Za sve ih je Bog dao. Kao planete oko sunca, dvije decenije rotiraju se oko sedmostrukog premijera: kome policija, kome pravda, kome prosvjeta… Kriterijum za opstanak jedan je: lojalnost šefu i partiji. Multipraktici režima.
Poljoprivreda baš ima sreće. Na čelu tog ministarstva, mašinskog inženjera Tarzana Miloševića zamijenio je ekonomista Petar Ivanović. Specijalizirao Terminska tržišta – fjučerse i opcije. Ostaje misterija – ko je od narečenih manje kvalifikovan za resor poljoprivrede. Ivanović je ranije bio: na čelu Agencije za promociju stranih investicija, član odbora direktora i potpredsjednik Hypo Alpe Adria Banke, član odbora direktora UTIP Crna Gora, brokerske kuće Monte Adria Broker i NEX Berze. Radio kao glavni ekonomski savjetnik premijera. To se broji.
Uzmimo za primjer komšije. Recimo: Hrvatska. Ministar poljoprivrede te zemlje Tihomir Jakovina, završio je Srednju poljoprivrednu školu, diplomirao na Agronomskom fakultetu, bio član Eko foruma SDP-a, član Savjeta za poljoprivredu i ribarstvo te stranke, predsjednik regionalnog Savjeta SDP-a za poljoprivredu Slavonije i Baranje… Aktivan u više udruženja – Ekološko, Udruženje vinara i vinogradara, Društvo agronoma…
Ivanović je Bogom dan i za sport. U periodu 2005-2008. bio je predsjednik Teniskog saveza Crne Gore. Tereni na otvorenom, priroda, fizička aktivnost. Eto veze sa poljoprivredom.
Milošević, član Predsjedništva DPS-a, za ministra poljoprivrede došao je sa mjesta predsjednika Opštine Bijelo Polje. Sada je pomjeren na poziciju političkog direktora Đukanovićeve partije. Inženjer mašinstva, Milošević, na tom mjestu zamijenio je čovjeka sa diplomom Elektro fakulteta Branimira Gvozdenovića. U novoj Vladi Gvozdenovića postavljaju za ministra održivog razvoja i turizma. Ide to: elektrotehnika i turizam.
Gvozdenović se, ranije, oprobao i u ekonomiji – bio je ministar za ekonomski razvoj. Snalazio se i u oblasti uređenja prostora i zaštite životne sredine. Tu je takođe ministrovao. Prije toga, dokazivao je sebi i partiji kakav je na čelu lokalne samouprave. Opština Bar. Razumije se i u pošte. Bio je izvršni direktor Pošte Crne Gore. Da ne govorimo u politiku: zauzimao je položaj potpredsjednika Vlade za ekonomsku politiku i privredni razvoj u tri mandata. Bio predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede… I on voli sport. Nalazio se na čelu Upravnog odbora Ženskog rukometnog kluba Budućnost i Skupštine Rukometnog saveza Crne Gore.
Hrvatski ministar turizma Veljko Ostojić, za razliku od crnogorskog mu kolege (i njegovih prethodnika Predraga Sekulića i Predraga Nenezića) bavi se svojim poslom. Ukratko: počeo kao hotelijerski konsultant, bio zamjenik generalnog direktora Istra Jadran, član Upravnog odbora HTP Rabac, direktor Turističke zajednice Istarske županije, potpredsjednik Nadzornog odbora Croatia Airlines, predsjednik Nadzornog odbora Liburnia Riviera Hoteli u Opatiji, predsjednik Turističke zajednice Istarske županije, direktor Brijuni Rivijera u Puli, predsjednik Uprave Riviera Poreč… Predsjednik je Hrvatskog somelijer kluba. Predsjednik Društva prijatelja vina i grožđa Istre. Predsjednik Kamping udruženja Hrvatske. Član Izvršnog odbora Udruženja poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske… Ne bavi se elektrotehnikom. Nije u upravnim odborima sportskih društava.
Gvozdenovićev kolega Slavoljub Stijepović zabasao je u ministarstvo prosvjete i sporta. Prije toga – u ministarstvo prosvjete i nauke. Oće ga prosvjeta. Pravnik Stijepović, član Glavnog odbora DPS-a i nekadašnji predsjednik Podgoričkog Opštinskog odbora te partije, nema dodirnih tačaka sa resorom koji predvodi. Ili ga je preporučilo to što je jedno vrijeme bio dio prosvjetnog sistema. Kao učenik i student.
Nakon ,,ranih radova” u hercegnovskom Prvoborcu Stijepović se skoro potpuno razvodi od struke. Bio je sve i svašta: generalni sekretar Fudbalskog saveza Crne Gore, zamjenik predsjednika Fudbalskog saveza Crne Gore, pomoćnik i, kasnije, ministar rada i socijalnog staranja, ministar bez portfelja (dva puta), ministar sporta, potpredsjednik Skupštine Crne Gore…
U Stijepovićevoj, na sajtu Vlade objavljenoj, zvaničnoj biografiji piše: ,,Završio Pravni fakultet, položen pravosudni ispit.” Dovoljno za sve.
Kao i Slavoljub Stijepović i Suad Numanović je prošao kroz kabinet ministra rada i socijalnog staranja. Nije važno što je čitavog života učio potpuno drugu nauku. Medicinu. Radio je u Opštoj bolnici u Bijelom Polju, potom obavljao dužnost direktora JZU Dom zdravlja u tom gradu. Onda se zainteresovao za Đukanovićevu politiku, pa (kao i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša) shvatio da nije vjenčan samo sa medicinom. Bio je, Numanović, predsjednik Opštinskog odbora DPS-a Bijelo Polje, zatim minister bez portfelja, pa član Komisije za kadrovska i administrativna pitanja Vlade i, konačno, danas – ministar za ljudska i manjinska prava. Mašala.
Indikativno: na zvaničnom sajtu Vlade u okviru biografije ministra za ljudska i manjinska prava nigdje ne piše ime aktuelnog ministra. Koincidencija koja potvrđuje rotirajuću matricu: tu ste od danas do sjutra, brzo će vas zamijeniti kolega iz drugog resora, pa što ostavljati nepotrebne tragove.
Ministra Numanovića na mjestu ministra rada i socijalnog staranja zamijenio je Predrag Bošković. Univerzalac. Ekonomista Bošković bio je zamjenik ministra spoljnih poslova Srbije i Crne Gore. Zatim je malo svratio u struku: ministar ekonomije u Vladi Crne Gore, član savjeta za privatizaciju. Predsjednik je odbora direktora Rudnika uglja, Pljevlja. Ni on se ne izdvaja – zauzeo je sportske busije: na čelu je ŽRK Budućnost i predsjednik Upravnog odbora Rukometnog saveza. Da ga ko ne urekne.
Boškovićev partijski drug, prvi policajac Crne Gore i član Glavnog odbora Demokratske partije socijalista Božidar Vuksanović prije nego je stigao u Upravu policije bio je direktor Uprave carina. Ranije – direktor Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija. Razumije se on i u ostalo: nalazio se na čelu odbora za turizam, poljoprivredu, ekologiju i prostorno planiranje. Iako na prvi pogled nije vidljivo, sve je to povezano: policija, carine, zatvori, turizam, poljoprivreda, ekologija…
Vuksanović, nosilac šest medalja na prvenstvima Evrope u karateu, kako stoji u zvaničnoj biografiji, predsjednik je – Bokserskog saveza Crne Gore!
Kada smo kod policije, Filip Vujanović prvi je ministar policije koji je dogurao do potpredsjednika vladajuće partije i predsjednika države. Nijesu rijetkost policijsko-političke rokade. Monitor je pisao o tome. ,,Dešavalo se da policijski inspektor preko noći postaje predsjednik opštine. Bilo je i ovakvih kadrovskih kombinatorika – načelnik Centra bezbjednosti postaje ministar turizma, a fudbalski sudija načelnik Centra… Hapšenje gradonačelnika Budve Rajka Kuljače ponovo je aktuelizovalo regrutovanje policijskih kadrova na političke funkcije. Kuljača je prethodno bio načelnik odjeljenja bezbjednosti u Budvi i Tivtu.”
Grijeh bi bilo ne spomenuti Miška Vukovića. Ima ga svuda. Titov omladinac, Slobov akcijaš, vječiti poslanik. Bio je predsjednik borda direktora Agencije za civilno vazduhoplovstvo, predsjednik odbora direktora Duvanskog kombinata. Članstvo u sportskim društvima ni on nije zanemarivao: Šahovski savez Crne Gore, KK Budućnost, ŽRK Budućnost, Karate klub Budućnost. Voli i zakulisno. U slobodno vrijeme, kao i partijski mu saborac Zoran Jelić, bavi se masonerijom.
I Boro Vučinić je kolekcionar. Sa pozicije ministra zaštite životne sredine i uređenja prostora ide u srodno – ministarstvo odbrane. Odatle u Agenciju za nacionalnu bezbjednost. Bio je i odbornik u Skupštini opštine Podgorica, poslanik, predsjednik Mandatsko-imunitetske komisije, član Komisije za izbor i imenovanja, član odbora za Ustavna pitanja i član Zakonodavnog odbora Skupštine Crne Gore… Svoj doprinos dao je i kao predsjednik tenderske komisije za turističku valorizaciju Kumbora i Bigova, ali i Valdanosa i Ostrva cvijeća… Ni on nije zapostavio sport. Naprotiv. Prvi je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.
Vojsku je od Vučinića zadužila Milica Pejanović-Đurišić. Nekadašnja potpredsjednica i predsjednica DPS-a, ambasadorka Srbije i Crne Gore u Briselu i ambasadorka Crne Gore u Francuskoj, Kneževini Monako i UNESCO. Sa vojnom strukom i doktrinom ima veze, recimo, koliko i Slavoljub Stijepović sa naukom. Doktorirala je na Elektrotehničkom fakultetu, smjer telekomunikacije. Preciznije – oblast mobilnih radio komunikacija.
Još jedno poređenje. Miličin hrvatski kolega Ante Kotromanović završio je vojnu školu Blago Zadro i Ratnu školu Ban Josip Jelačić. Bio dio specijalnih jedinica MUP-a, komandant specijalnih snaga Glavne komande HV, komandant 126. sinjske brigade i operativne grupe Sinj, vršio dužnost komandanta 4. gardijske brigade, načelnik Zbornog područja Dubrovnik… Nosilac devet visokih vojnih odlikovanja. Ne miješa se u oblast mobilnih radio komunikacija, niti u diplomatiju. Radi svoj posao.
Navedeni, i mnogi drugi, koji godinama kruže oko tvorca ovakvog, sračunato invalidnog sistema, Mila Đukanovića, imaju samo jedan cilj: održanje bogatstva, privilegija i moći familije. Za to nema stručnijih na planeti.
Marko MILAČIĆ