Povežite se sa nama

KULTURA

STOGODIŠNJICA ROĐENJA MIHAILA LALIĆA: Prećutani velikan

Objavljeno prije

na

Stogodišnjica rođenja najznačajnijeg crnogorskog romansijera Mihaila Lalića počela je ove nedjelje u dva grada koja su obilježila piščevo djetinjstvo i mladost – Andrijevici i Beranama. Najavljeno je da će Lalić i njegovo djelo biti analizirani iz različitih uglova – ne samo iz književnog i književno-istorijskog, već i istoriografskog, kulturološkog, lingvističkog i filmografskog ugla.

Ministarstvo kulture ove godine nije ponovilo grešku, kao lani sa Njegoševim jubilejom, pa je Lalićev jubilej uvršten u UNESCO-ov kalendar godišnjica istaknutih ličnosti.

Lalićeva djela su prevedena na više od deset svjetskih jezika. U zemljama bivše Jugoslavije poštuje se kao jedan od najvećih romanopisaca 20. vijeka u Južnih Slovena. Kao i mnoge druge značajne stvaraoce svojataju ga i u Srbiji. Lalićevo djelo vezano je za Crnu Goru, za njena stradanja i nade u prvoj polovini prošlog vijeka. Umjetnički to djelo nadrasta lokalne okvire i dio je evropske i svjetske književne baštine.

Lalić je rođen 7. oktobra 1914. u Trepči između Berana i Andrijevice. Potiče iz seljačke porodice, od oca Todora (Dabetića) i majke Stane, rođene Bajić. Majka je umrla u epidemiji ,,španskog gripa” 1918; otac iscrpljen u tri rata, obolio u logoru Nađmeđer (Mađarska), umro od tuberkuloze 1921; jedan brat (iz očevog drugog braka) Dušan umro 1942. kao zarobljenik u Pjaćenci, Italija. Maćeha Jaglika i stric Milutin, šumar, opterećen brojnom porodicom, pomogli su Laliću da se školuje. Osnovnu školu učio je u Trepči, gimnaziju, kao đak pješak, u Beranama. Mnogo toga što je u djetinjstvu preživio pratilo ga je i kasnije, pa je u literaturu prenio rat, logore, kao i epizode o španskom gripu, bratovoj pogibiji…

Beranska gimnazija je u to vrijeme bila rasadnik književnih talenata. Svoja djela u listovima i časopisima objavljivali su beranski gimnazisti: Risto Ratković, Đuza Radović, Blagoje Kastratović, Manojlo Laban, Radovan Zogović, Vukajlo Kukalj, Milovan Đilas. Lalić se zainteresovao za književnost, a uporedo i za revolucionarni pokret. Upoznao se sa komunistom Svetozarom Popovićem i zajedno sa svojim istomišljenicima đacima – Brankom Veljičem, Miloradom Piperom, Milivojem Đilasom, Mirkom Arsenijevićem i Mihailom Vukićevićem formirao kružok gimnazijalaca-marksista.

U jesen 1933. Lalić se upisao na Pravni fakultet u Beogradu. Član SKOJ-a postao je 1935. (primio ga je Rifat Burdžović), a avgusta 1936. primljen je u članstvo KP Jugoslavije. Tamnovao je prije rata od Glavnjače i Ade Ciganlije, do Andrijevice i Berana. Po izbijanju rata vratio se u Crnu Goru gdje je učestvovao u ustanku. Tokom ljeta 1942. ostao je usamljen. Bez veze i direktiva pada u ruke četnika koji ga odvode u kolašinski zatvor. Prvo ga je osudio četnički „sud” na deset godina robije, a zatim na smrt odlukom vojvode Pavla Đurišića. U zatvoru ostaje sve do dolaska njemačke vojske, koja odvodi u zarobljeništvo i zatočene komuniste i čuvare – četnike. U zarobljeništvu, u Solunu, ostao je Lalić od juna 1943. do kraja avgusta 1944, kad je uspio da pobjegne iz logora i stupi u grčke partizane na Halkidiku. Mučne logorske dane i herojsku borbu sa grčkim partizanima Lalić opisuje u romanu Raskid (1955). U posveti je zapisao: ,,Borce grčkog pokreta otpora savladali su zapadni ‘saveznici’ i to u dva navrata – Englezi 1945. i Amerikanci 1949. Posebno je američki oklopni masakr u Sjevernoj Grčkoj po svirepoj efikasnosti prevazišao sve njemačke podvige u toj zemlji”.

Nakon rata Lalić je radio u Pobjedi. Sa Mirkom Banjevićem i Jankom Đonovićem pokrenuo je 1946. časopis Stvaranje. Krajem 1946. prelazi u Beograd, kao urednik Borbe, kasnije prelazi u Književne novine gdje ga otpuštaju zbog neposlušnosti. U izdavačkom preduzeću Nolit radi do prijevremenog penzionisanja 1965.

Oprobao se Lalić u različitim književnim vrstama, pisao je pjesme, pripovijetke, putopise, reportaže, dnevničku i autobiografsku prozu… Spisateljski se ostvario u romanu. Skrenuo je pažnju prvim romanom Svadba (1950). Tokom studijskog boravka u Parizu, 1953-1954, nastao je roman Zlo proleće. Prva verzija romana Raskid objavljena je 1955, a prva verzija iz 1957. Lelejske gore je dobila nagradu Udruženja književnika Srbije. Lalić je svoje romane često prerađivao, pa je tako Lelejska gora objavljena u tri verzije. Za drugu verziju Lelejske gore Lalić je 1963. postao prvi laureat Njegoševe nagrade. Po ocjeni kritike remek-djelo roman Hajka, Lalić je objavio 1960. i dobio Oktobarsku nagradu Beograda. Pramen tame objavljen je 1970.

Roman Ratna sreća, objavljen 1973, nagrađen je Ninovom nagradom. Slijede Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1983).

,,Ova naša nevesela komedija pokazuje uglavnom jedno: kako vrijeme, to jest ljudi, od ponosnog plemenskog čovjeka, pa i lijepih primjeraka homo heroicus-a lako naprave čovječuljka ili bogalja, pijanicu, sprdnju, krpu. Za taj posao neophodni su aparati za proizvodnju kukavica: partija, služba, organizacija ili država. Plemenski čovjek se nije snašao pred tom vrstom karakondžula… veliki strah je nakupio i postao pokorni nesrećnik, kukavniji od običnog podanika i potkazivača obrađenih, prilagođenih i naviknutih na poslušnost. On ne drhti samo od žandara, no i od pisara i pandura, od špijuna, pozivara, poslovođa, nadzornika, bogataša i sudija, na kraju i od šofera što ih voze podižući prašinu cestom kad nekažnjeno zgaze kravu ili ovcu pri prolasku”. (Gledajući dolje na drumove).

Dok je u prvom ciklusu romana literarni junak mladi revolucionar Lado Tajović, u ciklusu koji počinje Ratnom srećom to je starac Pejo Grujović, koji kritički perispituje ličnu i kolektivnu prošlost.

I u poznoj fazi, romanima pisanim početkom ’90-ih Odlučan čovjek i Tamara Lalić, po kritičarima, nastavlja sa autokritikom revolucije.

Lalić je bio autor i scenarija za film Svadba, koji je režirao Radomir Šaranović, a po njegovom romanu Lelejska gora nastao je film u režiji Zdravka Velimirovića, dok je Hajku režirao Živojin Pavlović.

Lalić je za životno djelo dobio nagradu AVNOJ-a 1947, a u tri maha dobio je Trinaestojulsku nagradu. Bio je član SANU i CANU. Posljednje godine je uglavnom proveo u Herceg Novom, a umro je u Beogradu 30. decembra 1992. godine.

Tokom ’90-ih Lalićeva kuća i Herceg Novom je prodata. Država nije bila zainteresovana da je otkupi. Potom je i srušena. Ne samo u Novom, biste, ulice, književne večeri, muzeja nema ni u Lalićevim rodnim Vasojevićima.

Da bi se ta nepravda ispravila, u sklopu ovogodišnje proslave, javljeno je da je Klub odbornika DPS-a u Andrijevici započeo aktivnosti na stvaranju zakonskih pretpostavki za preimenovanje Centra za kulturu i sport Andrijevica u Centar za kulturu i sport Mihailo Lalić.

U knjizi Sjećanje na Mihaila Lalića Darko Jovović zapisao je: ,,Prije nekoliko godina bio sam u Andrijevici… Taman što je bila izašla Svadba. Nekim slučajem, i Blažo (Jovanović, tadašnji predsjednik Vlade CG) se našao ovdje, na kratkom odmoru. Možda je bio u prolazu. Ne sjećam se više. Upro da mu dam knjigu. Odbijao sam ga nekoliko puta. Najzad, kada mi je dosadilo, rekao sam mu da ima u knjižari, pa neka kupi. Ali on hoće knjigu sa posvetom. E, to ne može. Zašto? – upitao je iznenađen. Rekao sam mu pred čitavim društvom: – Ne dam zbog toga što si rasturio Andrijevicu!”, ispričao je Lalić prijatelju.

Andrijevica je sada crnja no što je i tada bila.

Pisac Miraš Martinović je u svojim sjećanjima na Lalića zapisao da mu je jednom u Herceg Novom, pjesnik Stevan Raičković kazao: ,,Ako bi neko izdvojio sve poetske pasaže iz Lalićevog djela, bila bi to velika poezija”. Niko do sada nije uradio tako nešto.

Posljednje dvije decenije Lilić je bio zaboravljen. Prećutan. Nije odgovarao ni jednoj strani. U svojim dijelima nije štedio nacionaliste – srpske i crnogorske, muslimansku miliciju, baliste… Opisivao je i partizanska pseća groblja i zločine počinjene u revoluciji. Preispitivao je i podvrgao kritici ličnu i kolektivnu prošlost. Stradanje naroda i pojedinca u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Svo Lalićevo djelo je o Crnoj Gori, njenim idealima, stranputicama, neslozi, gladi… O nestanku jedne herojske vizije svijeta i nevičnosti ulaska u bitisanje puno bratskih i političkih dioba, izdaja, zločina… Kao i svaka velika literatura to je prvenstveno priča o čovjekovoj tragici, ali i pregalaštvu i idealima.

Život u vremenu bez ideala stavio je Lalićevo djelo po strani. Kako se sve ponavlja opet će nam zatrebati Lalićeve priče ,,noćnih nesmiraka”, o ,,danu dvoličnom kao život” i slike ,,velikog ljudskog uzaluda”: ,,Mravi se sretaju i mimoilaze na svojim bjeličastim putevima između travki. Ne znam gdje sam pročitao da su mravi bezobzirni prema svojim ranjenicima čim su teže povrijeđeni. Ugledaju se na prirodu — ni ona nema milosti za slabe. Samo ljudi imaju milosti — ali ne svi i ne vazda. Milost je još jedno odmetanje od prirode — kao ljubav, kao pjesma ili junaštvo, kao mnogo štošta ljudsko. Pa i sama zamisao Carstva slobode – pobuna je protiv prirode; ta pobuna je beznadnija od svih drugih, a mi smo je izabrali da baš za nju izginemo….” (Raskid).

Lalić i Andrić

Dva velika pisca Ivo Andrić i Mihailo Lalić imali su kuće u Herceg Novom i često nalazili mir u njemu. Zapisano je da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugog. Jednog dana su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju. Ćutali su, svo vrijeme, da bi na kraju, rekao Andrić: „Ala se siti naćutasmo”. Znali su iz knjiga jedan drugog. Lalić u jednom članku piše da je u trećem razredu gimnazije natrapao na knjigu Ive Andrića i začudio se: ,,Piše čovjek o našim ljudima i kasabama, piše bez uljepšavanja, a to sasvim lijepo i zanimljivo izgleda. Nešto kasnije sam upoznao Krležine knjige i vidio: ‘Ne piše pisac tek onako, što mu se piše, nego se pisanjem bori protiv nekog odvratnog stanja, protiv nasilja, pljačke nejakih i bijede, a za neko pravednije stanje koje bi se zajedničkim naporima moglo ostvariti”’. Ljubo Jandrić, koji je razgovore sa Ivom Andrićem pretočio u knjigu Sa Ivom Andrićem, zapisuje da je nobelovac, poznat po škrtosti u pohvalama, istakao da za njega postoje tri vrste pisaca: Jedni čija je slava daleko iznad njihovog imena, kao što je to Ilja Erenburg, drugi čiji je izuzetan ugled u potpunom skladu sa njihovim imenom, navodeći kao primjer Miroslava Krležu, i treći čija bi slava trebalo da je daleko iznad njihovog imena. E, takav je Mihailo Lalić, zaključio je Andrić.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

KULTURA

MUZIKA I OBRAZOVANJE: Sva su djeca muzikalna 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti

 

 

U svojoj dugogodišnjoj pedagoškoj praksi uvjerio sam se da nemuzikalne djece nema i da su sva djeca muzikalna.

Kako danas djeca provode dosta vremena pored televizora i drugih aparata preko kojih slušaju muziku, ona imaju neuporedivo veće šanse da razviju svoj talenat i svaki roditelj može da primijeti da se ona lako snalaze u svijetu tonova, ritmova, akorda…i ugodno osjećaju.

Treba samo paziti da slušaju dobru muziku. Što je dobra muzika?

Dobra muzika je svaka muzika koja prija uhu i nervnom sistemu, koja nije prejaka, tiha muzika, i svaka pjesma čija je melodija prijatna i riječi poučne.

Pjevanjem, igranjem i sviranjem svaki dobar roditelj i dobar pedagog treba da razvijaju dječiju muzikalnost, jer sva je djeca imaju, neka u manjoj a neka u većoj mjeri, radi se samo o stepenu obdarenosti.

Dešavalo se često da dijete na prijemnom ispitu padne zbog neznanja ritma. Nastavnik kuca olovkom na klupi ritmičke grupe koje dijete treba da ponovi. Dijete čuje da nastavnik nešto kucka ali ne zna što se od njega traži i nešto ponovi, otkucka i padne.

Uzeo bih takvo dijete, poveo u drugu učionicu i objasnio mu što treba da shvati; otpjevao bih mu ritmičke grupe:

  1. taa-tata-tata-taa.
  2. tatata–tatata-tata-taa

3.taa-tatata-tata-tatata-tata. I svaki put tražio da dijete to otpjeva i istovremeno otkuca. Dakle nije problem u sluhu nego u umu i matematici . Muzika je i matematika. Dijete to brzo shvati.

A onda bih se vratio sa djetetom i ono bi položilo prijemni ispit.

Mnogi odrasli ljudi i žene koji tvrde za sebe da nemaju sluh griješe jer nemoguće je da ne znaju nekoliko pjesama da otpjevaju, možda ne baš odlično ali sigurno za dovoljnu i prelaznu ocjenu.

Kao što neko bolje ili slabije čuje, ili uopšte ne čuje, tako se isto može reći da je neko manje ili više muzikalan, ili da nema sluh ako je gluv.

Da im se pružilo određeno muzičko obrazovanje oni bi taj talenat razvili.

Kasnije, čak i kao penzioneri, neki su svojim kasnijim djelima iskazali svoj talenat.

Eksperimentalna muzička psihologija utvrdila je da djeca koja se od prvog razreda bave učenjem muzike, pokazuju veći uspjeh od djece koja to vaspitanje nemaju: inteligentnija su, zadovoljnija su , obzirnija, saosjećajnija, pokazuju više stvaralačkog smisla i u drugim oblastima ako lijepo pjevaju, sviraju, igraju, govore i misle.

Da li je muzikalnost nasledna i u kolikoj mjeri? Iz svog dugogodišnjeg iskustva znam da je bilo slučajeva da su djeca čiji su roditelji imali završene muzičke akademije, pokazivala slabije rezultate od pojedine djece čiji roditelji nijesu bili muzički obrazovani npr: mnogo su bolje pjevala, imala su ljepši i topliji glas, ritam, intonacija i dinamika su bili precizniji i tačniji…

Najvažnije je da dijete uspostavi odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem, da osjeti melodiju i ritam dok pjeva pjesmu, da razumije muziku i karakter riječi.

Biti muzikalan znači uspostaviti odnos sa muzikom slušanjem i razumijevanjem a za to ima svako dijete priliku: slušajući muziku, učeći od svojih roditelja, rodbine, drugova, drugarica i naravno nastavnika i nastavnica.

Najvažnije je da se djetetu od najranijeg djetinjstva pruži prilika da uči muziku, kao i maternji jezik, da je upija kad je najotvorenije i prima nove utiske.

Nažalost i djeca i roditelji toliko su opterećeni na svim kanalima i preko svih nosača zvuka onom muzikom kojom ni jedna država ne bi trebalo da dozvoli da se zasipaju i truju ni mladi ni stari.

Nameću se sadržaji i programi koje niko pametan i dobronamjeran ne bi uvrstio u programe vaspitanja i obrazovanja naše djece.

Tako se dešava da muzika umjesto da oplemenjuje duh, negativno utiče, ima više drogiranih, alkoholisanih, siledžija…

Prejaka muzika od 130 decibela nanosi bol i razara sluh i nerve, pa je poznato da među muzičarima koji koriste jaka pojačala ima mnogo njih sa oštećenim sluhom i nervima, drogiranih…

Japanski naučnik Masaru Emoto je naučno dokazao da prejaka, odnosno preglasna muzika negativno utiče čak i na vodu: u kapljici vode uveličanoj mnogo puta primijetio je da prilikom puštanja prijatne i tihe muzike sadržaj vodene kapljice izgleda kao bezbroj finih sniježnih pahulja pravilnog oblika, a da prilikom prejake i neprijatne muzike nastaju zgrčeni i smežurani oblici.

Zakon univerzuma je zabilježen u vodi. Memorija vode pamti bilo kakav uticaj. Čista i zdrava voda formirana je od pravilnih i lijepih kristala, a zagađena voda je formirana od nepravilnih, zgrčenih i smežuranih oblika.

Moto je primijetio da kada se kapljice vode izlože agresivnim zvukovima kristali vode gube skladnu geometrijsku strukturu, dok uz opuštajuću ili klasičnu muziku zauzimaju simetričan položaj.

Botaničari i ljubitelji cvijeća odavno znaju da biljke bolje napreduju ako im se pjeva ili im se nešto lijepo i tiho govori. Moto je naučno dokazao da je ono što reaguje u biljkama sama voda. Njena kristalna struktura se mijenjala u zavisnosti od vibracija koje su prolazile kroz elektromagnetno polje. Zaključio je da agresivna muzika kao hevi metal, rokenrol, džez, ili obično dranje stvaraju asimetričnu kristalnu formu, da se voda jednostavno ,,mršti” i da joj takav zvuk ne prija.

Voda je najvažnija supstanca na planeti. Od cjelokupne vode na zemlji samo 0,4 odsto dostupno je kao pijaća voda.

Logički možemo da zaključimo da svaka buka negativno utiče na 70 odsto vode u ljudskom organizmu i oštećuje zdravlje.

Dobra muzika i dobre riječi održavaju zdravlje.

Muzika je sastavljena od matematički mjerljivih elemenata:

Frekvencija, trajanje, decibeli, intervali. Objašnjenje muzike kombinuje matematičko i estetičko.

Muzika ima dvojnu prirodu:

  1. Fizika (akustika) je matematički aspekt.
  2. Estetički aspekt se bavi dimenzijom lijepog u umjetnosti izučavajući estetska načela.

Akustika matematički dokazuje da nepravilni talasi proizvode buku a pravilni ton. Svi tonovi preko 120 decibela predstavljaju udar na uho i bol pa prema tome i buku pa i onda kada dolaze od nekog muzičkog instrumenta (ili npr. crkvenog zvona). Poznato je da zvonari, bubnjari, svi koji koriste pojačala i svi koji su izloženi prejakim tonovima, bilo da je to muzika ili buka (svaka prejaka muzika je buka) imaju oštećen sluh.

Slušajte pa oponašajte (imitirajte-interpretirajte-proizvodite): šum talasa, žubor potoka, huk i zviždanje vjetra-zviždite, oponašajte životinje, imitirajte drugog kako pjeva, igra, smiješno govori (što djeca vrlo rado rade) sve je to haos i red, tonovi i muzika. I sve to ima određeni ton i intonaciju, ritam i dinamiku i sve je vježba za sluh, razvijanje sluha i muzikalnosti. (” U svakom haosu postoji red kosmos, u svakom neredu živi skriven red.” Karl Gustav Jung).

Roditelji su ti koji na prvom mjestu moraju da odgajaju, vaspitavaju i obrazuju svoju djecu i da djecu sačuvaju od svih negativnih pojava i uticaja.

Što je bolja muzika u državi bolja je država (Platon). Majke su najbolji vaspitni sistem u svakoj državi.

Učio sam u dobroj državi Jugoslaviji i kod najboljih pedagoga, djeca su mi uspješna, ali mislim da je najvažnije ono što sam naučio od svoje majke.

Majka me je naučila da mi bude zadovoljstvo: da pravilno govorim i pjevam, da budem čist i uredan, da pravilno jedem, da budem dobar drug, da se bavim sportom, da mi davanje bude radost..

Majke, imajte na umu da će djeca biti onakakva kako ih vi odgojite i vaspitate a mi pedagozi obrazujemo.

Pružite djeci da uče muziku, poeziju, jezike, matematiku, nauku, da se bave sportom, druže i daju i biće bolji ljudi.

Roditelji su opterećeni svojim poslom, prepuštaju odgoj, vaspitanje i obrazovanje vrtićima i školama i zaboravljaju da su za prvih dvadeset godina razvoja, roditelji najvažniji.

Napravite dobar raspored časova, i za sebe i za djecu, vodite dnevnik rada, pravite planove, svake nedjelje pregledajte što ste uradili a što propustili i vi i djeca, i popravljajte se. I pjevajte, svirajte, pričajte, šalite se, smijte se, igrajte, svaki dan po malo sa djecom.

I neka se druže sa siromašnom djecom, i neka im pomažu, a siromašni će uzvraćati vedrinom duha, veselom igrom, pjesmom i dobrotom.

Aleksa ASANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

KULTURA

DODIJELJENE NAGRADE AMERIČKE FILMSKE AKADEMIJE: Eksplozija Oskara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu Oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja.

 

Dodjela Oskara je bila velika noć za biografski film koji se fokusira na naučnika Roberta Openhajmera i njegovu ulogu u razvoju atomske bombe. Film Openahajmer Kristofera Nolana, koji je bio nominovan u trinaest kategorija, osvojio je čak sedam Oskara – za najbolji film, režiju – Kristofer Nolan, glavnu mušku ulogu – Kilijan Marfi, sporednu mušku ulogu – Robert Dauni Džunior, montažu, fotografiju i originalnu muziku.

-Filmovi su stari nešto više od 100 godina, ne znamo kuda ide ovo nevjerovatno putovanje, ali znati da smatrate da sam ja značajan dio toga – mnogo mi znači, rekao je proslavljeni reditelj primajući  svog prvog Oskara.

Trijumf Openhajmera na 96. dodjeli Oskara ipak i nije iznenađenje. Nolanovo ostvarenje je bilo najveći favorit glamurozne večeri u holivudskom Dolbi teatru. Openhajmer je do sada osvojio čak više od 300 nagrada na festivalima u raznim kategorijama, među kojima su i Zlatni globusi i BAFTA nagrade u glavnim kategorijama. Međutim, film nije dostigao rekord tri filma koji su dobili po 11 Oskara – Titanik, Ben Hur i Gospodar prstenova: povratak kralja.

Osim Openhajmera, za najbolji film bilo je nominovano još devet ostvarenja: Američka fikcija, Anatomija pada, Barbi, Bartonova akademija, Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Maestro, Prošli životi, Jadna stvorenja i Zona interesa.

Iako se očekivalo da će nagradu za najbolju žensku ulogu osvojiti prva nominovana glumica indijanskog porijekla Lili Gladston za ulogu u filmu Ubistva pod cvjetnim mjesecom, Oskar je ipak otišao u ruke Emi Stoun za ulogu u filmu Jadna stvorenja, što je njen drugi Oskar. Film Jorgosa Lantimosa Jadna stvorenja dobio je i Oskare za produkciju, kostime, šminku i frizuru.

Nagrada Oskar za najbolju sporednu žensku ulogu otišla je u ruke Davajn Džoj Rendolf za ulogu u filmu Bartonova akademija proslavljenog reditelja Aleksandera Pejna.

Oskar za najbolji originalni scenario pošao je u Evropu. Naime, film Anatomija pada Žistin Trije osvojio je ranije brojne nagrade – Zlatnu palmu u Kanu, šest nagrada Cezar, šest Evropskih filmskih nagrada, dva Zlatna globusa i jednu BAFTA nagradu, ali ga Francuzi nisu izabrali za svog kandidata za Oskara za najbolji strani film. Ipak je Američka filmska akademija tom filmu vidjela ono što francuska komisija nije pa je Anatomija pada nominovana za Oskara u čak pet kategorija: montaža, originalni scenario, glavna ženska uloga, režija i najbolji film.

Zlatnu statuetu za najbolji adaptirani scenario dobio je film Američka fikcija Korda Džefersona, satirična komedija o rasizmu u američkoj kulturi.

Za najbolji strani film proglašen je epohalni ep o Aušvicu Zona interesa britanskog reditelja Džonatana Glejzera. Film je priča o porodici koja živi u kući odmah do logora – komandantu logora Rudolfu Hesu, njegovoj supruzi Hedvig i njihovo petoro djece. Filmu je pripala nagrada Oskar i za najbolji zvuk što i ne čudi jer je kritika odmah bila jasna – moć ovog filma je u onome što čujete, a ne šta vidite. Glejzer je podsjetio na eskalaciju sukoba u Gazi, na koju, kako je rekao, ne možemo da ostanemo nijemi.

Film 20 dana u Marijupolju Mstislava Černova proglašen je za najbolji dokumentarni film. U pitanju je izvještaj iz prvog lica novinara Asošiejted presa o ranim danima ruske invazije 2022.

-Ovo je prvi Oskar u istoriji Ukrajine i počastvovan sam. Vjerovatno ću biti prvi reditelj na ovoj sceni koji će reći da bih volio da nikada nisam snimio ovaj film, želio bih da to mogu da razmijenim za Rusiju koja ne napada Ukrajinu, rekao je u emotivnom govoru publici Černov.

Film Martina Skorsezea Ubistva pod cvjetnim mjesecom iako pored dvocifrenog broja nominacija, nije osvojio ništa. Ovo je bila čak deseta nominacija legendarnog Skorsezea, više od bilo kog drugog živog reditelja.

Film Barbi, koji je ostvario najveću zaradu u 2023. godini, osvojio je samo jednu od osam nagrada za koje je bio nominovan – za najbolju originalnu pjesmu  What Was I Made For? u izvođenju Bili Ajliš.

Ono što će definitivno obilježiti ovogodišnju dodjelu oskara je rekord u broju naslova van engleskog govornog područja koji su u jednoj večeri dobili priznanja. Oskara su osim Zone interesa, Anatomije pada i 20 dana u Marijupolju, osvojili i filmovi The Boy and the Heron i Godzilla Minus One – sve filmovi koji nisu snimani na engleskom jeziku i koji nisu američka produkcija.

Dodjelu Oskara je obilježilo mnogo zanimljivih trenutaka. Jedan od njih je i prisustvo sedmogodišnjeg psa koji glumi u filmu Anatomija pada. Pas Mesi je bio zvijezda večeri i upravo je tako i tretiran – sa elegantanom leptir-mašnom sjedio je sa ostalim glumcima.

Ipak – ono što će najviše pamtiti je proglašenje pobjednika – Oskara za najbolji film. Naime, povodom pedeset godina od filma Kum, Al Paćino je pozvan da proglasi najbolji film godine. Držao je kovertu u rukama, kratko se obratio publici i, bez najave filmova nominovanih za najbolji, odmah je proglasio pobjednika.

-Moje oči vide Openhajmera, rekao je Paćino, i sve prisutne zbunio jer u tom trenutku nije bilo jasno da li podsjeća na nominovane ili je proglasio pobjednika. Publika je nesigurno aplaudirala i krenula je pobjednička muzika. Živa glumačka legenda se sjutradan oglasila o viralnom trenutku, objasnivši da je to bila odluka producenata – da ne ponavljaju imena nominovanih filmova, kako ne bi ceremonija predugo trajala.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZLOŽBA U PRAGU: U čast 530 godina štamparske tradicije Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku

 

Izložba Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka otvorena je 5.marta  u Pragu, u istorijskom sjedištu Nacionalne biblioteke Češke Klementinumu. Izložba predstavlja djelatnost Crnojevića štamparije i štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina, a čine je 24 ilustrovana panoa, rađena dvojezično na češkom i engleskom jeziku, kao i prateći katalog.

Na otvaranju su govorili direktor Nacionalne biblioteke Češke Tomaš Foltin, rukovodilac Slovenske biblioteke pri Nacionalnoj biblioteci Češke Lukaš Babka, zamjenik ministra vanjskih poslova Češke Jan Marjan, predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović i češki istoričar František Šistek.

Autorski tim izložbe čine prof. dr Božidar Šekularac, prof. mr Suzana Pajović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske. Program je realizovan uz podršku Ambasade Češke u Crnoj Gori i češke ambasadorke Janine Hrebičkove.

Srednjevjekovna štamparija predstavlja kulturni fenomen u tadašnjoj Crnoj Gori koja je bila posljednja slobodna zemlja na Balkanu. Otvorena je samo 40 godina od štampanja Gutembergove Biblije. Prvu štampariju kod Južnih Slovena osniva Đurađ Crnojević. Izrada prve knjige  Oktoih – prvoglasnik započeta je 1493., a završena 4. januara 1494. Obodska štamparija, koja je bila i prva državna štamparija na svijetu, prestala je s radom 1496.

Matica crnogorska je 2019. godine pripremila izložbu Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka koja je, pored više crnogorskih gradova, izlagana i u inostranstvu.

Prije Praga, posebnu pažnju je ova izložba izazvala u Sofiji, gdje je bila izložena oktobra 2019. povodom obilježavanja 150 godina Bugarske akademije nauka (BAN). Projekat Matice crnogorske Crnogorsko ćirilsko štamparstvo XV i XVI vijeka je pored izložbe sadržao objavljivanje fototipskog izdanja Prazničnog mineja (1538.) iz štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina kao suizdavački poduhvat s Nacionalnom bibliotekom Bugarske u Sofiji (2021.) i objavljivanje fototipskog izdanja Psaltira s posljedovanjem (1494.) iz Crnojevića štamparije kao suizdavački projekat sa Bugarskom akademijom nauka (BAN)(2020.). Primjerci ovih fototipskih izdanja će takođe biti prezentovani na izložbi u Nacionalnoj biblioteci Češke.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo