Prošlog oktobra doznali smo, egzaktno, koliko u Crnoj Gori vrijedi radnički život i njegova bezbjednost: nakon, za kratko vrijeme, druge (!) eksplozije u mojkovačkoj fabrici oružja Tara (prilikom prve povrijeđena je jedna osoba), kada je šest zaposlenih zadobilo teške povrede, država (Uprava za inspekcijske poslove) je kaznila fabriku sa 500, a direktora sa – 30 eura! Nije trebalo čekati mnogo, Tarom je, ovog jula, odjeknula treća eksplozija. Poginula je dugogodišnja radnica Slobodanka Ćorić, a sedam radnika je povrijeđeno. Kakva (prethodna) kazna, takav ishod. Sistem.
Nije to samo problem Tare. Naprotiv. Sredinom februara u pogonu Kovačnice Željezare Toščelik u Nikšiću teško je povrijeđen 29-godišnji Milun Todorović. Polomljene su mu obje noge, nešto ispod koljena, u trenutku kada se sa prese odlomio komad čelika i sručio na njega. Par dana ranije, u istoj Kovačnici, radnik Ratko Gardašević prilikom kačenja materijala za kamion, ostao je bez prsta! Tokom dvije prethodne godine u Kovačnici su poginula dva radnika. I u čeličani je, ranijih godina, povrijeđeno više njih.
Nakon što su Todoroviću polomljene noge oglasio se sindikat Željezare i pozvao nadležne da reaguju. Kazali su da radnici moraju da rade po 16 sati, da su izloženi maltretiranju i vrijeđanju, te da bolovanje ne smiju da koriste, u strahu da ne bi ostali bez posla. Ništa.
Slično smo čuli i ovih dana, nakon tragedije u Tari: u Mojkovcu mnogi nezvanično kažu da su zbog povećanog obima posla radnici iscrpljeni i psihički i fizički jer rade prekovremeno i u različitim smjenama.
A tek “sporadični” slučajevi. Krajem juna pročitali smo vijest: “Na odjeljenju intezivne njege preminuo je R.E. (1978) iz Tutina usljed povreda zadobijenih na gradilištu 26. juna.” Pa, početkom maja: građevinski radnik Norbert Kiš poginuo je kada je pao sa skele nedovršene zgrade u Bečićima. Pa, prošli avgust: tridesetsedmogodišnji Zoran Rovčanin preminuo je nakon eksplozije u plinari u nikšićkom naselju Rubeža. Pa, januar 2013. godine: državljanin Srbije Božimir Ilić poginuo je prilikom pada sa građevine. Pa, u nedogled.
Povrede i pogibije na radu dešavaju se i drugdje. Suština je u drugome: u odnosu države prema jednom od najvažnijih pitanja rada i radnika – zaštite na radu, zaštite života radnika. Koliko često prosječan čovjek, koji nema priliku da posmatra radnike u fabrikama, može, na građevini, skeli – recimo, da vidi poptuno obezbijeđenog radnika? . Rijetkost. Time se bavi sistem. Ili, kao kod nas – ne bavi.
Lider Radničke partije Janko Vučinić za Monitor kaže da je odnos prema radnicima dio šire priče, o odnosu vlasti prema investitorima.
“Za većinskog vlasnika fabrike oružja Tara, Vlada je prije nepunu godinu inicirala i uspjela da izglasa u parlamentu izmjene Zakona o stranim investicijama na osnovu kojeg je švajcarska kompanija BT International postala većinski vlasnik jedine fabrike oružja u Crnoj Gori. S obzirom da za vlasnika te kompanije Hajnriha Tometa postoje sumnje da se bavio trgovinom i švercom oružja, a da je jedan od direktora iz te kompanije bio strastveni zaljubljenik i autor pornografskih snimaka za koje se javno oglašavao i nudio takav posao našim djevojkama, ne bi trebalo da nas začudjuje sve ovo što se dešavalo .”
Vučinić naglašava da se tragedija u Tari desila u nedjelju, neradni dan, što je čest primjer kod poslodavaca u Crnoj Gori, da želeći što manje rashode angažaju što manji broj radnika koji su primorani raditi prekovremeno.
“Da li se taj prekovremeni rad plaća po zakonu je veliko pitanje jer se većina radnika nalazi u vrlo teškoj socio-ekonomskoj situaciji i često su ucijenjeni prijetnjom otkaza. Sasvim sigurno, taj prekovremeni rad se ne uvodi po zakonu, jer su u našem random zakonodavstvu vrlo oštri kriterijumi za uvođenje prekovremenog rada, koji se može uvesti samo u slučaju ugrožavanja života i materijalnih dobara i vremenski ograničeni na deset sati nedeljno, što se u velikoj mjeri zloupotrebljava.”
Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđan Kaković za naš nedeljnik kaže da se u Crnoj Gori ne poštuju fundametalna radna prava zaposlenih, kao što su na primjer pravo na 40-to satnu radnu sedmicu i godišnji odmor. Eklatantni primjeri: Željezara i KAP.
“U Željezari su naše kolege bile primorane da rade sveke sedmice od 10 do 20 sati prekovremeno. Poslodavac za njih nije imao milosti kada su se prvi put, nakon devet mjeseci, pobunili protiv izrabljivanja. Dobili su otkaze, iako po Zakonu imaju pravo da odbiju nalog poslodavca ukoliko im ugrožava život i zdravlje, a oni su radili najteže i najopsanije poslove, uglavnom u noćnoj smjeni. Radnici KAP-a ni nakon dvije godine rada ne mogu da ostvare pravo na godišnji odmor, iako Zakon kaže da se zaposleni ne mogu odreći prava na godišnji odmor, niti im se to pravo može ostvariti. Dakle, u oba slučaja radnici su ostali nezaštićeni.”
Vučinić tvrdi da posklodavci u većini slučajeva, kaže, ne poštuju elementarno radničko pravo na osmočasovni radno vrijeme sa pauzom od pola sata za odmor u toku rada. “Da ne pričamo o pravu za korišćenje godišnjeg odmora, minimalnom odmoru od 16 sati između dva radna dana ili obaveznom odmoru u toku radne nedelje. Sada je najizraženiji problem neuplaćivanja poreza na zarade i obaveznog socijalnog osiguranja, tako da imamo neshvatljivo veliki broj slučajeva da su radnici zakinuti za višegodišnje neuplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.”
Keković ne vidi problem toliko u propisima, koliko u njihovom nepoštovanju. Navodi važnost Akta o procjeni rizika na radnom mjestu, što je ključni akt, koji poslodavci moraju da obezbijede kada je u pitanju zaštita i zdravlje zaposlenih na radu.
” Iako je još Zakon o zaštiti na radu iz 2004.g. propisao obavezu da svi poslodavci moraju donijeti taj akt, to još nije urađeno u najvećem broju preduzeća, a što je najgore tome se i dalje gleda kroz prste. Treba naglasiti da ćemo na putu integracija u EU morati značajno da poboljšamo stanje u ovoj oblasti i pokažemo da se mjere za zaštitu i zdravlje na radu efikasno primjenjuju.”
Sagovornici Monitora pozivaju da se preduzmu hitni konkretni koraci. Srđan Keković smatra da prvenstveno treba ojačati Inspekciju zaštite i zdravlja na radu i drastično pooštriti kontrole i sankcije u ovoj oblasti.
Pitanje je da li je to, sa ovakvom vlašću, moguće. Janko Vučinić, upozorava. “U Crnoj Gori gdje četvrt vijeka vlada udbaško-mafijaška tvorevina koja sebe naziva političkom partijom, nimalo nije iznenadjujuće što se radnici tretiraju kao potrošni materijal i što su zdravlje i životi radnika postali najeftinija roba.”
Bojan Baća: U crnogorskom društvu radnika nema
“Nekada su industrijski radnici bili glavni društveni akter, a danas je njihova prisutnost u javnoj sferi svedena na sporadično pominjanje u crnoj hronici. Da sam ciničan, rekao bih da u nedavnim dešavanjima postoji nekakva jeziva simbolika: danas (preostali) radnici umiru i bivaju ucijenjeni poput radničke klase tokom tranzicionog perioda – gubeći pravo na dostojanstven život od sopstvenog rada, kaže za Monitor sociolog Bojan Baća.
“U crnogorskom društvu radnika više nema, ostali su samo zaposleni (i nezaposleni): zabavljeni o svom ličnom jadu, neorganizovani, bez ikakve svijesti o pripadanju jednom većem kolektivitetu. Kao fragmentirana skupina, njihova moć uticaja, odnosno pritiska, gotovo je nikakva. Oni postaju vidljivi u našem društvu samo kada se odluče na radikalnije metode protesta, odnosno kada žele da skrenu pažnju na svoje muke. Ukoliko rade u neljudskim uslovima, u medijima se obično prozovu “gazde” i ukaže se na njihovu bahatost.
Međutim, situacija u kojoj se našao radnik danas nije problem našeg mentaliteta, već se radi o kapitalizmu imanentnoj razgradnji svih prava koje je, recimo, radnička klasa uživala u bivšoj Jugoslaviji, od sigurnosti radnog mjesta, preko slobodnog pristupa kvalitetnom obrazovanju i odmoru, do investicija u javne stambene fondove. Kako radnici više nisu u stanju da se samoorganizuju i zaštite svoja prava kroz uticaj na zakonodavstvo, mislim da ne treba mnogo polagati nade ni u državu, ni u partije, a ponajmanje u civilni sektor.
Njihova liberalna optika ne dozvoljava im da prepoznaju kolektive poput klase, samo pojedince i, eventualno, grupe zasnovane na etnicitetu ili seksualnoj orijentaciji. Od Evropske unije, možda? Slučaj Grčka pokazao nam je da briselska birokratija i krupni kapital, čije interese ta birokratija brani, nije i ne može biti partner radnim ljudima u zemljama na periferiji Evrope. U suštini, bez samoorganizovanja diljem Crne Gore i uspostavljanja jednog projekta strateške solidarnosti radnog naroda, bojim se da ćemo sve više biti udaljavani od sopstvenog interesa i sposobnosti da ga prepoznamo, posebno onda kada dobrovoljno uđemo u dužničko ropstvo.”
Marko MILAČIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice