Zvanična Podgorica čekala je u stavu mirno. Crnu Goru je pohodio Sergej Šojgu, ruski ministar za vanredne situacije sa dvodecenijskim stažom u svim moskovskim vladama, general armije (četiri zvjezdice), član Savjeta nacionalne bezbjednosti upućen u državne, vojne, obavještajne i poslovne tajne i, konačno, kopredsjedavajući rusko-crnogorskog Komiteta za ekonomsku i trgovinsku saradnju. U tom tijelu se, skupa sa crnogorskim ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom, bavi problemima sa kojima se u Crnoj Gori suočavaju ruski oligarsi bliski Vladimiru Putinu – od Zavale, As-a i Avale do Kombinata aluminijuma. Podgorički Kombinat aluminijuma bio je centralna tema razgovora koje je Šojgu u srijedu vodio sa starim znancem. On je Milanu Roćenu u avgustu 2006. uručio odlikovanje Ministarstva za vanredne situacije Rusije „za doprinos humanitarnim aktivnostima organizovanim u saradnji sa Ujedinjenim nacijama”.

Ima i onih koji vjeruju da je nekadašnji diplomata u Moskvi orden zaslužio drugim, više ekonomskim aktivnostima, obezbjeđujući koridore za transfer novca između Moskve, Beograda i Podgorice… Uvijek aktuelna priča o KAP-u ne dozvoljava da zaboravimo kako je baš Roćenu i Zoranu Bećiroviću, njegovom čovjeku od povjerenja u moskovskim vremenima, pripala čast i obaveza da u Podgoricu 2005. dovedu Olega Deripasku, budućeg vlasnika KAP-a i Rudnika boksita…

Prisjećajući se tih vremena Roćen je objasnio: ,,Ja nijesam stručnjak ni za aluminijsku, ni naftnu industriju, ni za turizam…Trudio sam se da pomognem u uspostavljanju kontakata sa ruskim partnerima…”. Sliku partnerstva je upotpunio njegov prijatelj Sergej. Ljut što se ruske investicije (pokazalo se mahom neuspješne) dovode u vezu sa pranjem novca, Šojgu je odbrusio ovdašnjim privrednicima: „Kada se, tokom sankcija većina vaših para premjestila kod nas u Rusiju, mi nikad nijesmo govorili da je to prljavi ili crni novac dobijen tokom rata”.

A sva je prilika, bio je baš to.

Šojgu je, uglavnom, došao da nam predoči kako „u najkraćem periodu treba pronaći rješenje za KAP”. Istup je začinio tvrdnjom da je „ruski vlasnik u KAP do sada uložio 300 miliona”. Prećutno, za pravo mu je dao i naš ministar, braneći pozicije zvanične Moskve konstatacijom da je u javnosti formiran „pogrešan” utisak da Vlada pomaže ruskom investitoru. „Ne radi se ni o kakvoj pomoći nekom privilegovanom investitoru”, kaže Roćen.

Znaju li Šojgu i Roćen o tih 300 miliona nešto što mi ne znamo? Na primjer – gdje je taj novac, ako ga je uopšte bilo?

Slušajući ruskog generala i crnogorskog diplomatu zaključujemo da Crnoj Gori služi na ponos što je privatizacijom KAP-a dobila ,,strateškog investitora” koji je ugasio oko 2,5 hiljade radnih mjesta u KAP-u i nikšićkim Boksitima (isplaćujući otpremnine novcem crnogorskih poreskih obveznika), proizvodnju u kupljenim preduzećima sveo na minimum, troškove podigao do neslućenih visina, dugove udvostručio (ili utrostručio), prekršio sve obavezujuće klauzule kupoprodajnog ugovora… U međuvremenu, država je subvencijama, oprostom dugova, tolerisanjem neplaćanja državnim dobavljačima, direktnim finansijskim injekcijama iz budžeta i bankarskim garancijama koje prijete da zemlju povuku u zonu nelikvidnosti, u privatizovanu kompaniju uložila više od pola milijarde eura. I sva je prilika – još će.

,,Konstrukcija oko KAP-a liči na namirivanje određenih ljudi, a ne na ozbiljan pokušaj privatizacije”, ustvrdio je profesor Milenko Popović, ,,Ukoliko to nije slučaj, ako se ne radi o izvlačenju novca, onda je riječ o ludacima koji ništa ne znaju”.

Podaci idu u prilog ove izjave. Početkom godine, u vrijeme kada je rusko izdanje magazina Finans objavilo da je Deripaska svoj imetak uvećao sa 13 na 19 milijardi dolara, Vlada Crne Gore je bila prinuđena da novcem poreskih obveznika plati 700 hiljada eura koje je mađarska OTP banka potraživala od KAP-a.

Milo Đukanović je imao razumijevanja za ,,nemar” strateškog partnera. Istog onog koji je svoju stručnost i dobre namjere prethodno dokazao varajući državu (višemilionska utaja poreza), otimajući novac iz sidnikalne kase, pljačkajući manjinske akcionare falsiifikovanjem podataka o poslovanju… Pominjemo samo prestupe koji su zvanično ustanovljeni, a ni jedan nije sankcionisan.

Sve to nije pokolebalo Šojgua i njegov tim za zavrtanje ruke. Po pravilu, on nam dolazi kad god se, mimo ugovora i ekonomske logike, treba izboriti za nastavak postojećih ili za nove privilegije za vlasnike KAP-a. Po pravilu, to mu polazi za rukom.

Početkom mjeseca, Deripaskini emisari su od Vlade zatražili da ona, kao suvlasnik KAP-a, preuzme još 130 miliona eura Kombinatovog duga i obezbijedi nastavak subvencija za struju. Crna Gora je, zahvaljujući nesposobnosti vlasti, u poziciji da mora uslišiti makar drugi zahtjev (uz moguće modifikacije modela koji će prikriti suštinu – struju koju potroši KAP plaćaju građani i privreda Crne Gore).

Još ozbiljnije djeluje činjenica da o najvećem rashodu države Crne Gore odlučuje ministar druge zemlje. Šojgu je 2009. izjavio da su ,,nova rješenja za KAP rezultat dugih savjetovanja vlada dviju država”. Tada je, nakon njegove posjete Podgorici, zaživio model prema kome država plaća troškove, a Deripaska (ili neko ko stoji iza njega) prisvaja novac od prodaje aluminijuma. Godinu ranije, nakon što je objelodanjeno da Deripaska pred međunarodnom arbitražom od Vlade Crne Gore potražuje više od 300 miliona, Šojgu se pravio neobaviješten i nezainteresovan: „To je privatni spor kompanija”.

Možda su problemi KAP-a i njegovih vlasnika „privatni”. Čudi da se Vlada Rusije toliko interesuje za privatnu kompaniju koja je hiljadama kilometara daleko, zapošljava jedva nešto više od hiljadu radnika, i pravi godišnji obrt od 200 – 300 miliona eura.

A možda je KAP školski primjer državno-privatnog partnerstva po ruskom modelu?

Spremnost Olega Deripaske da se stavi u službu ruskih vlasti nije tajna. ,,Spreman sam da svoje kompanije ustupim državi Rusiji, ukoliko to bude potrebno. Pa ja sam dio te države i nemam drugih interesa”, kazao je 2007. Njegova imovina se tada procjenjivala na 16,8 milijardi eura.

Šta ako je Deripaska zaista svoju imovinu ustupio državi Rusiji? Makar dio koji se nalazi u Crnoj Gori. Za njega, to nije ni ,,kap u moru”. Na drugoj strani, potvrđuje se, da onaj ko gazduje KAP-om ima moć da pritiska ovdašnje vlasti i oblikuje njihove stavove – ne samo ekonomske – po svojoj volji.

Uporedimo publicitet koji je u medijima dobila zvanična posjeta premijera Igora Lukšića Vašingtonu, gdje se sreo sa potpredsjednikom Džozefom Bajedenom i državnom sekretarkom Hilari Klinton, sa publicitetom koji je pratio pripreme i posjetu Šojgua Roćenu. Stavimo to u finansijsku ravan: na jednoj strani su stotine miliona eura i dolara koje su SAD i zemlje EU dale Crnoj Gori (dobar dio u vidu bespovratne pomoći) plus priželjkivane evro-atlantske integracije; naspram njih je 50-tak miliona kojima su kupljeni KAP i Rudnici boksita. Da li je to srazmjerno strahu koji u zvaničnoj Podgorici zavlada kad stigne glas da Putinovi izaslanici kreću iz Moskve? Ili neko odavde, ipak, zna gdje su onih 300 miliona o kojima govori Šojgu.

Zoran RADULOVIĆ