Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, KOLUMNISTA: Promjena je nužnost

Objavljeno prije

na

Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju

 

MONITOR: Protest u Baru, zbog siječe čempresa radi izgradnje vrtića, traje , a lokalne vlasti i policija pokazuju  sve ružnije lice.  Prošle sedmice jedna od aktivistikinja je nakon intervencije policije izgubila trudnoću. Kako vi vidite ono što se dešava ovih dana u Baru?

ĐUKIĆ: Protesti za zaštitu gimnazijskog parka imaju dva lica. Jedno je lice ljudi koji se bune, koji su prepoznali zajednički interes u borbi za očuvanje jedne od poslednjih zelenih površina u centru grada, površine koju treba srednjoškolci da koriste kada nisu na nastavi te površine za koju mnoge vezuju mnoga lijepa sjećanja i koji nisu željeli da se ta sjećanja siječu i betoniraju. Građani, osim što su pokazali društvenu svijest boreći se ne za usko-lične benefite i zaposlenja (naprotiv, sebi su profesionalno jedino mogli da naškode ovim) već za ono što su prepoznali da je javni i najširi interes, bili spremni na neprijatnosti, iscrpljenost, nasilje nad njima, samo da bi se izborili za ono u šta vjeruju. Oni su nastupili i argumentovano kroz institucije i snažno kroz građansku neposlušnost.

Mi zaboravljamo da živimo u maloj državi i da su tek naše lokalne zajednice veoma male. Grad Bar ima 13 500 ljudi, a antička Atina je imala direktnu demokratiju (u kojoj su istina, mogli da učestvuju isključivo odrasli muškarci) sa preko 40 000 stanovnika. Na gradilištu ispred gimnazijskog parka se tako rodila jedna atinska Agora, jedan rimski Forum, gdje su građani uzeli nazad ono što im pripada, ono što im se i Ustavom garantuje, a to je pravo da odlučuju u kakvoj državi i kakvom gradu žele da žive. S druge strane smo imali zid ćutanja, jezik sile. Mi još ne znamo ko je u zoru naredio čupanje čempresa, ko je slao policiju na narod koji je pružao pasivan otpor, ko je naređivao da se privode profesori, umjetnici, majke. Dok su građani Bara ponos Crne Gore, a bili bi ponos svake države kad neko tako, na svoju ličnu štetu, brani opšti interes, ponašanje vlasti je sramota i prosto je nevjerovatno da je takav narod izrodio ovakvu vlast.

MONITOR: Barske vlasti  ignorišu građanske proteste, kao i  njihove ranije zahtjeve da čempresi budu sačuvani.  Sada se javio premijer Duško Marković, i deklarativno stao na stranu građana. Šta svama sve to govori ?  

ĐUKIĆ: Barska vlast se ogrnula velom nenadležnosti. Formalno pravno, od momenta kada su aktivnosti građana počele, lokalna uprava jeste bila nenadležna. S druge strane, to ih nije spriječilo da, kroz partijska saopštenja lokalnih ogranaka, ospu oštru paljbu po zahtjevima demonstranata i svih koji su se oslobodili da im oponiraju. Ovo govori o lažnom elitizmu, ne barske, već svake vlasti u Crnoj Gori. Podjednako su ćutali i iz, istinski nadležnog, ministarstva prosvjete, kao i iz Vlade. Čak ni u izjavi premijera Duška Markovića građanima nije dato za pravo – prozvani su emotivnim, dakle neracionalnim i politizovanim, a time se misli da su isključivo članovi opozicionih partija. Podsjećam da nijedan od argumenata građanske inicijative nikad nije pobijen od strane vlasti. U svakom slučaju, pobjedom građana lokalna vlast je dobila priliku za iskupljenje – ako okrene sve mehanizme ka nalaženju nove lokacije, izgradnja vrtića može početi u najskorijem roku i tako ćemo svi biti pobjednici. Oni imaju priliku da dokažu do čega im je zaista stalo, da li do partije ili do grada.

MONITOR: Koliko je po vama danas snažan glas građanina, u Baru,ali i uopšte  Crnoj Gori?  I koliko taj glas utiče na svakodnevnicu? 

ĐUKIĆ: Pokazalo se na kraju da je glas građana zaista snažan. Iako premijer Marković to nije pozdravio, iako nije imao snage da kaže „bili ste u pravu“ (a to je čak i Tito mogao da kaže u jednopartijskoj diktaturi), ipak je priznao da se policijskim maricama i motornim šegama ne utjeruje državna volja. Ponoviću da bi na nivou mjesnih zajednica, gradova i opština zaista bilo moguće organizovati direktnu demokratiju koja bi se onda prelila i na državni nivo. Naše institucije, da bi uopšte bile institucije, moraju da nauče da slušaju svoje građane, da ne gledaju na njih kao na biračku mašineriju. Puls Bara je bio očigledan nakon skupljanja tri hiljade potpisa za manje od sedam dana. Zašto je bilo potrebno da se park uništi, da se građani hapse da bi vlasti uradile ono što je bilo očigledno da treba da urade na početku? Odgovor je jednostavan, zato što ne živimo u demokratiji i zato što ova vlast ne želi demokratiju. Preduslov bilo kakve promjene mora ići u ovom pravcu – da se građanin uvaži na mjesnom i lokalnom nivou, da se uključi u odlučivanje, a ne da biva izgubljen u lavirintu administracije. Za to je važna i decentralizacija i promjenjen izborni sistem, kroz otvorene liste recimo.

MONITOR: U subotu, 16. Februara,  u Podgorici su održani  građanski protesti. Procjene su da je to bio jedan od masovnijih protesta, no prorežimski mediji ignorisali su ih. Svojevremno ste govorili io tome da vam je zanimljiva ta paralelna crnogorska stvarnost?

ĐUKIĆ: Mi živimo dvije realnosti – na jednoj strani su prorežimski, a na drugoj strani, nazovimo ih „opozicioni“ mediji. Bilo da se radi o politici, društvu, crnoj hronici, ekonomiji pa čak i sportu, istim događajima se pristupa kao u ogledalu. Stvorena su dva staklena zvona koja potpuno zagušuju sve što se dešava izvan njih. Ja zato predlažem svima da što češće slušaju šta govore oni iz „drugog zvona“, kako tumače svijet oko nas, kako tumače iste događaje. Moramo razumjeti da većina ljudi iz oba tabora nema loše namjere, ali da je, zbog ličnih predrasuda ili nedovoljne analitičnosti, moguće da se isti događaji interpretiraju različito. Demokratska partija socijalista uz svoje koalicione partnere je to podržavala tako što nijednu aferu nije dovodila do kraja i svako je ostajao pri svojoj „istini“. Ubijeđen sam da bi DPS bio najsrećniji da proces zvani „Državni udar“ traje vječno, kao bi se i dalje dijelili po interpretaciji istog događaja. Ipak ako želimo da mijenjamo naše društvo na bolje, moramo da razumijemo kako obije strane tumače stvarnost i da ih nekako pomirimo i ujedinimo. Oko lokalnih problema, kao što je lokacija vrtića u Baru, se očigledno možemo ujediniti. Moramo naći isti rezon i na državnom nivou.

MONITOR: Da li to ignorisanje protesta od starne prorežimskih medija govori i o strahu vlasti?

ĐUKIĆ: Glavni uspjeh ove vlasti je podjela. Ta podjela se upravo vidi kroz ta dva drugačija svjetonazora, jer jedno je ubijediti ljude oko ideoloških razlika u pogledu nacije, vjere i jezika, a drugo kada ih podijelite u toj mjeri da isti događaj vide drugačije. Parole Partije iz Orvelove „1984“, su „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga“. Rata koji je mir i koji je za mir se dobro sjećamo, sloboda je ropstvo se vidi u tome što se ljudi na vlasti izdaju za garant postojanja ove države te treba da trpimo i nedemokratičnost i suštinsku nesuverenost i nasilje bilo kroz policijsku represiju ili kroz nametnute naknade za „OIE“ na računu za električnu energiju koje plaćamo režimski povezanim biznismenima. Treća parola, neznanje je snaga je ključna, jer sredstvima (ne)informisanja oni sebi omogućavaju sve što žele, a ta sredstva uglavnom plaćaju svi građani. Ovu vlast je najviše strah protesta kao što su ovi u Baru te ovi u Podgorici, protestima kojima se ne mogu lako nalijepiti oznake kojima su se do sad služili. Ignorisanje istih ili jeftino spinovanje tome ide u prilog.

MONITOR: Kako vi vidite aferu Koverta i sve njene implikacije?

ĐUKIĆ: Koverta je još jedan dokaz paralelne realnosti. Meni „koverta“ nije rekla nšta više od onog što smo znali iz afere „Snimak“ i mnogih drugih afera. Iskreno ne znam ko je osoba koju izjava „jedan zaposlen četiri glasa“ neće uvjeriti u korupciju naše vlasti i Demokratske partije socijalista, a uvjeriće je snimak u kojem Slavoljub Stijepović uzima pomenutu kovertu. Ipak implikacije su očigledne i treba biti realan – mi našu bitku u Baru vjerovatno ne bi dobili da se ona nije desila u sred opšteg drmanja vlasti. Naravno, istinski vjerujem da smo mi našu pobjedu (koja je samo početak) zaslužili, ili da su isto duvali povoljni vjetrovi oko nas. Naravno, i koverta i premijerova odluka o Baru su pokazatelj da se sa protestima u Podgorici mora nastaviti, da pritisak ne smije da stane, štaviše da borba mora biti žešća do prve promjene vlasti. Jedina potencijalno loša implikacija koverte je da dozvolimo da se DPS ponovo podijeli na „zdravo“ i „nezdravo“ tkivo zato što je to jedan sebi identičan sistem, ali zato hrabri izjava sa protesta „da je zdravo tkivo tu na protestu a ne u DPS-u“.

MONITOR: Promjene i mi, čekaju li nas?

ĐUKIĆ: Promjena je nužnost i cio svijet je u kretanju. To se u filozofiji i naukama zna još od Heraklita. Ko želi da zaustavi vrijeme stvara neprirodno stanje u kojem sve trune. Ovih trideset godina su najbolji dokaz toga, jer pogledajmo kako se promjenilo, ako ništa drugo, političko tumačenje svijeta oko nas, teme kojima se ljudi bave u Evropi i širom svijeta, a čime se mi bavimo. Izbor kadrova na ključnim pozicijama govori u prilog tome – paradoksalno je da su na ključnim pozicijama i dalje isti ljudi koji su vodili AB revoluciju. To najbolje govori da oni nisu stvorili nikoga vrijednog i da svi zajedno plaćamo decenije negativne selekcije. U svemu tome postoji jedan strah – ko sprečava evoluciju, doživjeće revoluciju, a što se evolucija duže sprečava to će revolucija biti žešća i opasnija. Promjene u svakom slučaju dolaze i taj točak vremena, kao ni razvoj svijesti o slobodi, koji postoji kod nas, se ne može zaustaviti.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR NA FPN BU I NARODNI POSLANIK ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Ne vidim razloge za veliku brigu kako će se studentski protesti razvijati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gdje se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi

 

MONITOR: Aleksandar Vučić je najavio „kontrarevoluciju“ i dolazak cijele Srbije u Beograd. Kako ocjenjujete načine kojima se on nosi sa studentskim manifestacijama i podrškom koju oni dobijaju iz raznih djelova društva?

PAVIĆEVIĆ: On je pokušavao sve iz svog repertoara kako bi ugušio proteste: pretnje, pritiske, nasilje, privođenja, targetiranja, razne ponude, sada je na red došla kontrarevolucija. Aleksandar Vučić se sa rečima igra kao Jajčić Ovalčić (Humpty Dampty) iz Alise, a u stvari očajnički pokušava da skrene temu sa zahteva protesta i ubistva ispod nadstrešnice u Novom Sadu i zaustavi pad podrške, ali mu to ne ide. Sada mu je cilj da se ta podrška ne okrene ka bilo kom političkom akteru i pokušava da političke partije i pokrete izoluje od protesta i društva, tako što će davati direktne ustupke, poput donošenja Zakona o visokom obrazovanju.

MONITOR: Studenti stalno ističu da njihovi zahtjevi nisu ispunjeni i da će u blokadama biti do njihovog ispunjenja. Mnogi se pitaju: Šta poslije? Kao da su se svi protivnici režima toliko oslonili na studentsku istrajnost i konzistentnost a, prije svega, na njihov mobilizatorski potencijal, da ne mogu bez njih?

PAVIĆEVIĆ: Trenutno je situacija takva jer su studenti uradili fenomenalnu stvar, ono što niko nikada nije uradio od pojave masovnih medija. Oni su svojim telima preneli poruku i pokrenuli neverovatan lanac solidarnosti u društvu. Ne vidim razloga za veliku brigu o tome kako će se njihovi protesti razvijati. Ne smemo zaboraviti i druge aktere, pre svega prosvetne radnike i radnice. Razlog za brigu jeste mogućnost da se režim odluči za oštriju represiju i da se društvo usled nekih poteza vlasti vrati u nasilje. To je teren gde se tvrdo jezgro pristalica vlasti najbolje snalazi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo