Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Stranputicu pod noge

Objavljeno prije

na

Ovo je slobodna država. Niko vas ne može natjerati da mislite svojom glavom ako vi to ne želite

 

Došla je jesen… tmurna i hladna. Godišnje doba u boji vremena u kojem živimo. Lišće polako odustaje i predaje se pristiglom novembru. Magla simboliše nejasna granična stanja, onaj momenat dok čekate Harona da vas preveze na drugu stranu (možete ga zavrnuti za kartu ako ste u komediji). Kad je vidljivost smanjena, pojačajte druga čula, recimo čulo opreza pomaže na ulici, kad već nemamo ugrađen sonar. Velika reka, velika magluština. Još gore ako je ravno. U meni ključaju gorštački geni, baždarena sam za uzvišenje i pogled u daljinu.

Sreća da me je danas zabolela glava, i to posle duže vremena. Već sam se zabrinula da nema šta da me boli. Sanjala sam čudan san, čudniji od svih baljezgarija koje inače budna znam da izgovorim. Evo drveta, eto stvarno šume u meni, tu je bezdan i bunar i, nek oprosti svet što sam ga niz uže spuštala kao žrtvu, da izbegnem ni sama ne znam šta. Ne volim te čudne snove nikako, idu za tobom danima i samo te vuku za rukav. Kad umirujem sebe, tiho se ljuljuškam rečima. Ništa nije stvarno. Golgota nije tvoja. Sve si umislila. Nisi bila ti i nije ti se desilo. Ni kolanje krvi ni jauk. Ni gutanje vazduha. Izmislila si! Odmisli sada. Ljuljuškajući. Zakopajte svoje loše uspomene i nikada im ne donosite cveće.

Malodušnost nije za čoveka, ali ga u poslednje vreme sve češće viđamo u njenom zagrljaju. Nikad to ne traje dugo, uguraju se anđeli utehe, kao deca kad oca odvajaju od švalerke. Tako je bar nekad bilo. Dok se nije umešao ponos.

Što ne volim kad me zasvrbi taban, pa ne mogu da izdržim da se ne počešem, pa se onda ne dešava ništa, kao da češem tuđu nogu, pa se nerviram, a najviše zato jer me je moja baba naučila da kad te svrbi taban, to znači da ćeš negde putovati, a ja vrlo dobro znam da… neću ja niđe, baba! Premalo ja imam strpljenja za osobu koja je živela u vremenu kad si omiljenu pesmu mogao da čuješ jedino ako čitav bogovetni dan provedeš čekajući je na radiju. Život je jedno večito skupljanje kestenja po parkovima svake jeseni… prvo za vrtić, onda za školu, onda zbog jednog deteta kad krene u vrtić pa u školu, pa drugog, pa trećeg, četvrtog i petog… i onda umreš.

I da ne zaboravim najnovije vesti: „Jedinice Vojske Srbije su danas u popodnevnim časovima, nakon pravovremenog otkrivanja i praćenja, neutralisale komercijalni dron koji se kretao iz pravca Kopaonika ka Raški.“ Ovo je slobodna država. Niko vas ne može naterati da mislite svojom glavom ako vi to ne želite.

Kakvo je vreme došlo pitaš ljude: „Kad ćemo da se ubijemo?“, i niko ne misli na alkohol.

Kada će ova magla da se raziđe? Pitam za život.

P.S. Narodu je potrebno jedno kolektivno al’ kvalitetno salivanje strave.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo