Povežite se sa nama

OKO NAS

Strateško neznanje

Objavljeno prije

na

,,Imali ste zakonsku obavezu da strateški plan opštine usvojite do kraja prošle godine”, rekao je nedavno ministar održivog razvoja i turizma Branimir Gvozdenović delegaciji opštine Ulcinj koja je s njim razgovarala o aktivnostima oko donošenja prostorno-urbanističkog plana (PUP) te opštine. Jer, izrada PUP-a, tog najvažnijeg dokumenta za planiranje razvoja, sredinom 2009. godine odlukom tadašnjeg gradonačelnika Gzima Hajdinage prepuštena je Vladi Crne Gore. Očekuje se da ubrzo bude završen Nacrt tog dokumenta, o kojem će se, na javnoj raspravi, građani Ulcinja i svi zainteresovani, izjašnjavati tokom sezone, a kasnije i odbornici lokalnog parlamenta.

Iz onoga što je do sada procurilo u javnost, mali će biti broj onih Ulcinjana koje će zadovoljiti predložena rješenja za pojedine lokalitete u tom dokumentu. To se prije svega odnosi na prijedloge da se uvala Valdanos razvija po državnoj Studiji lokacije i u znatnoj mjeri betonira, te da prostor Ulcinjskog polja ostane ,,zelena površina”. Sporne su takođe projekcije Solane, Velike plaže, Šasa i Starog grada, područja od najveće važnosti za ovaj grad. Ovakve namjere Ministarstva, odnosno Vlade koju podržavaju sve vladajuće stranke u Ulcinju, nikoga ovdje, međutim, previše ne uzbuđuju, ali čudi skandalozno ponašanje opštinskih organa. Jer, upravljanje prostorom najdjelotvorniji je instrument razvoja opštine i stoga je lokalna samouprava morala da već u prvoj godini svoje vladavine donese strateški plan, kao sopstvenu viziju i osnovni razvojni mehanizam opštine koja ima najveće resurse u zemlji, s osnovnim ciljem da se na racionalan i održiv način iskoriste potencijali Ulcinja u interesu njegovih građana, a ne domaćih ili bjelosvjetskih tajkuna i špekulanata.

No, prve sjednice tzv. Opštinske konsultativne grupe za izradu strateškog plana, kojom je predsjedavao potpredsjednik opštine Džaudet Cakuli (koji je u međuvremenu podnio ostavku), pokazale su da nedostaje znanja i odgovornosti u pristupu izradi tog dokumenta, pa su neki članovi napuštili to tijelo već nakon rasprave o procjeni stanja. Od tada posao ide veoma traljavo i rezultat je svima vidljiv. Olako obećana brzina ostala je samo na riječima.

Ukupna dešavanja u Ulcinju pokazuju da je takvo ponašanje postalo pravilo i standard. Jer, ova opština već sto dana nema ni glavnog administratora, predsjednik opštine Nazif Cungu još nijednom nije podnio izvještaj o radu Skupštini opštine koja ga je birala, iako je to zakonska i statutarna obaveza jednom godišnje, a nepripremljenost za predstojeću turističku sezonu već izaziva zebnju građana. Nema nijednog novog parking-mjesta, problemi s bukom već eskaliraju, kao i zauzimanje opštinskog zemljišta.

Svemu tome treba dodati međusobno (ne)povjerenje kod koalicionih partnera na lokalnom nivou (FORCA, Demokratska partija, Socijaldemokratska partija i Građanski pokret Perspektiva) koje je na najnižem nivou. Zapošljenima u lokalnoj samoupravi i preduzećima čiji je ona osnivač duguje se od pet do 17 plata, a doprinosi se ne uplaćuju godinama.

Jedina nada da će se do nekih sredstava doći i bar prevladati dio ovih problema jeste uzimanje novog kredita kod komercijalnih banaka. No, prije toga je neophodno usvojiti rebalans budžeta i izraditi sanacioni plan, što nije moguće za manje od tri mjeseca. Zato je realno očekivati da lokalna samouprava dobije planiranih 1,5 miliona kreditnih sredstava tek sredinom avgusta. Mada, iskreno govoreći, nije lako naći ni banku koja će to uraditi, pod uslovom da su tačne izjave čelnika Ulcinja da ta opština duguje oko 23 miliona eura. Lani je opštinski budžet realizovan sa 4,4 miliona eura, ili tek 60 odsto od plana.

Događaji, dakle, naprosto pretiču rukovodstvo nesposobno da se nosi sa svim ovim otvorenim pitanjima i izazovima, baš ono koje se prije dolaska na vlast godinama hvalilo svojim „ekspertima, profesionalcima, spremljenim planovima za izlazak iz krize”. Sve je bilo blef, pa Ulcinj nezaustavljivo nazaduje u svakom pogledu.

Podaci Monstata pokazuju da ovaj grad ima najmanju prosječnu mjesečnu zaradu u zemlji, te da je Ulcinj jedini grad na Primorju u kojem se bilježi pad broja stanovnika. Zbog neobnavljanja srušenih hotela i ruinirane privrede, u Ulcinju je danas zapošljeno tek oko dvije hiljade ljudi, što je za čak 60 odsto manje nego prije 2,5 decenije. Izostanak i sporost u donošenju ključnih razvojnih planova, koje imaju sve crnogorske opštine, samo će pogoršati ionako nepodnošljivo stanje. Posljedice ovog strateškog neznanja, nemara i neodgovornosti građani Ulcinja će godinama osjećati.

Sručnjaci za lokalnu samoupravu upozaravaju da je neshvatljivo da u Ulcinju već 3,5 mjeseca nema glavnog administratora opštine. Na taj način nije obezbijeđeno funkcionisanje lokalne samouprave, jer je ta ličnost drugostepeni organ. To znači da građani na lokalnom nivou ne mogu da obezbijede svoja prava u upravnom postupku i da im onda preostaje da se žale Upravnom sudu.

U tom kontekstu logično je što su neki opštinski sekretari sekretarijata, nakon više od 17 mjeseci na tim funkcijama, još vršioci dužnosti. Sve to upotpunjava haotičnu sliku Ulcinja.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo