Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora usaglase sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi

Ustavni sud Crne Gore je adresa na koju nezadovoljne stranke traže pravni lijek kada smatraju da im je nanijeta nepravda. No o njihovim odlukama i mišljenju, svjedoci smo, u javnosti se govori zavisno od slučaja i toga da li i kome odgovara ono što su oni utvrdili. I ne samo u javnosti. Podjednaka selektivnost, da pročitaju i usvoje mišljenje sudija Ustavnog suda, prisutna je i kod sudija Višeg suda. Opet zavisno od slučaja do slučaja. To je najuočljivije kada se govori o pritvorskim predmetima u kojima sudije Ustavnog i Višeg suda, u većini slučajeva, imaju različita mišljenja. Od kojih ne odustaju.

Tako postoje već tri žalbe koje su na rješenje o pritvoru pisali advokati bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, a koje su sudije Ustavnog suda usvojile. Te odluke, izgleda, ne zanimaju sutkinju specijalnog odjeljenja Višeg suda Nadu Rabrenović. Baš kao što je ne dotiču ni one koje su sudije Ustavnog suda usvojile u slučaju Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U njegovom slučaju i sudije Apelacionog suda su, prilikom donošenja odluke o ukidanju rješenja kojim mu se produžava pritvor, ukazale na odluku Ustavnog suda, ali ni to nije uticalo na odluku sutkinje Rabrenović.

Tako je Medenica u pritvoru više od dvije godine, kao jedini član kriminalne grupe, koju je, prema tvrdnjama Specijalnog tužilaštva, lično formirao. A suđenje nije odmaklo dalje od početka, tačnije ni do danas nijesu saslušani svi optuženi. Tako se pritvori, saglasni su brojni pravnici, pretvaraju u kaznu.

To smatra i advokatica Andrijana Razić. Ona kaže kako je u Crnoj Gori pritvor – suprotno zakonu, Ustavu, međunarodnim standardima – postao pravilo, a ne strogi izuzetak, kako bi trebalo i moralo da bude.„Postala je, nažalost, uobičajena praksa da se onoga momenta kad se odredi pritvor bilo kojem uhapšenom ili osumnjičenom licu, već podrazumijeva provizorno osuđujuća presuda, da bi se pokrilo trajanje tog pritvora. To je zastrašujuća praksa koju primjenjuju sudovi odavno“, smatra Razić.

Bivša zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom Valentina Pavličić ukazuje da je neophodno da postoji kvalitetniji dijalog između Ustavnog sudstva i redovnog sudstva. Taj  dijalog ne postoji. „Imamo situaciju da Ustavni sud utvrđuje povrede ljudskih prava, a da se one na identičan način ne verifukuju kod redovnog sudstva. Uvijek kažem da je bolje da se učimo na tuđim greškama i vidimo kako je praksa u regionu ili uopšte regulisala ta pitanja, a da izbjegnemo greške koja će država sjutra morati da ispravlja ili plaća. Međutim, to je nemoguće uraditi dok se ne utvrdi individualna profesionalna odgovornost“, kazala je ona.

Pavličić je pojasnila da se individualna profesionalna odgovornost ne odnosi na izraženo mišljenje sudija u njihovoj odluci. “Ali, ako Ustavni sud kao zadnja brana i zadnji branik prava na nacionalnom nivou, primijeni određene međunarodne standarde ono što je najmanje očekivati ja da se njegovim primjerom povode i ostali sudovi. Tim prije što nemam dilemu da ti predmeti neće, u konačnom, doći pred Evropski sud“, kaže Pavličić. Zato ne krije čuđenje što krivično odjeljenje Vrhovnog suda ne zasjeda i razmatra šta je to Ustavni sud vodilo u pogledu ukidnih razloga odluka o produženju pritvora. I da, ako imaju različite stavove po tim pitanjima, ukrste argumente.

Kada je riječ o dugom trajanju pritvora Pavličić dodaje da nije dobro za Crnu Goru i njen pravosudni sistem da postoji, kako ocjenjuje, ozbiljan zaostatak u rješavanju te vrste predmeta. „Kao neko ko je bio i predsjednik tog odjeljenja, prema onome što ja znam, nema te države koja će moći u realnom periodu da presudi 170 predmeta organizovanog kriminala. I dobijamo sporu pravdu. Onda neko bude tri godine u pritvoru i nakon toga mora biti pušten jer država nije u stanju da izvrši svoje obeveze  i obezbijedi pravo na pravično suđenje u razumnim rokovima, Prema nekim pokazateljima, nama su rokovi po 196 dana trajanja postupaka“, dodaje ona.

Pavličić ukazuje da je neophodno da rukovodioci redovne pravne vlasti i Ustavnog  suda zauzmu jedinstvene stavove. “U nekim predmetima već tri puta se ukidaju redovne odluke sudova. To će biti problematizovano od strane Evropskog suda jer će reći da mi ne poštujemo naš pravni sistem. Čak je Apelacioni sud ukazao Višem na odluku Ustavnog suda i ukinuo neka rješenja o pritvoru vraćajući ih Višem sudu na ponovno odlučivanje. I Viši sud je donio istu odluku. To je taj ping- pong postupak koji je prisutan apsolutno u svim procesima u Crnoj Gori – i krivičnim i parničnim. I to će nam se vratiti kao bumerang. Zato sam, i kao zastupnik pred Evropskim sudom, zagovarala potrebu da se ona sredstva koja se odlivaju iz budžeta na tu vrstu odšteta isplaćuju iz budžeta onih institucija gdje je napravljena ta povreda.”

Pavličić smatra da bi tek tada sudovi vodili računa kada se ukine rješenje Ustavnog suda da to obrazloženje ne bude copy paste već da se dobro razmotri i argumentuje. “Sudovi po tom pitanju moraju biti na visini zadatka. Oni sada to, nažalost, nisu i tu treba uraditi dosta toga kako bi se stanje popravilo”.

Pavličić smatra da koliko god pričali o vetingu, kojem se ne protivi, postavlja se pitanje ko da ga sprovede. “Parlament? Pa to neće prihvatiti nijedan naš međunarodni partner. To jedino mogu biti nezavisne komisija od strane međunarodnih eksperata. I  da se prvo vetinguju tijela koja biraju tužioce i sudije, a ne da tamo sjede lica iz reda uglednih pravnika koji su najmanje ugledni u tom smislu stručnosti ali su predstavnici određenih političih grupacija. I da po tom kriterijumu biraju kandidate…”,  zaključuje ona.

Direktorica Direktorata ljudskih i manjinskih prava, Mirjana Pajković, ukazala je nedavno da se dešava da odluke o lišenju slobode budu zakonite u smislu nacionalnog zakonodavstva, a da sa stanovišta Konvencije budu prilično proizvoljne ili protivne.

„U praksi se nailazi na krovne primjere kršenja zakonitosti odluke o lišenju slobode kao što su samo formalno pokrivenost nacionalnim zakonom, korišćenje stereotipnih formulacija uz odsustvo relevantnih dokaza o odluci za lišenje slobode, nepreispitivanje blažih mjera, ali i nepoštovanje zakonskih rokova o produženju pritvora i nepoštovanje odluke Ustavnog suda“, rekla je Pajković.

Prema njenim riječima, praksa Evropskog suda za ljudska prava daje jasne smjernice ukazujući da postojanje osnova sumnje kao uslova za određenje pritvora, protokom vremena, ne može biti dovoljan razlog da se pritvor produži. „Razlozi da se produži pritvor moraju biti relevantni, dovoljni i moraju biti sadržani u odluci o pritvoru. Odsustvo takvih razloga u obrazloženju odluke nije rijedak primjer u nacionalnim pravnim sistemima. Zbog toga je potrebno navesti šta se u praksi Evropskog suda smatra relevantnim i dovoljnim razlozima“, navela je Pajković.

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora standardizuju sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi.

Svetlana ĐOKIĆ