Zapad, kojem je prije stotinu godina Špengler prorekao propast, besciljno putuje luksuznim automobilima, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još udobno i besciljno kao sve što radi, od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala

Desilo se da sam u petak 9. decembra 2022. godine, za sedam sati bio tri puta u Kopenhagenu i tri puta u Malmeu, odlazeći iz Danske u Švedsku i vraćajući se iz Švedske u Dansku. Pri tom sam šest puta prešao most koji spaja ova dva grada u dvije države Zapadne Evrope. Nije to običan most. Dug je skoro 8 kilometara, visina luka je 205 metara, stubovi iznad mora uzdižu kolovoz na visinu dvadestospratne zgrade. Na petom kilometru, most ponire i postaje tunel probijen ispod morskog dna da bi ponovo izronio na površinu i ulio se u kopno Kopenhagena. Koštao je 2.6 milijarde eura, izgrađen je za 4 godine.

Dok sam se vozio naizmjenično iznad i ispod mora, iz jedne države u drugu, iz jednog grada u drugi, impresioniran tim građevinskim čudom, sjetio sam se Osvalda Špenglera i njegove kultne knjige Porpast zapada. Knjiga je objavljena u dva toma: prvi tom 1918, drugi tom 1922. godine.

„Gledaj ti ovo čudo: Zapad je propao tačno prije sto godina, a još je kadar praviti ovakva građevinska i tehnološka čuda!“ – rekoh glasno. Vozač velikog Volvo džipa, moj ljubazni domaćin se neuvjerljivo složio sa mnom, imao sam utisak više iz pristojnosti. Poslije šestog prelaska preko ovog mosta iznad morskih talasa i prolaska kroz tunel ispod morskog dna, uveče u Malmeu, saznao sam da gospodin koji je nesebično odvojio sedam sati od svog dragocjenog vremena (koliko je bilo potrebno da se ispravi jedna moja glupa greška zbog koje smo morali šest puta proći iznad mora i ispod morskog dna), vodi firmu sa 50 visoko obrazovanih psihologa, motivatora, socijalnih radnika. Njihov posao je da liječe ljude od težih oblika depresije. Imaju pune ruke posla, a pri tom nisu jedina takva firma što nije čudno ako se zna da u ovom gradu trećina građana ima ozbiljne probleme sa onim što je Anri Bergson definisao sintagmom elan vital – radost življenja. Svako živi bez većih teškoća, ali malo ko životu pridaje vrijednost ili nalazi smisao. Ugrizao sam se za jezik. „Da nije Špengler ipak pogodio!? Možda je Zapad stvarno već propao!?“

Najsitaknutije mislioci dvadesetog vijeka su raspravljali o ovoj knjizi koja je prije ravno sto godina najavila neminovnu propast Zapada. Zavidljivi su je kritikovali zbog odsustva ozbiljnih naučnih argumenata. Za Tomasa Mana, po originalnosti ideja i uvjerljivosti izlaganja Špenglerova knjiga  se može mjeriti sa  Šopenhauerovim djelom Svijet kao volja i predstava. Maks Veber je s visoka benevolentno ocijenio da je  Špengler „genijalan i vrlo obrazovan diletant“, dok je sitničavi Karl Poper knjigu ocijenio kao „besmnislenu“. Pozitivistima i neokantovskim pedantnim štreberima, Špenglerov raspjevani stil i primjese misticizma nisu obećavali naučno relevantno tumačenje perspektiva evropske civilizacije. Vitgenštajn, i sam sklon pesimizmu, smatrao je Špenglerov pesimizam vrlo uvjerljivim i vjerovatnim. Za Ernsta Kasirera naslov Propast Zapada je savršeno precizno izrazio strijepnju cijele epohe o bliskom kraju dotadašnjeg načina života i Zapadne civilizacije. Između Prvog i Drugog svjetskog rata, legitimacija svakog obrazovanog čovjeka Zapadne Evrope, ali i šire, bila je da ima svoj stav na temu „propast Zapada“ i da može iz prve ruke raspravljati o ovom Špenglerovom djelu. Onima koji su ga optuživali za pretjerani pesimizam, Špnegler je odbrusio čuvenim aforizmom:

„Osim što je dokaz neznanja, optimizam je kukavičluk!“

Kao što je munjevito potresao svjetsku naučnu scenu, interes za Špenglerov pesimizam se jednako naprasno i ugasio. Gotovo preko noći je nestao ne samo sa naslovnih stranica popularnih nedeljnika, nego i iz fusnota naučnih radova i diseratacija koje su do tančina tematizirale duhovna kretanja tog vremena. Zapad, kojem je prije ravno stotinu godina Osvald Špengler prorekao propast, sto godina kasnije, besciljno putuje luksuznim automobilima naprijed i nazad, danju i noću, putom koji vodi iznad mora i ispod morskog dna, ne ispuštajući iz ruku mobilne telefone. Živi još, udobno, turobno i jednako besciljno kao sve što radi,  od danas do sutra, sto godina poslije propasti svojih ideala.

Ferid MUHIĆ