pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, usvojila Dokument. No, sudeći po komentarima nakon prve ture razgovora, suštinski jedinstvenog stava oko Barometra 26 među vladajućim partijama nema. Albanski forum oglasio se ranije saopštenjem u kojem navode da se oni već pridržavaju ponuđenih principa. Za razliku od drugih. „Jedna je politička grupacija pokazala da za njih potpisi i riječ ne znače ništa“. Jasno, iz koalicije koju predvodi ministar Nik Đeljošaj prstom upiru u ZBCG, sa kojom već sko-ro mjesec razmjenjuju javne optužbe i prijetnje. Od poslednje opomene do polomljenih zuba.

Nije Đeljošaj jedini koji smatra da lideri ZBCG krše potpisani Sporazum vladajuće većine, namećući svoja rješenja za društveno -polarizujuća pitanja (termin preuzet iz Barometra 26). Ali ćute. Predsjednik parlamenta, kaže, ovih dana čini sve što je do njega da ,,nevino utamničene građane Crne Gore i pripadnike naše vojske vrati svojim kućama i porodicama”. Podsjetimo, riječ je o trojici Nikšićana uhapšenih u Dečanima zbog poruke Kosovo je Srbija sa registarske tablice njihovog vozila. Sloboda govora, insistiraju njihovi istomišljenici u Crnoj Gori, uvjereni da su u Republici Kosovo dužni trpjeti ono što im je dozvoljeno na domaćem terenu. Za više detalja izguglati – Dario Vraneš ili Marko Kovačević.

Da pripomognu, NVO Srbi u Crnoj Gori najavljuje 19. decembra skup u Tuzima, kod spomenika „srpskog Đurađa Kastriotića“ (u ostatku svijeta poznat kao Đerđ Kastriot, odnosno Skenderbeg), koji će biti posvećen „trojici mladića iz Crne Gore koji su bili u obilasku srpskih svetinja na Kosovu, a otela ih je parapolicija tzv. Kosovske…“. Nije nevažno: ovlašćeni zastupnik te NVO je rukovodilac Regionalnog centra Pošta CG Podgorica, kojem, uz Glavni grad, pripadaju Cetinje i Danilovgrad. Na to je mjesto, tvrde upućeni, došao kao kadar Demokrata. Po dubini.

O planiranom poslu su, kažu iz NVO Srbu u Crnoj Gori, obavijestili Upravu policije. Pošto se iz UP i MUP-a nijesu oglasili – da kažu kako je najavljeni skup zabranjen ili dozvoljen (sloboda govora) u Tuzima se pojavio proglas koji građane Malesije poziva na budnost i zajedničku odbranu. „Ovo je direktan napad na naše dostojanstvo i jedinstvo kao autohtonog naroda u Crnoj Gori…“, piše u njemu. Ministar Šaranović (takođe Demokrata) ćuti.

Njegov partijski kolega, ministar odbrane, takođe je zaokupljen sudbinom uhapšenih vojnika. Samo, Krapović je fokusiran na ono što treba da se desi kad se „NATO vojnici“ (citat sa transparenta podrške ispred Skupštine) vrate kući.

Na dnevnom redu su pitanja: kako su NATO vojnici bili nesposobni za službu (bolovanje) a nijesu za hodočašće; zašto putovanje u inostranstvo nijesu prijavili nadležnima, na šta ih obavezuje Zakon o VCG; konačno, da li su oni i njihove starješine znali za odredbu istog Zakona prema kojoj je lice u vojnoj službi „dužno da se uzdržava od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja“?

Ministar poručuje kako se ništa neće raditi preko koljena. ,,Niti će bilo kome biti skidane glave…“. Na moguću ostavku ni ne pomišlja. Nijesu ovo jedini razlozi zbog kojih je javnost nestrpljivo i s nadom očekivala najavljeni susret pomirenja predsjednika države i vlade. Dok se najava nije pretvorila u još jednu razmjenu verbalne paljbe iz srednjoškolske svlačionice. Zdravko Krivokapić, bivši premijer, njihov politički izumitelj, opet Spajiću i Milatoviću pokušava dočarati da su osuđeni na saradnju. Ili marginalizaciju. Zasad odjeka nema.

Ništa se ne dešava baš slučajno. Evo je Andrija Mandić podigao zastavu našeg glavnog evropejca. Istovremeno je primijetio kako polazišta njegove partije i koalicije postaju dominantna u Evropi i svijetu. Uči Zapad. Ne tako davno, ovakva Mandićeva izjava bila bi dočekana sa podsmjehom. Danas su te riječi upozorenje – ne smrkava se brzo samo kod nas. Za dozivanje pameti, još malo je vremena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kriva je EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Iako je ispunjenje uslova za pridruživanje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete.  Dok euroskeptici trljaju ruke

 

Iz Vlade je stigao dokument pod nazivom Barometar 26. Ponuđena platforma,  navodi se u tom tekstu,  ima za cilj da „afirmiše zajedničku obavezu“ parlamentarnih partija – pozicije i opozicije –  „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“.

Plan je, otprilike, sljedeći: parlamentarne partije bi se obavezale da podrže sve ono što dođe iz Vlade. Konstruktivna rasprava bila bi moguća (dozvoljena) ali se od aktera očekuje da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“. Zauzvrat, nudi im se razmjena „relevantnih informacija o tekućim reformama iz evropske agende  između izvršne i zakonodavne vlasti“. I posebni mehanizam razrješenja za osjetljiva, identitetska i ostala društveno-polarizujuća pitanja.    

Način na koji je opisan predviđeni model djelovanja kroz pomenuti mehanizam asocira na mogućnost da bi eventualni dogovor političkih lidera mogao imati veću težinu od Ustava i važećih zakona. Počev od ideje da se „kompromisi koji bi zadovoljili sve reprezentativne identitetske grupacije u Crnoj Gori“ traže u radnim grupama pod nadzorom predsjednika parlamentarnih partija. Izgleda da su u Vladi previdjeli da  većina građana koji su na prethodnim parlamentarnim izborima iskoristili svoje biračko pravo, nije glasala za svoje reprezentne identitetske grupacije, već za partije koje su, makar deklarativno, građanske. Očekujući od njih da se u svom radu pridržavaju  propisa i ograničenja. Ili da ih mijenjaju na zakonom propisan način.,ukoliko su im smetnja.

Barometar 26 djeluje kao vladin,  preciznije, premijerov odgovor na rastuće zahtjeve dijela vladajuće većine predvođenih koalicijom Za budućnost Crne Gore Andrije Mandića i Milana Kneževića.  Oni insistiraju da se, suprotno koalicionom sporazumu, na dnevni red stave pitanja dvojnog državljanstva, službenog jezika, državnih simbola… I riješe na njima prihvatljiv način, makar se pri tome kršio Ustav Crne Gore. Dok se  na promijeni.

Umjesto da se jasno suprotstavi tom naumu, Spajić nudi model/mehanizam  njegovog rješavanja na mala vrata. Uz parlamentarni konsenzus. Indikativno je da je koalicija ZBCG ignorisala ponuđenu platformu. Iz opozicije su ocijenili kao pokušaj skretanja pažnje sa  problema sa kojima se suočavaju premijer i a vlada. Propalo, znači?

Zadržimo se, ipak, na onom dijelu tog dokumenta u kome se od političkih aktera traži da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“.

Iz Vlade, u kontinuitetu, slušamo najave tipa: cijena električne energije moraće da poraste, jer to od nas traži EU; građani će plaćati još skuplje gorivo, pošto će Vlada – na zahtjev EU – formiranje strateških rezervi naftnih derivata finansirati uvođenjem dodatne takse od tri centa po litru goriva; roba koju građani kupuju iz inostranstva, preko interneta, biće carinjena i oporezovana (PDV) od početka naredne godine, zbog usklađivanja domaćih sa propisima EU; iz istog razloga se, u doglednoj budućnosti, očekuje uvođenje viza za turiste koji u Crnu Goru dolaze iz Rusije i Kine.

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Vlada je povećala plate, a inflaciju smo uvezli (isto iz EU)… Iako je ispunjenje uslova za pridruživaje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete. Euroskeptici trljaju ruke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo