Za mene su rat svih protiv sviju odnosno Levijatan Tomasa Hobsa i klasna borbe odnosno Kapital Karla Marksa dosta dugo bile dve manje ili više odvojene mada svaka na svoj način velike teorijske ideje. Da je ova druga, kao svakodnevna borba radnika, za posao, platu i hleb nasušni, samo oblik, ali i pred-stadij, onog prvog, straha od smrti, koji prati onaj strašni hobsovski rat, nisam, međutim, otkrio u biblioteci, nego u neposrednom iskustvu. U velikoj pa i ličnoj traumi postjugoslovenskih ratova 1990-ih.
Zahvaljujući ovoj istoj traumi, danas znam da je upravo ovaj i ovakav, dakle kompleksan, najmanje dvostruki, hobsovsko-marksovski strah, najdublji izvor, energent i sadržaj, svake, a posebno svake vladajuće ideologije i politike. Da je sve ostalo u ovima, u najboljem slučaju, površno i fenomenalno, da se ovde tako izrazim.
Od početka 1990-ih do danas, konvertibilitet između marksovskog, klasnog, i hobsovskog, elementarnog straha, sve je neposredniji, izraženiji i vidljiviji, i mogu da ga ne vide, samo oni koji to ne žele. I to više nije tako samo na zabitoj periferiji, nego i u samim centrima svetskog kapitalističkog sistema. Zastrašujuće povećanje jaza između 1% najbogatijih i 99% onih drugih, sada već i u SAD i EU, u poslednjih trideset godina, dokazano je već i statistički, u najnovijim nalazima Tome Piketija i Džozefa Stiglica, da pomenem ovde samo dvojicu najpoznatijih. Pa sada već i golim okom može da se vidi, kako upravo iz ovog zastrašujućeg povećanja, te njegovog istovremenog beskonačnog ignorisanja i sporednifikovanja, potiskivanjem i manipulisanjem etničkim, rasnim i ostalim identitetskim tenzijama, od strane vladajućih, preti nova provala onog strašnog hobsovskog rata svih protiv sviju.
I taman kada sam pomislio,kako je rečeni konvertibilitet, u poslednjih godinu-dve, sa britanskim Breksitom, američkim Trampom i crnogorskim NATO-om, postao toliko, to jest do kraja očigledan, tako da ga više niko, a posebnodemokratska opozicija, nevladina alternativa i nova generacija, ne može da ne vidi, usledilo je iznenađenje. Ne samo zbogrezultata predsedničkih, podgoričkih i ostalih lokalnih izbora, aprila i maja 2018., koji su sami po sebi bili poražavajući, nego, još više, zbog odsustva minimalne svesti o onom konvertibilitetu, čak i kod najvećeg delaporažene strane. Umesto ove i ovakve svesti, uglavnom takmičenje u istom. Ili, u najboljem slučaju, briselska tehnokratska fantazija, koja zaboravlja na najskuplje plaćenu lekciju dvadesetog veka. Onu o kataklizmičkoj moći iracionalnosti i straha.
Dok breksitovska, donaldtrampovska, i milođukanovićevska vladajuća desnica odnosno ultradesnica, ovu ne samo da ne zaboravljaju, nego ju iznova, zahuktalo i uspešnoeksploatišu. Tamo u obliku eksploatacije straha od Muslimana i Meksikanaca, tobožnjeg potiskivanja Belaca, te isto tako tobožnjeg ugrožavanja Hrišćana, ovamo u obliku straha od „neprijateljske, antidržavne i izdajničke opozicije”. Mala je ili nikakva uteha, što i ovo možemo da objasnimo, onom starom (hipo)tezom o gravitaciji i levitaciji, prema kojoj prva prirodno, spontano i uvek radi za vlast, dok druga od opozicije i alternative neprestano traži ekstremni napor.
Objašnjenje je mala ili nikakva uteha, zbog toga što ovoga puta, u prvoj četvrtini dvadesetprvog veka, ponavljanje velike pretnje, starog fašizma iz prve polovine dvadesetog veka, u obliku novog glokalnog, globalnog i lokalnog fašizma, prati i jedna značajna, po potencijalu apokaliptička razlika. Postojanje nuklearnog i ostalog oružja za masovno uništavanje. Čija bi upotreba mogla u potpunosti da učini bespredmetnim, svako staro ieventualno novo učenje, objašnjenje i lekciju.
Milan POPOVIĆ