Dokumenta o privatizaciji beranskog hotelsko turističkog preduzeća mogla bi se, prema saznanjima Monitora, naći kod specijalnog tužioca za organizovani kriminal i korupciju. Odjeljenje za privredni kriminal policije u ovom gradu je, kako se saznaje, zaplijenilo dokumentaciju nekoliko beranskih firmi i zatražilo mišljenje od specijalnog tužioca o daljem postupanju. Među firmama čija je dokumentacija zaplijenjena navodno je i HTP Berane. Da je ova privatizacija bila pljačkaška nema nikakve sumnje. Koliko i kako je bila organizovana, na to pitanje odgovor bi trebalo da da eventualna istraga državnih organa, policije i specijalnog tužilaštva. MANS je još 2009. godine napravio šemu osoba i firmi uvezanih u ovu privatizaciju, u kojoj se sve vrti oko Euroturista GMBH iz Berana i Slomonturista iz Bijelog Polja.

HTP Berane, nekada solventnu i bogatu kompaniju sa zalihama robe u vrijednosti od makar 80 hiljada eura, u martu 2003. godine privatizovalo je do tada nepoznato preduzeće Euroturist GMBH. Oni su, u stvari, u startu imali u prvom trenutku 36 odsto akcija, ali im je tadašnji Fond za razvoj ustupio na upravljanje i svojih 15 odsto, i time indirektno zaslužio mjesto u MANS-ovoj šemi kao jedan od krivaca za omogućavanje ove privatizacije. Bez podrške Fonda za razvoj ova, ko zna kako skupljena družina, ne bi na sjednici akcionara toga marta preuzela upravljanje na sjeveru nekada najjačom ugostiteljskom kompanijom.

Euroturist GMBH je vrlo brzo, kupujući, ili kako to manjinski akcionari kažu, „otimajući po ulicama” vaučere i akcije od građana i radnika, postao samostalno vlasnik preko pedeset odsto HTP-a, istina minimalno, svega 0,14 procenata preko potrebnih pedeset, ali im više državni fondovi nijesu bili potrebni. Zapravo, bili bi im potrebni da je rađeno po zakonu, jer nijednu odluku o prodaji imovine ne bi mogli donijeti bez dvotrećinske većine na akcionarskoj skupštini. Umjesto toga, odluke o prodaji na nezakonit način donosio je Upravni odbor.

Na meti se najprije našla gradska kafana, ili kafana Korzo, na najatraktivnijoj lokaciji. U centru, s pogledom na glavnu ulicu. Oduvijek popularno mjesto, prodato je već sljedeće godine pod sumnjivim okolnostima. Euroturist GMBH prethodno je podigao namjenski kredit od Atlasmont banke od 120 hiljada eura za njenu rekonstrukciju. Rekonstrukcije nije bilo, a novac je završio u privatnim džepovima.

„Mislim da je ta prodaja bila fiktivna. Prethodno je najveći dio novca od kredita, 117 hiljada eura, uplaćen odmah bjelopoljskom preduzeću Slomonturist, čiji je vlasnik u familijarnim odnosima sa direktorom Urotursta GMBH. Taj novac nikada nije vraćen. Zatim je, kada je kafana prodata, dio novca, 43 hiljade, dat ‘na čuvanje’ jednom od članova Odbora direktora. Ni to nije vraćeno. A kafana se i sljedeće godine vodila na Dvoržaka. Od nje je kasnije napravljeno 17 lokala. Evo vam spisak ko su danas vlasnici. Vjerujem da je ‘vesela družina’ samo iz ovog posla bila ‘dobra’ milion”, ispričao je za Monitor predsjednik manjinskih akcionara Mijo Ćorac.

Prve dvije godine rada privatizovanog HTP-a obilježilo je i zaobilaženje blagajne i trpanje novca direktno u džepove. O tome svjedoče i zapisnici Uprave prihoda.

„Tako je ski centar Lokve prema poslovnoj evidenciji prihodovao za 2005. godinu samo dvije hiljade eura, a ja sam bio prisutan kada je jedan od vlasnika, godinu ranije, stavio u džep dnevni prihod od dvije i po hiljade”, tvrdi Ćorac.

Za društvo okupljeno oko Euroturista GMBH problemi su počeli već krajem 2004. Ponestajalo je obrtnih sredstava, sve manje se radilo, a plate zaposlenima, čiji broj je prepolovljen, nijesu isplaćivane. Tinjalo je nezadovoljstvo. Kap preko čaše bio je nevraćeni kredit Atlasmont banci zbog kojeg je ona oduzela najatraktivniji objekat, Hotel Berane.

Banka je hotel stavila na doboš. Ovaj objekat površine hiljadu kvadratnih metara u osnovi, puta tri sprata, sa 17 hiljada kvadrata zemljišta nad obalom Lima, prodat je iz trećeg puta za svega 200 hiljada eura.

Prodaju je u ime Atlasmont banke potpisao direktor Mihailo Banjević, a u ime kupca, preduzeća Montinvest, čiji je vlasnik na papiru bio Slovenac Matjaž Trtnik, izvjesna Snežana Perović. Prodaja je obavljena u Podgorici a ni Snežana ni Matjaž se nikada nijesu pojavili u Beranama.

Naravno, ni „novi” vlasnici nijesu hotel stavili u funkciju. Tako je bilo dvije godine. Posljednja transakcija ovog hotela obavljena je 2007. kada je prodat preduzeću SVVVP Berane u čijem je vlasništvu i danas. Ni ovog puta nije bilo rekonstrukcije, i ruinirani hotel u mraku djeluje sablasno nad obalom Lima.

Prodat je ubrzo i ski centar Lokve na planini Cmiljevici, odmah pored magistralnog puta Berane – Rožaje, i takođe ne radi, iako je legalni kupac, izvjesni Rus Alan Alikov obećavao stavljanje u funkciju još 2006. godine.

Od kompletne imovine ove kompanije u funkciji je jedino hotel Komovi u Andrijevici, koji je prodat za 125 hiljada eura, iako je samo bakarni krov čiju su rekonstrukciju ranije finansirale strane humanitarne organizacije, dok su još izbjeglice bile u njemu, koštao mnogo više.

Tek nedavno Opština Berane uputila je upozorenje vlasnicima ugostiteljskih objekata, koji su nekada pripadali hotelsko turističkom preduzeću, da će im maksimalno povećati stope poreza ili čak povesti postupak za uvođenje stečaja, kako bi oni bili stavljeni u funkciju razvoja opštine.

Lokalna uprava navodi da je cilj ovih aktivnosti da se novi vlasnici primoraju da privatizovane privredne objekte privedu njihovoj namjeni „a ne da čekaju povoljan momenat za njihovu preprodaju”.

Manjinski akcionari smatraju da su sve te prodaje bile nezakonite, i da je novac prošao preko žiro računa sindikalne organizacije a ne kompanije. Nezakonita je, kažu, bila i posljednja transakcija, kada je, prodata kafana Putnik sa 67 ari placa na Rudešu za svega 30 hiljada eura, i to u tri rate, zbog čega su i manjinski akcionari i policija podnijeli krivične prijave.

Udruženje manjinskih akcionara uputilo je još 2007. godine dopis tadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Ratku Vukotiću, žaleći se na sporost sudova u postupanju s krivičnim prijavama koje su protiv poslodavaca podnijeli radnici, s osnovanim sumnjama da su zloupotrijebili službeni položaj, i policija, „zbog sumnje da su iskorišćavanjem svojih službenih ovlašćenja sebi ili drugome pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 636.738 eura”. Odgovoreno je da je taj postupak objedinjen s postupkom koji se već u Osnovnom sudu u Podgorici vodi protiv istih osoba. Ishod tog sudskog postupka kojim je obuhvaćen i Slovenac Damjan Hosta, nikada nije javno saopšten.

Umjesto toga, uvezane osobe koje su kupovale druge kompanije, Fabriku Gumig i AD Stadion, tužili su radnike za klevetu i ekspresno dobijali sudske procese.

Sada bi sve moglo krenuti od početka. Ko je privatizovao? Kako je privatizovao? Uz čiju podršku? Kako su kupovane akcije radnika i građana? Da li je prodaja akcija išla legalno i da li je sav novac od prodaje prošao preko žiro računa ili je isplaćivan na ruke? Ili uopšte nije isplaćivan? Ko je koga izvarao i kako?

Red je da se država konačno zainteresuje. Osim ako se i u ovoj privatizaciji ne štiti neko moćan iz vlasti ili neki tajkun njima blizak.

Tufik SOFTIĆ