Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA KATASTRA IZVORIŠNIH VODA: Ukradena vojna tajna

Objavljeno prije

na

Može li se ući u trag kapitalnom dokumentu pod nazivom Katastar izvorišnih voda na području opština Berane, Andrijevica i Petnjica, koji je kao vojna tajna sačinjen prije trideset godina? Ili će, možda, taj dokument, koji je plod ogromnog timskog rada i truda svojevremeno uloženog u njegovu izradu, ostati „izgubljen”?

Novi kadrovi u Sekretarijatu za poljoprivredu beranske Opštine intenzivirali su potragu za tim izuzetno vrijednim dokumentom, koji je iz arhive službe nestao bez traga prije nekoliko godina, tokom prethodne lokalne vlasti.

Riječ je o dokumentu koji je čuvan više od četvrt vijeka, sa željom da jednom bude iskorišćen u komercijalne svrhe. Originalni dokument najvjerovatnije je ukraden, a tretira se kao da je stradao u požaru, kada je izgorio poslovni centar Evropa, iznad kojeg su se u to vrijeme nalazile kancelarije Sekretarijata za poljoprivredu.

Načelnik ovog Sekretarijata Ranko Šćekić priča da je, od kada je preuzeo dužnost, postavio sebi zadatak da uđe u trag ovom dokument, za koji kaže da je od neprocjenjive vrijednosti.

„Ja prosto nemam riječi i ne bih mogao da vam kažem kolika je vrijednost tog dokumenta. Najtačnije je reći da je vrijednost neprocjenjiva. Taj dokument se u vrijeme kada je rađen vodio kao vojna tajna. Ne znam kada je s njega skinuta oznaka tajnosti, ali je ta oznaka do trenutka nestanka stajala na njegovim koricama”, kaže Šćekić.

On se zato što je dokument bio od značaja za vojsku, nada da bi jedan primjerak mogao biti negdje u vojnim arhivama.

„U državnom sam arhivu tražio i ovih dana dobio odgovor da ga nema. Ostalo je još da provjerimo neke depoe, gdje su neselektivno sklonjeni stari materijali iz Opštine, kao što su depoi u Spomen kući vojvode Gavra Vukovića. Tamo je bivša DPS vlast neselektivno lagerovala ogromnu opštinsku arhivsku građu. Nadam se, ipak, s obzirom na značaj, da bi Vojska Crne Gore morala imati jedan primjerak katastra izvorišta”, napominje Šćekić.

Ovaj poljoprivredni inženjer podsjeća da je katastar izvorišnih voda svojevremeno izradio tadašnji Zavod za urbanizam i projektovanje iz Ivangrada, i da je kao vrlo vrijedan dokument čuvan u resornom Sekretarijatu više od trideset godina.

„U tom obimnom dokumentu koji je nastao kao plod dvogodišnjeg terenskog rada, dati su podaci za tri hiljade izvora na području sadašnjih opština Berane, Andrijevica i Petnjica – o kapacitetu i temperaturi vode u četiri godišnja doba, nadmorskoj visini, načinu prilaza, široj i užoj lokaciji, geološkom sastavu okoline, mogućnosti kaptiranja, kao i mogućnosti eventualnog zagađivanja”, priča Šćekić.

On dodaje da su sva izvorišta vrlo precizno locirana, i da je uz te podatke bila priložena skica i topografska karta na kojoj su ucrtani.

„To su bili izuzetno vrijedni podaci. Svako izvorište je ispitano u pogledu fizičke, hemijske i bakteriološke ispravnosti vode. To je već nešto što je promjenljivo i što bi trebalo ponoviti, ali svi ostali podaci su trajni i vrlo precizni”, kaže načelnik Sekretarijata za poljoprivredu.

Upravo na osnovu ovog dokumenta utvrđeno je da na terenu koji je obuhvaćen istraživanjem, a koji se sada prostire na tri opštine, postoji najmanje trideset izvora pitke vode koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli da se koriste u komarcijalne svrhe, ali do sada ni jedan nije za to upotrijebljen, ne računajući one koji se upotrebljavaju za snabdijevanje naselja.

„Naravno, od tih tri hiljade izvora nijesu svi za komercijalne svrhe. Ali preko trideset ima kapacitet od pet do 50 litara u sekundi. Među njima bi se sigurno nekoliko našlo koji zadovoljavaju sve kriterijume da bi mogli biti ponuđeni za koncesije. Mi znamo šta to znači. Ako bi se neko pojavio i izgradio makar jednu fabriku za flaširanje, to bi za ovu siromašnu sredinu bio dobitak”, kaže Šćekić.

Načelnik Sekretarijata za poljoprivredu zaključuje da bi zbog svega toga najpreči zadatak bio da se ovaj dokument od neprocjenjive vrijednosti čim prije pronađe.

„Da taj posao počne iznova da se radi, ko zna koliko bi vremena i novca trebalo da se svi ti podaci ponovo prikupe. Simptomatično je da smo poslije tog požara pronašli ostatke mnogih drugih dokumenata, ali od ovog velikog, debljine petnaest centimetara i dobro ukoričenog, nije bilo nikakvog traga”, kaže Šćekić.

Njegov kolega inženjer Ilija Marković nema dilemu. Po njemu, Katastar izvorišnih voda za nekadašnju ivangradsku opštinu, nije izgorio već je ukraden.

„Siguran sam da je to neko odnio prije požara. Nije problem u tome što je odnio, nego u tome što to nikom ne treba. Ne može se prodati. A Opštini bi taj dokument značio mnogo, jer bi mogao biti informator o mogućnostima komercijalizacije izvorišnih potencijala, odnosno pitke vode”, kaže Marković.

Ni uzroci požara u kojem je do temelja izgorjela zgrada nekadašnjeg hotela Evropa i današnjeg istoimenog poslovnog centra, nikada nijesu utvrđeni. Nije bilo malo onih koji su poluglasno govorili da je požar podmetnut, da bi nikla nova i veća zgrada u glavnoj ulici, koja je do danas nezavršena.

Sve se dešavalo u vrijeme vladavine lokalnog DPS-a i tajkunizacije grada. Da bi relativizovali i umanjili štetu izazvanu ovim požarom, tadašnje gradske vlasti su obećavale da će se izgraditi nova zgrada, a za vrijedni dokument su tvrdili da nikada nije ni postojao u Opštini Berane. Od stručnjaka koji su ga za potrebe vojske i Opštine izrađivali prije AB revolucije, danas neki nijesu među živima, ili više nijesu u Beranama.

Da je dokument pod tim nazivom postojao i da je dugo nosio oznaku vojne tajne, svjedoče još samo inženjeri u resornom Sekretarijatu. Načelnik tog Sekretarijata Ranko Šćekić Monitoru je rekao da će se ovih dana obratiti dopisom Vojsci Crne Gore, s nadom da je u njihovim arhivama negdje ostao drugi primjerak vrijednog dokumenta.

Ili ga prije treba tražiti u nekoj privatnoj arhivi?

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZAŠTIĆENA PODRUČJA BEZ ZAŠTITE: Samo paper parks

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izazovi upravljanja zaštićenim područjima u Crnoj Gori su višestruki.  Nema efikasnih upravljačkih struktura i adekvatne podrške lokalnih zajednica. Zbog toga, ti prostori ostaju zaštićeni samo na papiru, nerijetko stavljeni isključivo u službu turizma. U nekima ni godinama nakon proglašenja nema upravljača, ali ni planova upravljanja

 

 

Novoformirana Agencija za upravljanje prirodnim dobrima opštine Bijelo Polje mogla bi biti dobar primjer ostalim opštinama na koji se način kreće u zahtjevan posao brige o prostorima, koja su, u većini slučajeva u našoj državi,  zaštićena samo na papiru.   Odluka o osnivanju te Agencije usvojena je na nedavnoj sjednici lokalnog parlamenta, nakon što je Opština ranije zvanično zaštitila Đalovića klisuru, koja je proglašena spomenikom prirode. Svemu je prethodila intenzivna saradnja sa i NVO Eko-tim i globalnom organizacijom za zaštitu prirode The Nature Conservancy (TNC).

Nažalost, u mnogim drugim opštinama, napori civlilnog sektora i ponuđena stručna podrška nijesu prihvaćene na adekvtan način na lokalnom nivou, pa su brojni zaštićeni prostori, kako tvrde saogovornici Monitora  i dalje samo ”paper parks” , to jest, zaštićeni samo na papiru.

Kako za Monitor kaže Milija Čabarkapa, izvršni direktor NVO Eko tim, u Bijelom Polju, ta organizacija aktivno učestvuje u procesu uspostavljanja lokalnog upravljača zaštićenih područja kroz formiranje Agencije.

“Ta inicijativa, sprovedena u saradnji sa Opštinom i međunarodnim partnerom TNC, ima za cilj da obezbijedi dugoročno i efikasno upravljanje prirodnim resursima, sa posebnim fokusom na Đalovića klisuru. Eko-tim će pružiti stručnu pomoć u izradi planova upravljanja, obezbijediti početna sredstava za rad Agencije, kako bi se osiguralo da zaštićena područja imaju funkcionalne mehanizme upravljanja i zaštite”, objašnjava on.

Čabarkapa kaže da zaštićena područja u Crnoj Gori karakteriše nedostatak upravljača i planova upravljanja. Na ovaj način ne postižu se ciljevi zaštite i očuvanja, kao ni ciljevi održivog razvoja. Eko-tim, podsjeća on, poslednjih godina intenzivno zagovara uspostavljanje nekoliko novih zaštićenih područja. Pored Đalovića klisure, to su gornji tok rijeke Ćehotine u Bijelom Polju i Pljevljima, rijeke Mrtvice u Kolašinu. Međutim, kako poručuju iz te NVO, ne žele “da se zaštita tih područja završi samo formalnim proglašenjem”.  Nude da, kroz saradnju sa lokalnim vlastima, pomognu u formiranju i osposobljavanju upravljačkih struktura. Time se, tvrde, osigurava da zaštita ne ostane samo na papiru.

Analiza koju je Mreža zaštićenih područja Dinarida (Parkovi Dinarida) radila sa TNC pokazala je da uspostavljanje novih zaštićenih područja, koje se dešavalo od 2015. godine nadalje, ne prati uspostavljanje adekvatne upravljačke strukture niti adekvatni kapaciteti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

U ULCINJU, NA ČEKANJU: Ni Mosta na Bojani ni prostornog plana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novi most na Bojani, kod Ulcinja, trebalo je i da bude otvoren u avgustu prošle godine. Taj most može da označi otvaranje nove stranice u odnosima između Crne Gore i Albanije. Ali, mosta još nema,  niti naznaka kada bi mogla da krene njegova gradnja. Cijenu plaćaju prvenstveno građani i turistička privreda Ulcinja

 

 

Budžet je politika u brojkama. A kada se tek 5.000 eura od potrebnih deset miliona predvidi u državnom budžetu za ovu godinu za gradnju novog mosta na Bojani, infrastrukturnog objekta od izuzetnog značaja za Ulcinj, onda to predstavlja jasnu potvrdu da smo se ponovo vratili u doba kada je razvojna i investiciona politika zaobilazila naš grad. Čini se da ovaj projekat nije više nikome u trenutnoj vlasti prioritet”, kaže predsjednik Opštinskog odbora Građanskog pokreta URA i bivši predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Prema njegovim riječima, jasno je da nema političke volje za sprovođenje velikih kapitalnih investicija u Ulcinju. “Ono što je još gore je činjenica da nedostaje i političkog autoriteta i volje kod ljudi koji su konstituenti ove vlasti, da se brinu o razvoju naše opštine”, ističe Bajraktari dodajući da Vlada Crne Gore, u saradnji sa Opštinom Ulcinj, ima sve mehanizme da ovaj projekat dovede do kraja i to bez izgovora i okolišanja oko Prostornog plana Crne Gore (PPCG) i drugih planova nižeg reda, odnosno, onako kako rade za druge kapitalne investicije u brojnim drugim crnogorskim opštinama.

Iz crnogorske Vlade je saopšteno da se čeka na donošenje PPCG kako bi se krenulo u realizaciju projekta. Čeka se i na izradu i raspisivanje javnog poziva za izbor izvođača radova, a nije formiran ni zajedničkog odbor i dvije agencije koje bi trebalo da realizuju čitav ovaj posao koje bi zajednički trebalo da finansiraju obje države sa po deset miliona eura.

Još se čeka i na susret dva premijera, Milojka Spajića i Edija Rame, koji bi u neposrednom razgovoru trebalo da poguraju ovaj projekat. Predsjednik Vlade Crne Gore je u novembru u Skupštini Crne Gore najavljivao da će doći do razgovora sa predsjednikom albanske vlade, kao i da su sredstva od deset miliona eura za most na Bojani bila predviđena Kapitalnim budžetom za 2024. godinu.

„Gradnjom mosta na Bojani Ulcinj bi prodisao, prestao biti svojevrsno slijepo crijevo. Najveći problem za nas je već godinama slaba saobraćajna povezanost, a ako na tome ništa ne radimo, onda je logično da ćemo imati sve manje gostiju”, kaže poznati turistički radnik Ismet Karamanaga.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PROBLEMI VODOVODNIH  SISTEMA NA SJEVERU: Curi na sve strane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo da nema vodovodnog sistema u sjevernim opštinama kojem nije neophodna temeljna rekonstrukcija. Zbog toga su gubici na mreži rekordni, vodovodi uglavnom od azbestno- cementnih cijevi, fali novca i radnika za saniranje kvarova

 

 

Dužina azbestnih vodovodnih cijevi u opštinama na sjeveru Crne Gore mjeri se desetinama kilometara, dok je skromna “kilometraža” onih koje su zamijenjene novim od kako su, prije sedam godina, započele pripreme na projektu Zamjena azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore.  Većina tih sistema su dotrajali, a iz godine u godinu se povećava  broj kvarova i procenat gubitaka vode.  Za sada opštine parcijalno mijenjaju djelove vodovodnih cjevovoda ili saniraju kvarove, a u većini lokalnih uprava saglasni su da su to poslovi   malog obima, koji ne daju dugoročne rezultate.

Programom Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP), tokom 2019. godine izrađeni su projektni zadaci za 21 opštinu, koji treba da omoguće rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi. Zamjena cijevi radila bi se u tri faze, a prva iznosila 20 odsto ukupne dužine. Međutim, još  nije poznato kada će se krenuti u realizaciju tog posla.

Predstavnici Eko fonda i PROCON-a potpisali su 2023. godine Ugovor o pružanju usluga za potrebe realizacije projekta Unaprjeđenje efikasnosti vodosnadbijevanja zamjenom azbestno-cementnih cjevovoda na području Crne Gore.  Cilj projekta je da se poboljšaju i obnove azbestno – cementni cjevovodi na području Crne Gore i uspostavi sveobuhvatni i funkcionalni sistem vodosnabdijevanja. Ukupna procijenjena dužina azbestno-cementnih cijevi u kompletnoj vodovodnoj mreži Crne Gore iznosi 614 km, a procijenjena vrijednost projekta je oko 200 miliona eura.         Potpisivanjem tog ugovora stvorene su pretpostavke za početak realizacije jednog od najvažnijih projekata u Crnoj Gori koji će unaprijediti efikasnost vodosnabdijevanja i, u suštinskom smislu, promijeniti funkcionisanje vodovodne mreže, te  trajno riješiti efikasnost snabdijevanja.

Do tada , preduzeća zadužena za vodovode na sjeveru kubure sa višestrukim izazovima, koje nijesu mogla  da riješe ni drastična povećanja cijene vode, a koja su potrošače mimoišla samo u nekim gradovima.  Kao glavni nedostatak u vodosnabdijevanju u Crnoj Gori prepoznat je problem dotrajalosti mreže i to prvenstveno azbestno –cementnih cijevi koji dovode do velikih gubitaka na mreži. Većina tih cijevi stara je preko 50 godina.  Upotreba azbestnih vlakana zabranjena je u Crnoj Gori 2016. godine, kada je usvojen Zakon o životnoj sredini, ali i danas samo stanovnici Petnjice i Plužina ne piju vodu iz njih.

Kako su Monitoru kazali u pljevaljskom Vodovodu, u njihovoj mreži je 25 kilometara azbestnih cijevi, a gubici vode  su preko 70 odsto.

“Veliki problem je dotrajala vodovodna mreža gdje postoje česti kvarovi. Veće popravke plaća Opština Pljevlja, dok tekuće održavanje bez naknade,  obavlja preduzeće.Pritom novac koji dolazi od lokalne uprave, prvo se usmjerava za otplatu rata koje se plaćaju za poreze i doprinose“, objašnjavaju.

I pljevaljski Vodovod, kao i mnoga druga preduzeća na sjeveru zadužena za vodosnadbijevanje, namaju dovoljan broj zaposlenih u tehničkoj službi, dok radnika u adminstraciji ne fali.

U Rožajama su slični problemi. Vodovodna mreža u centru varoši napravljena je još1964. godine. Sve je teže održavati tako dotrajali sitem, kažu u tamošnjem Vodovodu. Međutim, u toj opštini su uspjeli da smanje  gubitke tokom minule dvije godine, ali ne znaju koliko će to uspješno ponoviti ove i naredne godine. Saniranje kavrova na više načina iscrpljuje preduzeće, a do sada nije bilo ozbiljnih aktivnosti da se takvo stanje riješi.  U Rožajama imaju samo idejno rješenje za zamjenu vodovodnih cijevi od azbesta, ali još nije na vidiku glavni projekat.

Jedan od gorućih, višegodišnjih problema s kojim se suočava opština Žabljak je problem neurednog vodosnabdijevanja potrošača, posebno u ljetnjem periodu. Kako je navedeno u Analizi postojećeg stanja vodosnabdijevanja, glavni razlog su veliki gubici na vodovodnoj mreži koji iznose oko 75 odsto.To ne čudi, s obzirom da su vodovodne cijevi u toj opštini, takođe, uglavnom azbestno cementne, stare preko pola vijeka, a dotrajala je  hidromašinska oprema  na Crnom jezeru.  Česti kvarovi, visok procenat neprihodovane vode, to jest ilegalnih priključaka mori i žabljački Vodovod.

Mojkovačko preduzeće Komunalne usluge  Gradac  brine o održavanju dva vodovoda na primarnoj mreži. Starim se snabdijevaju Polja i Podbišće, novim se puni glavni rezervoar na Gornjem Mojkovcu. Novi vodovod garantuje, uglavnom, uredno vodosnabdijevanje, dok je na starom mnogo intervencija. Tako je ukupno trajanje prekida u vodosnabdijevanju lani bilo oko  105 sati, a na otklanjanju kvarova potrošeno je skoro četiri puta više vremena.

I dok u gradskom jezgru, za sada, izlaze na kraj sa falinkama vodovodnog sistema, slavine u nekim mojkovačkim selima su suve tokom većeg dijela godine. Recimo, problemi sa vodosnabdijevanjem u Prošćenju traju decenijama, a u lavirintu razloga za problem neurednog vodosnadbijevanja teško se snaći.  Neriješeni imovinski odnosi, nelegalni priključci, loša infrastruktura na izvorištu, loše izvedeni radovi na drugom kraku vodovoda samo su neki od izazova, zbog kojih je mještanima nekoliko zaseoka već godinama i dovoljno vode za osnovne potrebe samo pusta želja. Iako su, još prije dvije godine iz Opštine najavili rješavanje tog problema, do sada se gotovo ništa nije promijenilo.

U susjednom Kolašinu alarmantno loše stanje vodovodne mreže odavno više ne kriju. Dalji razvoj Kolašina ograničavaju kapaciteti postojeće zastarjele vodovodne mreže, u koju nije bilo većih ulaganja minulih pola vijeka, kao i nedovoljno razvijena kanalizaciona mreža, konstatovano je u Planu rada za narednu godinu preduzeća Vodovod i kanalizacija.Na području te opštine tek treba da se radi katastar hidrotehničkih instalacija i GIS vodovoda i kanalizacije. Fali vodmjera, a tek sitnim intervencijama mijenja se stanje na vodizvorištu u Mušovića Rijeci.

Novi mendžment je zatekao, kako tvrde, oko tridesetak zaposlenih,  od čega tehničkoj službi svega dva fizička radnika i dva vodoinstalatera. Među problemima u preduzeću, koji su “godinama stavljani pod tepih” su i  veliki gubici na mreži i neracionalna potrošnja vode. Takođe, u sistemu gradskog vodovoda ne postoje mjerači protoka instalirani na izvorištu, u distributinoj mreži ne postoji instalirana nikakva oprema ili uređaji koji bi mogli da pruže podatke o relevantnim parametrima, kao što su protok i pritisak po zonama ili nivo vode u rezervoaru.  Zamijenjen je samo dio azbestnih cijevi, a saniranje brojnih  kvarova  na mreži su svakodnevica malobrojne tehniče službe.

                                                                                      Dragana ŠČEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo