Povežite se sa nama

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ: Napravili smo hrabar film

Objavljeno prije

na

Dugometražni igrani film reditelja Pavla Simonovića Ispod mosta, među stijenama biće premijerno prikazan u subotu, 6.avgusta u okviru glavnog programa 30. Hercegnovskog filmskog festivala – Montenegro film festivala. Scenario zajednički potpisuju Stefan Bošković i Sehad Čekić, a Bošković tumači i glavnu ulogu. Film je nastao u produkciji kompanije Cut-Up.

Stefan Bošković je dramaturg po profesiji, napisao je nekoliko drama i scenarija za filmove. Njegov roman Šamaranje je drugonagrađeni na konkursu za Najbolji neobjavljeni roman u Crnoj Gori za 2013. godinu, a od tada je doživio dva izdanja. Scenarista je filma Umir krvi u režiji Senada Šahmanovića, filma koji je imao veliki uspjeh na mnogim festivalima. Takođe, scenarista je sitkoma Dojč kafe. Dobitnik je i druge nagrade na takmičenju Festivala evropske kratke priče u Zagrebu za priču Fashion and friends.

MONITOR: Volio bih da nam kažete o filmu „Ispod mosta, među stijenama”, kako je nastao, koliko dugo je sniman… Koliko je bilo teško završiti cijeli projekat?
BOŠKOVIĆ: Nastao je veoma brzo. Napisan je za kratko vrijeme, snimljen je za kratko vrijeme, i postproduciran je za kratko vrijeme. Cijelo vrijeme smo bili u nabijenom tempu i taj naboj nas je dobro držao. Takav je i film. Nisu baš česte situacije da se unutrašnjost filma podudari s njegovim nastajanjem i onim što se dešava oko njega. Nekako se mnogo stvari kretalo unisono, i tada imate osjećaj da sve ide u dobrom pravcu, i otišlo je. Napravili smo hrabar film. Svi smo ponosni na to.

MONITOR: Sudeći po sinopsisu, žanrovski film je kriminalistički – postoji leš, istraga, mafija… Kako je nastao scenario, šta Vas je inspirisalo da se bavite ovom temom?
BOŠKOVIĆ: Film je nastao dok smo Sehad i ja razgovarali o drugom scenariju, koji smo pisali i razrađivali do trenutka u kojem je on usput pomenuo neku zakopanu situaciju o dvojici inspektora, koji pokušavaju da riješe problem među njima. Problem koji je prouzrokovao situaciju je bio i više nego dovoljan da odustanemo od rada na prethodno započetom scenariju i uđemo u novu priču od koje je nastao film o kojem upravo razgovaramo. Scenario smo napisali relativno brzo i poslali ga na konkurs, bez opterećenja i bilo kakve ambicije. Onda su naišle nove ,,ruke”, uglavnom smo pisali naizmjenično, jedan od nas je uvijek čekao svjež, čekao je onog drugog dok se totalno ne iscrpi, i tako smo prevrtali i okretali scenario dok nismo došli do vrlo visokog i kompleksnog nivoa, do scenarija koji ima veoma zanimljivih referenci, dijaloga koji upućuju na mnogo štošta i scena koje se ispaljuju jedna u drugu sve do samog kraja. Nije bilo lako napraviti film koji nema nijednu situaciju ili scenu predaha. Pritom, konstatno je prisutan element sna, koji vam dodatno otežava situaciju pri razmišljanju i pisanju, pošto sa snovima i nije baš lako izaći na kraj. Reklo bi se da je film po strukturi najbliži trećem činu nekog djela.

MONITOR: U filmu tumačite glavnu ulogu. Kao glumac debitovali ste u ,,Bisernoj obali” Dušana Kasalice nagrađenom na Sarajevo film festivalu. Kako je uopšte došlo do toga?
BOŠKOVIĆ: Nikada u životu ne bih stao na daske. Niti sam sposoban za to. Filmska gluma je nešto potpuno drugo. Sve je u velikom platnu. U Bisernoj obali sam debitovao kao glumac, i uživao. Bio sam na moru desetak dana i izigravao sam usamljenog trenera, sve dok se ne upali kamera. Onda sam morao da glumim i da ponavljam neke scene po dvadeset puta. Jednostavno sam se odazvao na Dušanov poziv. Imao je dobar scenario i dobro sam se zabavljao. Sa filmom Ispod mosta, među stijenama je bila drugačija situacija. Zajedno smo razmišljali o podjeli i do samog kraja nismo znali ko će da igra inspektora Redžepagića. Mislim da su Pavle i Sehad odlučili da ja treba da ga igram mnogo ranije nego što su mi rekli. U jednom trenutku dok smo radili na scenariju pitao sam pomalo uplašeno ko nam je glavni lik, jer početak snimanja se bližio, i rekli su mi da su imali neku vrstu testa, nekoliko ljudi iz ekipe je na listici napisalo ime glumca koji misli da bi trebalo da bude taj lik. I u velikoj većini stajalo je moje ime. Nisam znao što da radim, nisam bio siguran da treba da prihvatim ulogu, u prvom mahu mi se nije svidjela ideja. Glavna uloga u dugometražnom filmu je užasno ozbiljna stvar, velika odgovornost. Nakon snimanja sam se uvjerio da je i mnogo ozbiljnija nego što sam tada mislio. Ali u trenutku kolebanja dobio sam poziv od prijatelja koji mi je rekao da sjedi s jednom glumicom koja tvrdi im uzimam glumački hljeb, i tada sam prihvatio da glumim inspektora. Inače ne jedem hljeb, glumački me pogotovo ne zanima. Ja sam čovjek koji samo voli film. Zamislite da nekom reditelju ili glumcu koji piše kažem: uzimaš mi spisateljski hljeb? Vjerovatno bih se momentalno pretvorio u karfiol.

MONITOR: Nakon nagrade i uspjeha romana ,,Šamaranje”, dobili ste i drugu nagradu na takmičenju Festivala evropske kratke priče u Zagrebu za priču ,,Fashion and friends”. I u ostalim pričama bavite se temama koje provociraju, o kojima se bar ovdje ne piše i malo priča – da li je prostitucija i pornografija metafora za stanje u društvu?
BOŠKOVIĆ: Ne znam koga bi danas to moglo ili trebalo da provocira? Ljudi upražnjavaju seks na javnim mjestima odavno, Džon Apdajk je napisao Parove, čini mi se sedamdesetih. Bitno je kako prilaziš temi, u koji kontekst je smještaš i na koji način izvodiš. Većinu priča nisam pisao po istom ključu. Neke zahtijevaju pretjeranu sirovost, druge plastičnost ili golu emociju. Mnogo ljudi je pročitalo priču, kao i roman, i to me veoma raduje. Metaforu nikad ne možete da promašite, bitno je da ona nije povod. Pripadam grupi stvaralaca koji se vode kao zapisivači, i koji su uvijek u službi čula, tako da racionalizacija i uvidi dolaze mnogo kasnije. Većinu djela nisam umio da objasnim dok su nastajala, a nekad ni kasnije. Uvijek bih mijenjao odgovore, od nastupa do nastupa, od intervjua do intervjua, i u takvim razgovorima često bih saznavao o čemu sam zapravo pisao.

MONITOR: Jeste li razmišljali da od romana ,,Šamaranje” nastane scenario, da se snimi film?
BOŠKOVIĆ: Jesam. Vodili smo neke razgovore u vezi s tim. Volio bih da neko drugi piše scenario za Šamaranje. U osnovi postavili smo dobar i hrabar koncept, ali kad izađem iz ostalih stvari počeću da razmišljam o ekranizaciji, ozbiljnije nadam se.

MONITOR: Mnoge Vaše priče su objavljivane u raznim časopisima. Planirate li da objavite zbirku priča i možemo li uskoro očekivati i roman?
BOŠKOVIĆ: Da, nakupilo ih se nekoliko, pisao sam i neke nove, planirao sam krajem godine objavljivanje zbirke, i pisanje priča ću definitivno napustiti. Bar neko vrijeme. Vraćam se romanu. Zapravo jedino što želim je da pišem romane. Miroslav MINIĆ

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo