Jedina granica koju vladajući kapitalisti poznaju i poštuju, jeste strah od pobune, odnosno revolucije, koja, to oni znaju iz iskustva, za tren može da ih ostavi bez ičega. Problem je, međutim, u tome, što je i ova njihova granica, prilično ograničena, i zbog toga nesolidna, porozna i nesigurna.
Ograničenost kapitalističkog straha od pobune, svakodnevno se manifestuje kao klasna ograničenost njihovog odnosa prema radnim i srednjim klasama, kao njihovim glavnim klasnim partnerima i protivnicima. I kada pregovaraju sa njima, i kada im čine manje ili veće ustupke, pa čak i kada sa njima stupaju u neke trajnije, njudil, socijaldemokratske i slične istorijske i klasne kompromise, oni to ne čine zbog toga što znaju i priznaju da tako treba, da je tako pravedno, da tehnološka renta, kao i zemljišna renta, jednako pripada svima, nego zbog straha od one uvek moguće pobune, i rizika od potpunog ekonomskog i društvenog gubitka, koji sa njom može da dođe, zbog neke vrste zdravog pa makar koliko ograničenog kapitalističkog razuma dakle.
Iz opisane ograničenosti, dolazi i prilična nestabilnost odnosno nepostojanost, kao još jedna velika mana, problem i nepouzdanost, kapitalističkog straha od pobune. Evo i najnovijeg primera. Ko redovno prati rad Ekonomskog foruma u Davosu, i Konferencije o bezbednosti u Minhenu, dva najznačajnija skupa današnjeg vladajućeg kapitalističkog sveta, ovu nestabilnost odnosno nepostojanost, mogao je da uoči, čak i u samo dva poslednja saziva. Još prošle, 2017. godine, ova dva foruma emitovala su neke prilično ohrabrujuće signale, pa se na osnovu njih moglo učiniti, da je, makar jedan deo svetske kapitalističke moći i vlasti, spreman na razum, pregovore i kompromise. Samo godinu posle, dakle već ove, 2018. godine, međutim, ništa od toga.
Još gore, ograničenost kapitalističkog straha od pobune, manifestuje se i kao njegova vremenska ograničenost. Kao faktor koji vremenom bledi. A na kraju i prestane. I koji, kada se bolje pogleda, deluje tek post festum. Zapravo kao strah da se pobuna ne ponovi. I dok taj strah traje.
Ovo konkretnije objašnjava teorija generacije. Generacija je period od oko trideset, biološki i socijalno najproduktivnijih godina, od dvadeset pete do pedeset pete godine života, otprilike. Teorija generacije objašnjava, da generacija koja jednom prođe kroz iskustvo velike socijalne katastrofe, rata ili revolucije, do kraja života nastoji, da ponavljanje takvog traumatskog iskustva, po svaku cenu izbegne.
U svetlu ove teorije, postaje jasno, zbog čega vladajući kapitalisti nisu bili spremni da plate ni mnogo manju cenu pre, a bez mnogo premišljanja platili su neuporedivo veću cenu klasnog kompromisa i dila, posle velike socijalne katastrofe 1914-1945. U svetlu ove teorije, takođe, postaje jasno, zbog čega ova spremnost, kod vladajućih kapitalista danas, zapravo u poslednjih trideset godina, kao da ponovo čili.
Stvar postaje utoliko sumornija, ukoliko znamo da gore tek ovlaš iznetu teoriju generacije, u potpunosti potvrđuju i duge statističke serije od četiristo godina, od 1700. do 2100. godine, koje je Toma Piketi izneo u Kapitalu u XXI veku.
Uz jedan važan, možda i presudan dodatak. Nuklearno i drugo oružje za masovno uništavanje. Koje bi, u kombinaciji sa aktuelnim, generacijskim slabljenjem, i inače ograničenog kapitalističkog straha od pobune, i svim drugim ograničenostima, nedostacima i nepostojanostima ove jedine kapitalističke granice, moglo da dovede i do apokalipse, apsolutnog kraja, ne samo kapitalizma kao istorijskog sistema, nego i samog čoveka.
Milan POPOVIĆ