Iako je osnivanje Alimentacionog fonda bio veliki korak, za mnogu, sada već punoljetnu djecu, on nije značio ništa. Njihovi roditelji, koji su zaboravili na svoje dužnosti, godinama uspješno izbjegavaju pravdu. U tim slučajevima teret podizanja i školovanja djece, obaveza je samo jednog roditelja
Godine teške i, kako se pokazalo, na kraju, neuspješne borbe da se pred sudovima dođe do pravde, a uporedo naporan rad da se obezbijedi “parče hljeba” za djecu, u situaciju kad drugi roditelj, nakon razvoda “zaboravi” na svoje potomstvo. To je siže tri priče samohranih roditelja sa sjevera Crne Gore, koji, sve do punoljetstva svoje djece, nijesu uspjeli da od bivših supružnika naplate alimentaciju i pored pravosnažnih sudskih odluka i okončanih procesa izvršenja. Priče jednog Bjelopoljca, jedne Kolašinke i jedne Pljevljakinje po mnogo čemu su slične, a nemoć institucija u njihovim slučajevima identična. Bivši supružnici žive u inostranstvu, nemaju imovine u Crnoj Gori, a kada i pređu našu granicu, nadležni ne čine ništa da ih privole da plate ono što duguju ili sankicionišu zbog nepoštovanja sudskih odluka.
Najdrastičniji je primjer Kolašinke Ane Popović, čijoj zajedničkoj, sada punoljetnoj djeci, bivši muž duguje više od 27.000 eura. Ni ona, kao ni dvoje ostalih sagovornika Monitora, nemaju pravo da potraživanja naplate iz Alimentacionog fonda, jer se zahtjev ne može odnositi na prethodni period.
“Od 2012. godine, od kada je brak razveden, iako nas je otac moje djece mnogo ranije ostavio, za njihovo izdržavanje uplatio je svega 1.050 eura. Ukupno sa kamatama, sada za alimentaciju duguje više od 27.000 eura. Ni osnivanje Alimentacionog fonda mi nije mnogo pomoglo, jer zahtjevi na obuhvataju period unazad. Najteže mi je kad mi, čak i u institucijama, kažu kako mi je sad lako jer su mi ‘djeca velika’. Moja djeca jesu sada punoljetna, ali teško je da stane u jedan tekst priča o tome kako je ženi u maloj sredini sa ograničenim mogućnostima za zaradu dovesti troje djece do punoljestva”, kaže Kolašinka.
Ona je iscrpila sve mogućnosti na sudu, pa je, kaže, išla na izvršenje. I taj dio je okončan uredno. No, nije se ništa promijenilo. Incijalna presuda je bila 2012. godine. Njen bivši suprug je tada u odgovoru na tužbu naveo kako mu je zarada u stranoj kompaniji na drugom kontinentu približno 400 eura. Posljednja presuda je donesena prošle godine. Više puta je osuđivan na uslovnu kaznu zatvora zbog nedavanja izdržavanja. Ređale su se presude, dug i kamate rasle, uzalud. Otac je i dalje na drugom kontinentu, zaposlen i s vremena na vrijeme dođe u rodni grad, u kojem, formalno, nema imovine.
Beranac, koji, kako kaže, zbog svoje djece ne želi da mu se ime pominje, objašnjava da je njegova bivša supruga, odmah nakon razvoda, odselila u Dansku. To je bilo prije deceniju i po. I on je okončao sve procese pred sudom, presude su postale izvršne, ali uzalud. Majka njegove djece nema imovine u Crnoj Gori, a nadležni i ne pokušavaju da je privedu pravdi kad dođe na godišnji odmor.
“Sada sve tri ćerke rade, završile su fakultete, uspjeli smo nekako, iako sam imao sve te godine vrlo oskudna primanja. Novac, kojeg je nekad falilo i za hranu, ipak je manje važan. Bitnije su i važnije godine zanemarivanja i to što su moje ćerke svjesne da majka nije o njima brinula”, kaže sagovonik Monitora.
Iz NVO Mama i ja, udruženja koje je, zasad, jedino registrovano u Crnoj Gori za pružanje pravne pomoći i podrške samohranom roditeljstvu, kažu da položaj tih građana i građanki Crne Gore ni kod nas ni u regionu, nije jasno pravno prepoznata i definisana kategorija.
“Ta posebno ranjiva grupa je kroz nedaće života posebno hendikepirana nedostatkom institucionalne zaštite, kao i nedostacima i kolizijom normi koje uređuju samohrano roditeljstvo. U takvim okolnostima pravne nesigurnosti, samohrani roditelji se suočavaju sa brojnim izazovima, među kojima je neriješeno stambeno pitanje, nezaposlenost, diskriminacija prilikom zapošljavanja, diskriminacija na radu i u vezi sa radom, nasilje… Sve te i mnoštvo drugih okolnosti, pored materijalnog, proizvode i psihološki kolaps jednoroditeljskih porodica kojima je potrebna bezuslovna pomoć u svakom smislu riječi – od pravne i psihološke do materijalne”, objašnjavaju iz te NVO.
Ističu da je neplaćanje alimentacije “jedan od težih oblika nasilja nad djecom – vid ekonomskog nasilja”. Pojašnjavaju da je u nekim slučajevima taj “ekonomski momenenat” čak i marginalan, koliko zanemarivanje samohranog roditelja i djece jednoroditeljskih porodica prizvodi “psihološki kolaps”. Kako kažu, uvođenje Alimentacionog fonda bila je veoma značajna novina.
Alimentacioni fond je zasebna jedinica uspostavljena Zakonom o privremenom izdržavanju djece čiji je cilj da omogući da država reaguje u onim situacijama u kojima roditelj izbjegava zakonsku obavezu plaćanja izdržavanja. Na taj način obezbjeđuje se blagovremena isplata alimentacija samohranim roditeljima, a kasnije, koristeći zakonske mehanizme, refundira se od onog roditelja koji tu obavezu nije ispunio.
Nakon usvajanja Zakona o privremenom izdržavanju djece 2022. godine došlo je do brojnih poteškoća u njegovoj primjeni. Pojavilo se različito tumačenje pojedinih odredbi ovog Zakona, naročito u pogledu momenta sticanja prava na sredstva iz Alimentacionog fonda. Tako su pojedini Centri za socijalni rad donosili rješenja sa retroaktivnim dejstvom, koje je Zaštitnik imovinsko-pravnih odnosa Crne Gore tužbama osporavao.
Drugi su, međutim, insistirali na nekim dokazima za ispunjenost uslova za korišćenje sredstava iz Alimentacionog fonda koja nijesu striktno bila propisana zakonom, tako da su isplate u jednom momentu u potpunosti obustavljene. Kako bi se prevazišla situacija različitog tumačenja Zakona i obezbijedila pravna sigurnost, krajem marta prošle godine, inicirane su izmjene Zakona, pa se ponovo našao u skupštinskoj proceduri. Tek nakon skoro devet mjeseci, jednoglasno su usvojene izmjene i time je konačno odblokiran rad Alimentacionong fonda.
Izmjenama Zakona propisano je da se pravo na privremeno izdržavanje priznaje od dana podnošenja zahtjeva Centru za socijalni rad. Predviđeno je da centri ponište rješenja po kojima Alimentacioni fond nije izvršio uplatu zbog retroaktivnog priznavanja prava i da u najkraćem roku donesu nova rješenja. Zbog toga, isplatu iz Alimentacionog fonda priznaju se od dana podnošenja zahtjeva, a ne za raniji period.
Od stupanja na snagu Zakona o privremenom izdržavanju djece, država je uspjela da naplati svega 5.000 eura od roditelja koji duguju alimentacije. Dug prema državi je, s druge strane, daleko veći. Kako su, krajem novembra prošle godine, saopštili iz Udruženja roditelja, pitanje naplate sredstava je ostalo složeno i izazovno.
Prema onome što su tada kazali iz Ministarstva finansija, Alimentacioni fond procesuirao je sve predmete koje su Centri za socijalni rad dostavili. Rješenja o povraćaju isplaćenih iznosa proslijeđena su dužnicima izdržavanja, a ako se ne postupi po rješenju, zaštitnik imovinsko-pravnih interesa pokreće postupak izvršenja.
Nesporno je da je osnivanje tog fonda bio veliki iskorak u poboljšanju položaja samohranih roditelja, a prije svega, brige o dobrobiti djece. No, ipak, ne može se osporiti činjenica da u mnogim slučajevima ranijeg zanemarivanja djece od strane jednog od roditelja, država nije učinila ništa da ispravi nepravde, pa čak ni da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih presuda.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice