Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Ostavka Miloša Vučevića, predsjednika vlade Srbije, neće umanjiti duboku krizu povjerenja između vlasti i različitih društvenih grupa

MONITOR: Situacija u Srbiji već više od dva mjeseca dobija i izvjesne dramatične dimenzije. Da li je ostavka  premijera Miloša Vučevića i odluke Predsjednika Srbije o pomilovanjima učesnika protesta, dobar manevar režima ili znak da on počinje da gubi kontrolu nad događajima?

SURLIĆ: Situacija u Srbiji nosi elemente ozbiljne društvene krize, koja je započela sa nezadovoljstvom studenata. Na iznaneđenje mnogih, studentske blokade su kulminirale potpunom paralizom viskoobrazovnih institucija u zemlji, a protest se prelio i na srednje škole. Ubrzo je usledila podrška iz polja nauke, umetnosti i kulture. Protesti su pokazali visok stepen nezadovoljstva, ali nisu uspeli da zahvate sve slojeve društva. Vlast i dalje ima kontrolu nad ključnim institucijama, ali su kontinuirani protesti i studentske blokade narušili njenu sposobnost da nesmetano upravlja političkim procesima i određenim institucijama. Ostavka premijera Vučevića i pomilovanja demonstranata su deo strategije deeskalacije, ali deluju kao bezusupešni pokušaji umanjivanja nezadovoljstva. Reč je o dubokoj krizi poverenja između vlasti i različitih društvenih grupa koje osećaju opravdan revolt zbog višegodišnjeg zarobljavanja institucija.

MONITOR: Studentskim blokadama se, povremeno, pridružuju i neke esnafske ili sindikalne organizacije…One se i „isključuju“ pošto sa Vladom postignu dogovor. Unija prosvjetnih radnika Srbije je to učinila pozivajući se na svoju zadatu apolitičnost, ali se ispostavilo da mnogi prosvetari i dalje učestvuju u protestima. Da li su studentske blokade nekima tek dobrodošao „kišobran“ da ispune i svoje želje?

SURLIĆ: Studentski protesti su se pokazali kao snažan mobilizatorski faktor koji je privukao različite društvene grupe, uključujući sindikate i profesionalna udruženja. Neki sindikati su se priključili protestima kako bi povećali svoj pregovarački kapacitet, ali su se nakon postizanja dogovora sa Vladom povukli. Ovo ne znači da su studenti iskorišćeni, već da su njihove blokade pružile prostor drugim nezadovoljnim grupama da artikulišu svoje zahteve. Međutim, činjenica da mnogi prosvetni radnici i dalje učestvuju u protestima pokazuje da sindikalni dogovori nisu nužno smirili celokupno nezadovoljstvo u obrazovanju.

MONITOR: Prošlog petka je,opet na studentski poziv, građanstvo Srbije „animirano“ da stupi u generalni štrajk. Kako ocjenjujete domete tog apela?

SURLIĆ: Poziv na generalni štrajk je više bio proba nekog većeg generalnog štrajka budući da se ograničio na jedan dan. Ovaj poziv imao je značajan simbolički uticaj. Srbija nema snažnu tradiciju generalnih štrajkova, a sindikalne organizacije su slabe i često podložne političkim uticajima. Veliki deo građana nije upoznat sa procedurama i efektima generalnog štrajka, što je dodatno otežalo njegovu realizaciju. Organizovanje selektivnih akcija bojkota-poput neodlaska u trgovinske lance, najavljuje različite modalitete “generalnog štrajka” u narednom periodu.

MONITOR: Studentski zahtjevi su vrlo specifikovani. Njih podržava opozicija, ali ona traži prelaznu vladu, neki političku a neki tehničku. Opozicija najavljuje i svoj „politički štrajk“. Akademska zajednica želi da očuva nezavisnost u ovim protestima. Da li će se ona, u nekom momentu, morati dogovarati sa opozicijom kako da se željene promjene kanališu kroz političko-predstavničke institucije ili će i sama napraviti neku svoju „studentsku“ partiju?

SURLIĆ: Trenutno, studenti uspevaju da održe nezavisnost od opozicionih stranaka, kako bi njihovi zahtevi ostali autentični i neiskorišćeni u političke svrhe. Opozicija već podržava studentske zahteve, ali ima i sopstvene ciljeve, kao što je formiranje prelazne vlade i obezbeđivanje uslova za održavanje fer izbora. U teoriji, studentski pokret bi mogao da preraste u političku organizaciju, ali je pitanje da li postoji kapacitet i volja za tako nešto. Za sada studenti nisu zainteresovani za kreiranje političke alternative, već za postavljanje crvene linije koju nijedna vlast u budućnosti ne bi trebalo da pređe.

MONITOR: Konačno je-na mitingu vlasti u Jagodini, osnovan i Pokret za narod i državu. Aleksandar Vučić odbija mogućnost prelazne vlade i najavljuje ili novu vladu ili izbore…Kako ocjenjujete ponašanje vlasti koja je nedavno protjerala i 14 aktivista iz EU i regiona jer predstavljaju „bezbjednosni rizik“?

SURLIĆ: Osnivanje Pokreta za narod i državu u Jagodini, deo je strategije vlasti da konsoliduje podršku i delegitimiše proteste. Vučić ovom inicijativom želi da prikaže da njegova politika ima širu narodnu podršku i da je opozicija manjinska i destruktivna. Međutim, reč je o inicijativi koja se pominje već godinama i koja već pri najavi nema efekat koju vlast priželjkuje. Jasno je da je to SNS u pokušaju šminkanja. Proterivanje 14 aktivista iz EU i regiona pod optužbom da predstavljaju „bezbednosni rizik“ pokazuje da vlast koristi narativ o stranim neprijateljima kako bi opravdala represivne mere i odvratila pažnju sa društvene krize koja ima isključino unutrašnji karakter.

MONITOR: Djeluje da se autoritarni lideri u regionu nadaju u podršku Donalda Trampa za njihove metode održanja na vlasti. Da li je komentar Trampovog izaslanika za specijalne operacije, Ričarda Grenela-o nasilju onih koji se u Srbiji bune, upravo potvrda da su te njihove nade opravdane?

SURLIĆ: Autoritarni lideri u regionu svakako se nadaju da bi povratak Donalda Trampa na vlast mogao doneti promene u međunarodnoj politici koje bi njima išle u prilog. Tokom prve Trampove administracije, uloga SAD na Balkanu bila je više usmerena na pragmatične ekonomske aranžmane nego na demokratske reforme. Komentar Ričarda Grenela o nasilju demonstranata može se videti kao signal da bi nova Trampova administracija mogla nastaviti podršku aktuelnoj strukturi u Srbiji. Pogotovo prema vlastima koje su Grenelu i Kušneru omogućile biznis investicije u Srbiji i Albaniji.

MONITOR: Džared Kušner je u Albaniji dobio status neke vrste povlašćenog investiora, a u Srbiji ima predugovor i Vučićevu ličnu podršku da gradi u Beogradu-„slučaj Generalštab“. Sem Grenelovog tvita, još se ne nazire politika nove SAD administracije prema našem regionu. Da li je ona predvidiva?

SURLIĆ: Trenutna politika SAD prema Balkanu je nejasna i zavisiće od konsolidacije nadležnosti, odnosno ljudi koji budu bili odabrani da se podrobnije bave ovim regionom. Kušnerove investicije u Albaniji i planovi u Srbiji pokazuju da SAD i dalje imaju ekonomske interese u regionu, ali je pitanje da li će buduća administracija nastaviti aktivnu diplomatsku ulogu, pogotovo u dijalogu Beograda i Prištine, gde je preko potrebna normalizacija prilika i stopiranje diskriminatornih aktivnosti prema srpskoj zajednici na Kosovu.

MONITOR: Dok Tramp najavljuje  i pokušava da sprovede niz svojih krajnje kontroverznih ideja, EU kao da je zatečena. Jedino se, zasad, oglašavaju pojedine zemlje u vezi sa uzavrelim kritikama i podrškama Ilona Maska (podrška AFD tokom izborne kampanje, na primjer), akterima EU politike. Da li se radi o oprezu prema državi-tradicionalnoj saveznici ili o EU koja je oslabljena sopstvenim problemima?

SURLIĆ: EU se nalazi u složenoj situaciji, jer se suočava sa unutrašnjim problemima, poput jačanja populizma i ekonomske nestabilnosti, dok istovremeno mora da odgovori na globalne izazove koje donosi Trampov povratak na političku scenu. Podrška Elona Maska desničarskim strankama u EU dodatno komplikuje stvari, jer pokazuje da neće biti džentlmenskih odnosa između Vašingtona i evropskih prestonica. EU je tradicionalno oprezna u odnosu na američku politiku, ali je sada dodatno oslabljena unutrašnjim problemima, što može smanjiti njenu sposobnost da reaguje na agresivniji pristup koji dolazi iz Amerike.

MONITOR: Dok se realizuje „Bajdenovo primirje“ na Bliskom istoku, Tramp izbacuje predlog o privremenom ili trajnom iseljavnju Palestinaca iz Gaze. On već vrši pritisak na vlasti u Jordanu i Egiptu .  Postoji li međunarodna institucionalna snaga koja Trampa može zaustaviti i ima li, uopšte, mogućnosti da se njegova štetna politika zaustavi u SAD?

SURLIĆ: Trampov predlog o preseljenju Palestinaca iz Gaze jedan je od najkontroverznijih poteza i već se tumači kao pokušaj etničkog čišćenja. Međunarodna zajednica nema efikasne mehanizme da zaustavi ovakve inicijative, jer su institucije poput Ujedinjenih nacija ograničene u delovanju. Unutar SAD-a postoji mogućnost institucionalne blokade, ali su političke podele toliko duboke da će Tramp imati mnogo manevarskog prostora da sprovede politike koje je zamislio. Dok su evropske zemlje i do sada pokazivale letargičnost, ruski interesi su potpuno potučeni na Bliskom istoku, dok bi kineska politika znatno zavisila od globalnog poravnanja sa SAD na različitim meridijanima. Ukratko, Tramp može imati značajan uspeh u svojim zamislima za Bliski istok.

Nastasja RADOVIĆ