Voda, jogurt, hljeb i još po nešto. Kratak je spisak domaćih proizvoda koje u jutarnjoj kupovini možete skinuti sa polica. Crna Gora je veliki uvoznik svega i svačega. Pa i onoga čega kod nas ima u izobilju – vode i mlijeka. Samo prošle godine potrošili smo – 440 miliona eura za uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Time smo uspjeli za čak osam odsto povećati uvozničku zavisnost u odnosu na godinu ranije. Tako sada uvoz čini preko 14 odsto ukupnog domaćeg bruto proizvoda.
Prema podacima Monstata, povećava se, iz godine u godinu, uvoz životinja, ribe, mlijeka, voća, brašna, pšenice, jakih alkoholnih pića, vode, stočne hrane.
Čak 74 miliona smo potrošili na uvozno meso i mesne prerađevine, a 57,1 milion na žitarice i preparate od žita, što je 11 miliona više nego godinu ranije. Mlijeka, mliječnih proizvoda i jaja prošle godine uvezeno je za 46 miliona ili šest miliona više nego godinu ranije. Povrća i voća za 38 miliona- pet miliona više, stočne hrane za 16 ili tri miliona više…
To nije jedini problem. Ovogodišnja suša u regionu i povećanje cijena hrane koju uvozimo mogli bi usloviti pad standarda. Domaćih proizvoda koji bi nas zaštitili od zavisnosti od uvoza, niti robnih rezervi – mi nemamo.
Najviše, tradicionalno, uvozimo iz Srbije. Zbog suše – upravo iz te zemlje stižu nove isporuke sa novim cijenama.
Godinama u mnogim dokumentima poljoprivreda slovi, pored turizma, kao strateška privredna grana. Država je pustila da se ta grana osuši . O tome govore i porazni podaci o uvozu hrane. Prije četiri godine, 2008. uvoz hrane je iznosio 150 miliona, 69 odsto manje nego u 2011, dok je 2007. bio manji čak 71 odsto (123,8 miliona).
Kome odgovara da iz godine u godinu uvozimo sve više proizvoda koje možemo i sami da izvozimo, ili ih makar ponudimo domaćim potrošačima? Zajedničkom budžetu, građanima i poljoprivrednicima zasigurno ne odgovara to što mlijeko, mliječne proizvode, meso – jedemo iz uvoza – dok raste spoljnotrgovinski deficit..
Malim ali jakim grupama uvozničkog lobija itekako odgovara ovakva situacija.
Sve je počelo ,,razvojem” neoliberalne ekonomije koja je širom otvorila vrata domaćeg tržišta za prodor stranih proizvoda. Lijepo je da u našim prodavnicama možemo da kupimo isto što i u Rimu ili Berlinu. Ali, domaća proizvodnja nije morala biti uništena da bi se to desilo. Mnoge države su pustile strane proizvođače ali istovremeno itekako podstakle domaće da prave konkurentne proizvode. Tako su ostvarile balans – bogata ponuda za potrošača i istovremeni razvoj domaće prehrambene industrije.
Kod nas taj koncept nije bio održiv jer je trebalo omogućiti sticanje ekstraprofita za domaće uvozničke lobije koji su širili posao dok je domaća proizvodnja propadala.
O nedomaćinskom odnosu države prema domaćoj proizvodnji upozoravali su mnogo puta i iz Unije poslodavaca i raznih udruženja proizvođača. Agrobudžet je, prema njihovom mišljenju, premali da bi se stvari pokrenule sa mjesta. Uz to, veliki dio novca opredijeljenog za poljoprivredu ide za tzv. staračke naknade, koje su čista socijala, a ne razvojni projekat. Iz Ministarstva poljoprivrede su poručivali – kada krene bolja proizvodnja, i država će više para izdvajati za poljoprivredu. I, tako u krug.
Iz poljoprivredne unije objašnjavaju da se prodavci radije opredjeljuju za plasman strane robe jer su marže za nju veće. No, kako je, u razgovoru za Monitor objasnio Dragoljub Nenezić, predsjednik Unije, poseban problem su dampinške cijene. ,,Tako je moguće da je u Podgorici litar mlijeka uvezenog iz Srbije jeftiniji nego usred Beograda”, kaže Nenezić. On najavljuje da će Unija narednih dana pokrenuti priču u javnosti o ovom velikom problemu za domaće proizvođače.
Prema podacima Privredne komore Crne Gore imamo dovoljno kompanija koje bi mogle da pokriju dobar dio domaćih potreba za prehrambenim i poljoprivrednim proizvodima. Proizvodnjom mesa i mesnih prerađevina u Crnoj Gori bavi se desetak preduzeća, mlinskom industrijom bave se tri kompanije, otkupom, preradom mlijeka i proizvodnjom sira bavi se 25 kompanija od kojih tri najveće mljekare otkupljuju preko 60 odsto ukupno otkupljenih količina mlijeka. No, prema podacima Privredne komore Crne Gore – od ukupno raspoloživih količina mlijeka, oko 170 miliona litara, mljekarska industrija otkupi i preradi svega oko 20 odsto.
Iako imamo osam fabrika za flaširanje pijaće vode koje u potpunosti mogu da zadovolje potrebe domaćeg tržišta, u Crnu Goru se uvoze velike količine tog proizvoda. Godišnje se za taj praktično nepotreban uvoz utroši oko 10 miliona eura. Mnoge prodavnice, kafići i restorani u svojoj ponudi uopšte nemaju vode crnogorskih proizvođača.
Ne radi se samo o hrani. Slično je i sa drvetom. Samo što u ovom slučaju izvozimo sirovo drvo a uvozimo gotove proizvode. Čak i one koje je vrlo jednostavno napraviti i za koje ne treba komplikovana i skupa mehanizacija. Lani je izvezeno sirovog drveta u vrijednosti od 18 miliona, a od izvoza namještaja i proizvoda od drveta zaradili svega milion i po. Prije samo četiri godine izvoz namještaja i proizvoda od drveta bio je duplo veći. Istovremeno, za uvozni namještaj smo potrošili – 42 miliona eura, a za proizvode od drveta još 17 miliona.
Srbija je i dalje najveći spoljnotrgovinski partner. Mi smo njima prošle godine prodali robe u vrijednosti od 79,8 miliona, a uvezli iz Srbije – u vrijednosti od 518 miliona. U izvozu sljedeći partner po veličini je Mađarska sa 76,9 miliona i Hrvatska sa 45,9 miliona, a po uvozu druga je Grčka sa 144 i Bosna i Hercegovina sa 138,7 miliona eura.
Dok uvozimo ono čega imamo u izobilju, kao što su voda i mlijeko – naša zavisnost od uvezene robe će biti zastrašujuća. Uzaludne su sve kampanje u kojima se pozivaju kupci da kupuju domaće. Treba pozvati Vladu da omogući proizvodnju – domaćeg.
Marijana BOJANIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice