Podaci su zaista alarmantni: u prvih devet mjeseci ove godine Crna Gora je uvezla roba u vrijednosti od 1,331 milijarde eura, a izvezla 285 miliona eura. Drugim riječima, pokrivenost uvoza izvozom jedva je oko 22 odsto, što znači da Crna Gora gotovo pet puta više uvozi nego što izvozi. U ekonomskoj teoriji se ističe da ako deficit platnog bilansa (tekućeg računa) premaši pet odsto bruto-domaćeg proizvoda, onda je situacija u toj privredi alarmantna. A on u Crnoj Gori iznosi čak osam puta više od te granice, odnosno u ovoj zemlji potroši se 40 odsto više od onoga što se proizvede. I tako cijelu deceniju! Taj ogroman deficit u godinama dok je stvarano „crnogorsko ekonomsko čudo” pokrivan je unošenjem u zemlju novca koji je ranije iznošen na egzotične of-šor destinacije, a koji je zarađen švercom svakojakih profitabilnih roba, potom prodajom nekretnina i preduzeća, kao i zaduživanjem. „A što kada prodate sve proizvodne kapacitete? Što ćete onda”, zapitao je nedavno kreatore crnogorske ekonomske politike slovenački ekonomista Jože Mencinger. Na ovo pitanje „crnogorska ekonomska škola” i njen guru, profesor Veselin Vukotić, nemaju odgovora. Ostalo je samo zaduživanje „pod povoljnim uslovima”, i to da bi se platile kamate, kao i set restriktivnih mjera „snage države” kako bi se izbjegao potpuni bankrot javnih finansija: podizanje poreza, smanjenje plata i penzija, kaznene ekspedicije inspekcijskih organa po Crnogorskom primorju. Ko još ne pamti kako su nas naši vajni neoliberali iz vladajućih i intelektualnih krugova žestoko ubjeđivali da problem spoljnotrgovinskog deficita kod nas zapravo – ne postoji. Tvrdili su da je taj ogroman deficit zapravo pokazatelj „zdravlja” investicionog ambijenta u Crnoj Gori, zatvarajući oči pred jasnom činjenicom da je crnogorski deficit najvećim dijelom posljedica visoke potrošnje, a ne razvoja. Da bi se iluzija o „zdravlju crnogorskog ekonomskog čuda” pred kolapsom države održala, a duboko svjesni opasne ranjivosti domaće privrede, crnogorski zvaničnici su se raštrkali po bijelome svijetu kako bi pokušali privoljeti investitore da ulažu u Crnu Goru. Jer, samo snažan i kontinuiran priliv sredstava iz inostranstva, koji je od 2001. godine iznosio preko pet milijardi eura, uz donacije i doznake, te dobit od turizma, omogućili su peglanje ovog nevjerovatnog deficita. Zato je u međuvremenu, jedina republika bivše Jugoslavije, koja je uz Sloveniju imala pozitivan platni bilans, postala zavisnik od tuđeg novca: bez značajnih investicija ovaj ekonomski, socijalni i društveni ambijent u Crnoj Gori jednostavno se urušava. A kako su proteklih godina jedan za drugim propadali biznisi „strateških partnera” vlasti, i sav besmisao pokazala parola „mi ne prodajemo preduzeća već kupujemo investitore”, crnogorski zvaničnici su se razmilili po svijetu tražeći nove investitore. I našli su ih, tek nekoliko. Većinom na Istoku. Ali, trebaće barem tri do pet godina da njihovi projekti daju prve vidljive efekte: od Kumbora do Luštice. Autoput – ko dočeka! No, živjeti se mora svaki bogovjetni dan. I raditi. A „mi radimo za tuđe dugove, za tuđe biznise”, nevoljno priznaje predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Dakle, ovaj model, koji je zanemario domaću industriju i favorizovao uvoz, doveo je Crnu Goru i njezine građane u polukolonijalni status. Najbolje se to vidi po strukturi izvoza, u kojoj su najviše zastupljena mineralna goriva i maziva. Uz sirovine, to predstavlja gotovo polovinu izvoza današnje Crne Gore. To je krunski dokaz tužne nekonkurentnosti crnogorske privrede na globalnom tržištu i pogubne strategije potpune ekonomske liberalizacije, čiji su rezultati čak i uvoz vode, krompira iz Makedonije ili bijelog luka iz Kine!? „Upali smo u makaze koje su dovele do toga da smo do prije neku godinu dostigli uvoz od dvije milijarde eura”, kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici Božo Mihailović. Moćni uvozni lobi i državna politika proteklih desetak godina stimulisali su uvoz svega i svačega, pa se ni poljoprivredna proizvodnja nije isplatila. Riječ je, dakle, o sistemu koji je stvorio patologiju potrošnje na štetu sigurnosti i stabilnosti ekonomije. Sistem koji se oslanja na to da će pohlepa pojedinaca „nevidljivom rukom” voditi k opštem dobru urušio se u čitavom svijetu. Kako neće i u malenoj Crnoj Gori. Sada se krivci traže na svim stranama da bi im se ispostavio račun. A izbjegava glavni. Tako, na primjer, iz Nacionalnog udruženja vinara i vinogradara opravdano ističu da niđe nije lakše prodati tuđi proizvod nego u Crnoj Gori, ali za to krive – konobare. Koji, većinom nijesu domicilni. „Kada pođete u Hrvatsku, na primjer u Dalmaciju, ne možete dobiti bez vino iz te regije, čak ne iz neke druge, nego baš iz te. A da vam ponudi vino iz neke druge države, to je tek na kraj pameti, osim ako baš ne insistirate. A kod nas, prvo će vam reći imate špansko, italijansko… Problem je i to što su 90 odsto konobara koji rade na Primorju stranci koje ne interesuje da prodaju crnogorsko vino”, kaže član tog udruženja Rade Rajković.
Ali, to je samo rezultanta načina razmišljanja i djelovanja građana ove zemlje i nakaradne ekonomske politike njihove Vlade: oni su se opredjelili da troše sve što svijet proizvodi, a da sami sve manje proizvode, kako bi rekao čuveni hrvatski ekonomista i sociolog Slavko Kulić. „Društvo se opredjelilo za varanje, a ne za stvaranje”. ,,Visoko smo platili cijenu tranzicije, i dalje je plaćamo, a bojim se da ćemo je plaćati još neko vrijeme, jer se u ekonomiji čuda ne dešavaju preko noći”, zaključuje Mihailović. Pogotovu što ova naša noć prilično traje.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice