Kombinacijom hip-hopa i zvukova sevdalinke opjevano je rušenje hale sportova, urušavanje hotela Berane, problemi sa smećem na Vasovim vodama i još mnogo toga. Pjesma Pusta tama bila je jedno vrijeme pravi hit na internetu i prethodila je lokalnim izborima na kojima je opozicija konačno preuzela Berane od Demokratske partije socijalista.
Pjesma je, kaže nekadašnja čuvena estradna zvijezda Nafija Kujović, sve što joj je ostalo od nekadašnjeg lijepog života u mladosti, u Jugoslaviji od Đevđelije do Triglava. Ona sada sa sjetom priča o uspomenama i mnogobrojnim poznanstvima.
Dok je kao zvijezda jugoslovenske estrade pjevala po najpoznatijim hotelima širom nekadašnje velike države, ova staroberanka nije razmišljala i nije mogla ni sanjati da će staračke dane provoditi faktički kao socijalni slučaj. Krov nad glavom dijeliti s izbjeglicama u naselju Rudeš na periferiji Berana.
„Tri kilometra od centra. Mnogo za moje bolesne noge. A rođena sam dolje na kaldrmi. Ne mogu bez ulice i ljudi”, kaže ona.
Njena penzija danas nije dovoljna da podmiri elementarne životne potrebe. Nafija je ogorčena i na sebe i na druge. Nije nezahvalna. Ima samo lijepe riječi za dobre ljude koji su joj obezbijedili krov nad glavom, ali kaže da takvu starost nije zaslužila, ni po rodu ni po radu. Starica na grudima steže spomenicu iz Drugog svjetskog rata, jednog od svoje braće. „Poginuo je u partizanima. Još dvojica su umrla od posljedica ranjavanja”, zaludu se prisjeća.
Nikada, pa ni danas, nije zbog toga imala bilo kakvih privilegija ili povlastica. „Dok je majka bila živa stizali su paketi od Blaža Jovanovića. Poslije toga ništa”, kaže Nafija.
Za život je, dok je bilo snage, glasa i ljepote, oduvijek zarađivala samostalno. Počela je kao čistačica u bolnici u Beranama, a onda je njen talenat za pjesmu i „glas grlice” otkrila Divna Kostić.
„Bilo je to u Sarajevu. Upoznala sam tu veliku estradnu umjetnicu i ona me je povukla sa sobom. Od tada sam više od tri decenije pjevala i živjela po hotelima. Eh, mladosti i ljepote. Nema grada u bivšoj Jugoslaviji gdje nijesam bila. Sarajevo, Podgorica, Beograd, Zagreb, Skoplje… Pjevala sam i u Trstu. Titu nijesam imala priliku, ali jesam njegovom sinu na beogradskim splavovima”, kaže Nafija.
Dok se prisjeća davnih dana i mnogih nezaboravnih događaja, suze traže put kroz bore. „Nijesam mislila da će starost biti ovakva. Dolazili su nekada ‘budžovani’ da me slušaju, a sada moje molbe za po neku malu pomoć ne stižu daleko. Sve što kažem Lim ponese”, kaže Nafija.
Ona se, ipak, nekako snalazi a najviše strahuje od bolesti i postelje.
„Bojim se da me kakva muka ne ‘zaveže’ za krevet. Ne znam šta bih tada radila. Samoća bi me ubila za tri dana. Dok mogu na noge, podnošljivo je”, priča Nafija.
Dok joj se vrijeme urezuje u lice, Nafija kaže da je glas i dalje služi dobro i kako bi i sada mogla zapjevati pred publikom, bez straha.
„Obećali su mi i neki tamburaši iz Bijelog Polja da će doći da snimimo spot za jednu pjesmu koju niko ne može kao ja da otpjeva , ‘Prođoh Bosnom kroz gradove’. Davno je bilo kada su se lomile flaše i kada sam podizala publiku i kafanu na noge, ali nijesam ni jednu riječ zaboravila. Ni te, ni mnogih drugih lijepih pjesama”, kaže Nafija s ponosom.
Malena soba na Rudešu nije baš za pjesmu. Vlaga i memla po ćoškovima više su za neveselu priču. Po prirodi nasmijana i spremna za šalu, ona skriva tužni pogled. No ne dozvoljava da je tjeskoba do kraja savlada.
Kada do toga dođe, onda sočno, da sočnije ne može, opsuje, i bude joj lakše. Niko, ama baš niko, ne zna da opsuje tako lijepo kao Nafka. Psovka je dio njenog uobičajenog vokabulara, i po tome je svi znaju.
Kada opsuje i bude joj lakše, onda se opet zamisli i potone u brigu. Noćnu, staračku. Do sjutra, do novog dana.
,,Dođem ovdje da prespavam. Sjutra đe me noge odnesu”, kaže Nafija.
A noge je svuda nose. Prepoznatljivo blago pogrbljena pod teretom cegera i torbi u rukama, očas stigne do Plava i Rožaja. Do Bijelog Polja. Ni Ulcinj joj nije predaleko. Crpi neku neviđenu snagu i energiju, iz dna duše.
„Iz pjesme”, vjeruje Nafija.
Kada su je svi zaboravili, pojavili su se momci iz Luke Berane s idejom da snime pjesmu. Od svih Nafijinih estradnih nastupa, jedino je Pusta tama ostala, i zauvijek će ostati na internetu.
Momci iz Luke, kao znak zahvalnosti i pažnje, Nafiji su izvadili pasoš, i ona je poslije mnogo godina, konačno još jednom prošetala do Njemačke. Do tamo su stigli zvuci Puste tame.
Moglo bi se reći kako su članovi ove neformalne Fejsbuk grupe za života podigli spomenik najstarijoj estradnoj pjevačici u Crnoj Gori. I zauvijek je sačuvali od zaborava. Još samo da država okrene glavu, starački dani Nafije Kujović možda ne bi bili ovako teški.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice