Povežite se sa nama

Uncategorized

SUĐENJE NASERU KELJMENDIJU: U raljama stranaca

Objavljeno prije

na

Dugo iščekivana i od javnosti skrivana optužnica protiv Nasera Keljmendija konačno je pročitana na suđenju koje je počelo u Prištini. Pročitao je specijalni tužilac EULEKS-a na Kosovu, Amerikanac Endrju Hjuz. Pred sudskim vijećem kojim predsjedava sudija iz Češke Ana Adamska Galante.

Stranci su desetak godina ranije započeli da istražuju kriminalne aktivnosti ovog narkobosa, i sada čitav posao privode kraju. Odavno je njima jasno da su tužilaštva i sudovi na Balkanu instrumenti vladajućih elita. I zato su stvari uzeli u svoje ruke.

„ Tu više nište ne može da se desi nepredviđeno. Stranci će taj postupak voditi zakonski ispravno”, kaže Monitorov dobro obaviješteni izvor.

Specijalni tužilac Euleksa je, kako se saznaje, u listu nekretnina koje je kosovski bos stekao nelegalnim radnjama uvrstio i hotel Kasa grande u Ulcinju, a najavio je da će u nastavku suđenja biti predstavljeni novi dokazi o Keljmendijevim poslovima u Crnoj Gori. Iz dnevnog lista Dan su pitali tužioca da prokomentariše čime tužilaštvo Euleksa raspolaže kada su u pitanju dokazi o nelegalnim Keljmendijevim poslovima u Crnoj Gori, ali je on za sada kazao samo da će sve biti poznato u daljem toku suđenja.

,,Nijesam u poziciji da govorim o slučaju, ali detalji će biti poznati kako se suđenje bude nastavljalo”, rekao je kratko Hjuz.

Američki tužilac je prethodno obrazložio deset tačaka optužnice, od kojih se tri odnose na osnivanje organizovane kriminalne grupe i ubistvo Ramiza Delalića Ćela, 2007. godine u Sarajevu, a sedam tačaka na organizovani šverc droge.

,,Nevin sam, i to ću i dokazati pred ovim sudom. Ovaj proces je montiran iz Bosne i Hercegovine”, izjasnio se Keljmendi. Groteskno.

Hjuz je u višesatnom izlaganju optužnice kazao da je tužilaštvo prikupilo dovoljno dokaza koji ukazuju da je Keljmendi jedan od ključnih narko-bosova u regionu. Rekao je da tužilaštvo ima svjedoke, brojne snimljene telefonske razgovore, dokumenta i druge dokaze koji terete Keljmendija da je lider organizovanog kriminala.

,,To je sada najznačajnije. Materijalni dokazi. Ja sam siguran da stranci kada pišu optužnice, ne rade to kao naši tužioci. Ako kažu da imaju materijalne dokaze, oni to i imaju”, kaže Monitorov izvor koji je mnogo ranije predvidio da će se stvari odvijati u pravcu u kojem se sada odvijaju.

Obrazlažući optužnicu pred vijećem sudije Galante, američki tužilac je ustvrdio da je Keljmendi sredinom 90-ih godina prošlog vijeka formirao kriminalnu organizaciju koja se prevashodno bavila švercom droge. Sjedište joj je bilo u Sarajevu.

,,Imala je poslove i u Crnoj Gori”, naglašeno je.

Keljmendi je, kako je objašnjeno, neposredno pred ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine na jednom sastanku u Sarajevu kazao da pošiljka od 50 kilograma heroina iz Turske pripada njemu, i o tome svjedoči zaštićeni svjedok K2. Hjuz je, takođe, pred sudijom pokazao modifikovani rezervoar od automobila koji je korišćen za prevoz droge, a koji je pripadao zaštićenom svjedoku K3, bivšem Keljmendijevom saradniku.

,,Od svjedoka K3, koji je bio diler u Beogradu, a drogu je nabavljao od Naserovog sina Liridona sa Kosova, čućemo da je dnevno imao i preko 250 poziva od zavisnika da im obezbijedi narkotike. Imamo pasoše Keljmendijevih saradnika, koji dokazuju da su najčešće putovali na relaciji Istanbul – Sarajevo radi prevoza droge. Tužilaštvo će izvesti svjedoke koji će potvrditi kako je Keljmendi usmjeravao i šverc kokaina iz Latinske Amerike ka Evropi”, rekao je tužilac Hjuz.

Kada se radi o ubistvu Ramiza Delalića, najavljeno je da će svjedok K1, ispričati cijelu priču. Američki tužilac pri misiji Euleksa na Kosovu je rekao da su Keljmendi, Fahrudin Radončić i Naser Orić finansirali ubistvo Delalića, a da ga je počinio Strahinja Rašeta iz Šapca. Ubistvo su platili 100.000 eura. Monitor je i o tome pisao mnogo prije otkrivanja detalja optužnice.

,,Rašeti je angažman na ubistvu Delalića prvo ponudio Milan Mitić, uz to dodajući da je to posebno važno jer je Delalić među prvima ubijao Srbe tokom rata u BiH, a da će to da finansiraju Keljmendi i Radončić”, naveo je Hjuz. Radončić nije optužen za to krivično djelo ni u BiH ni na Kosovu.

Nezgodan svjedok u ovom dijelu optužnice mogla bi biti bivša saradnica Fahrudina Radončića Šejla Jugo Turković. Prema riječima sudije Galante ona je voljna da dođe u Prištinu i da da iskaz o ubistvu Delalića. Galante je dodala da tužilaštvo smatra da Turkovićeva može biti vrlo bitan svjedok za rasvjetljavanje ovog ubistva.

Prema Monitorovom izvoru navodno postoji transkript telefonskog razgovora Naserovog bliskog saradnika Ali Gašija sa jednim od članova kriminalne organizacije, u kojem se potvrđuje da je upravo Keljmendi naručilac ubistva Ramiza Delalića.

,,Delalića je po narudžbi ubio Strahinja Rašeta iz Šapca. Ubica je nešto kasnije likvidiran negdje u Srbiji. Od ranije su postojala operativna saznanja da ga je unajmio Keljmendi, a transkript jednog telefonskog razgovora koji je u posjedu tužilaštva to potvrđuje”, kaže Monitorov izvor.

Keljmendija je, podsjetimo, 6. maja 2013. godine uhapsila kosovska policija na osnovu međunarodne potjernice, koju su izdale bosanske vlasti i od tada se nalazi u pritvoru na Kosovu. Mediji u regionu objavili su odavno da se Naser Keljmendi nalazi na čelu najjače kosovske kriminalne porodice na Balkanu, koja vodi poslove iz Peći i Sarajeva. Centar za istraživačko novinarstvo pisao je krajem 2009. kako Keljmendi i njegov klan upravljaju nizom firmi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Kosovu, te imaju veze sa uticajnim ljudima u regionu.

Prema podacima srpske policije, Keljmendi je glavni finansijer i organizator prometa heroina sa Kosova, koji u Peć stiže iz Istanbula i Albanije, a zatim se, preko Rožaja, doprema u Novi Pazar, a odatle u Zapadnu Evropu. Politika je objavila da je srpska policija, istražujući slučaj Darka Šarića, saznala da su on i klan Keljmendija u bliskim odnosima, što je Keljmendi pokušao da negira.

Dobro obaviješteni izvor iz crnogorske policije prije skoro dvije godine je specijalno za Monitor napravio šemu klana Nasera Keljmendija, u kojoj se navode imena najmanje šezdeset ljudi, kao njegovih najbližih saradnika. Prema ovom izvoru Keljmendi ima dobro razgranatu mrežu saradnika u našoj državi, kao i jaku logistiku u vrhu bezbjednosnih službi i vlasti.

Monitorov izvor, kao i bosanska SIPA, tvrdi da se uticaj Keljmendijeve organizacije proteže i na Crnu Goru Makedoniju, Hrvatsku, Srbiju, Njemačku, a da jedan krak stiže do Sjedinjenih Američkih Država, zbog čega je ranije povedena istraga, odnosno akcija Besa u koju se uključio i Američki federalni biro (FBI).

Ovaj izvor je ranije rekao da bi regionalni policijski kapaciteti bili nemoćni da se nijesu umiješali stranci, što je završeno stavljanjem Keljmendija na crnu listu Sjedinjenih Američkih Država. Nasera Keljmendija američki predsjednik Barak Obama nazvao je narkobosom, i to rame uz rame sa Meksikancem Hoze Antonio Soto Gastelumom i Avganistancem Said Vzir Šarom.

Keljmendi je odavno u raljama stranaca. Vidjećemo da li će oni na ovom primjeru pokazati političarima na Balkanu da moraju krenuti u borbu protiv organizovanog kriminala. Tužilaštva i sudovi balkanskih država mnoge dosadašnje važne procese pretvorili su u predstave.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo