Potcijenio nas je, realno, američki predsjednik Donald Tramp. Od nas ne samo da može da krene Treći svjetski rat, već imamo porencijal da odigramo nastavak Drugog i nastavak Prvog i produžetke oba Balkanska i raznih drugih ratova. Sve je na stolu: sukob ,,bjelaša” i ,,zelenaša”, četnika i partizana, Osmanlije, ustaše, popovi i komesari, braća i nebraća. Sa druge strane, imamo sasvim solidne šanse da spasimo svijet i, prosto, nestanemo. Džaba ,,hiljadugodišnja državnost”, džaba nezavisnost, izgradili smo državu u kojoj je klimavo sve osim vlasti. A ona, kao što nijedna nikad nije bila, nije zadovijek.
Najnovija runda počela je kad je patrijarh srpski Irinej kazao da je položaj crkve u Crnoj Gori danas gori nego u vrijeme Osmanlija, dok je položaj Srba kao u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Te riječi su bila okidač verbalnih ofanziva i kontraofanziva, koje traju. Pominjući NDH, patrijarh je znao što radi. Zato, mu ne treba oprostiti.
Predsjednik Crne Gore Mio Đukanović kazao je kako očekuje da patrijarha SPC Irineja da povuče svoju izjavu. Srpska žuta štampa pod naslovom ,,Diplomatski skandal veka” zabilježila je da je Đukanović izjavom da ono što je patrijarh rekao ” niko normalan ne može ni pomisliti” aludirao na ,,mentalno zdravlje patrijarha Irineja, a ovakav ispad se ne pamti od sukoba na ovim prostorima”. Eto tako.
Crna Gora se, normalno, svrstala u nekoliko tabora – one koji smatraju da je srpski patrijarh u pravu i one koji misle da o ugroženosti Srba nema ni govora, ali i na one koji su ocijenili da su u Crnoj Gori diskriminisani svi koji nijesu pod skutima Demokratske partije socijalista.
Uz mrvu dobre volje, da su sve to sabrali i oduzeli, mogli su sagledati realnost: tačno je da su u Crnoj Gori urgoženi svi koji nijesu uz vlast, ali je takođe tačno i da je među onima koji nijesu uz vlast najviše Srba. Prosto je, samo ljudi neće da vide. Svi koji nijesu uz partije na vlasti u Crnoj Gori teže mogu da se zaposle. Među takvima – nije riječ o politici nego o proporcijama – ima najviše Srba.
Prema popisu iz 2011. u Crnoj Gori živi 178.110 Srba. U procentima: 28,73. Crnogoraca ima 278.865 ili 44,98 odsto. U aprilu ove godine objavljeno je da je Uprava za kadrove utvrdila Upitnike za sprovođenje istraživanja o nacionalnoj strukturi zaposlenih u državnim službama. Rok za dostavljanje podataka Ministarstvu za ljudska i manjinska prava istekao je 3. maja. Nije se čulo da su činovnici nešto u međuvremenu sabrali.
U prethodnom takvom ispitivanju, rađenom 2015. pokazalo se da su državne jasle najdostupnije Crnogorcima. U procentima: Crnogorci 82,11, Srbi 7,30, Albanci 1,32, Bošnjaci 4,89, Muslimani 2,19, Romi 0,03, Hrvati 0,40.
Pripadnici svih naroda, osim crnogorskog, bili su tada manje zastupljeni u državnim službama nego što im garantuje Ustav koji
jemči manjinama pravo na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave.
Ako Srba ima blizu 29 procenata, a u državnim službama ih je 7,3 odsto – nešto nije u redu.
Srbi vole da se pozovu na taj podatak, ali većina političkih predstavnika Srba ne želi da pripadnici tog naroda u Crnoj Gori budu manjina. Kad vam trećina stanovništva nije ni manjinski ni većinski narod, imate sistemsku grešku. I trebalo bi je rješavati izgradnjom povjerenja, kompromisima, traženjem najmanjeg zajedničkog sadržaoca i tako dalje. To bi radila ozbiljna država. Ova ne.
Ova će, kaže dobro obaviještena čaršija, krenuti u još jednu rundu ućerivanja crnogorskog identiteta. Do sada su takve akcije uglavnom proizvodile kontraefekat. Može Adnan Čirgić da dobije osam Trinaestojulskih nagrada, crnogorskog jezika, kakav je propisan novim pravopisom – nema. Čak ni sa simbolima, što bi moralo biti jednostavnije, nijesmo u stanju da se izborimo. Zaslužuje podsmijeh, na primjer to, kad se snaga države pokazuje tako što vam je glavni grad od 21. maja do 13. jula okićen državnim zastavama. Tako se ne poštuje ni država ni njena nezavisnost ni državnost.
Ne treba očekivati da će ,,popravljanje” identiteta biti prepušteno samo propagandi. U borbi za “emancipaciju” crnogorskih Srba u Crnogorce država će koristiti ono što najbolje umije – zastrašivanje i ucjenjivanje. I tamo gdje upali, proizvešće samo gomilanje unutrašnjeg gnijeva. Koji će čekati da provali.
Da. Epizoda sa patrijarhom Irinejem imala je i dio posvećen položaju, Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Vlada je rekla da će tu stvar uskoro riješiti zakonom o vjerskim zajednicama. Jednom ga je bila smislila pa je propalo. Sad treba pričekati i vidjeti šta piše u novom nacrtu.
Taman su se stišali odjeci i reagovanja oko patrijarha, kad su počele pripreme za odlazak predstavnika Srba iz Crne Gore na kanabe kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Delegacija iz Crne Gore izrazila je zabrinutost za položaj srpske zajednice u Crnoj Gori i iznijela predloge o načinima na koje bi Srbija mogla da pomogne da se taj položaj popravi.
Vučić je kazao da će Srbija uvijek biti uz svoj narod i za očuvanje njegovog nacionalnog identiteta i van granica Srbije. ,,Takođe, Srbija će, koliko može, u skladu sa svojim mogućnostima, da pomogne da se ekonomski, nacionalni i kulturni položaj Srba u Crnoj Gori unaprijedi, poštujući državu Crnu Goru i njene zakone”, rekao je Vučić.
Naizgled, Vučić je delegaciju iz Crne Gore lasno otpravio, džabe mu je Marko Milačić, predsjednik Prave Crne Gore darivao gusle.
No Vučićev govor se ne poklapa sa onim što se dešava ispod žita. Srbija, kao i uvijek u sadejstvu sa Srpskom pravoslavnom crkvom, podiže temperaturu u regionu, kako bi njen predsjednik Aleksandar Vučić, preusmjerio pažnju javnosti sa Kosova kojeg će se morati odreći, na ma šta drugo. Crnu Goru, Hrvatsku, svejedno.
Usput, Vučić pričom o pomaganju Srbima, pomaže svom prijatelju, uzoru kojeg je nadrastao, Milu Đukanoviću. Nije teško predvidjeti: okupljanje Srba na beogradski kanabe mami poklič – na okup Crnogorci .
Tokom posjete Vučiću, predstavnici Srba iz Crne Gore najavili su da će obilježiti stotu godišnjicu održavanja Podgoričke skupštine.
Eto još jedne divne prilike da se stane na branik crnogorstva ili srpstva. Pozivajući se na neimenovane izvore, mediji bliski vlasti objavili su da će vlada zabraniti proslavu.
Iz Socijaldemokratske partije su podsjetili da je Milo Đukanović devedesetih govorio da je Podgorička skupština ,,važan datum u našoj istoriji jer je tada konačno realizovana vjekovna želja južnoslovenskih naroda za formiranjem zajedničke države”. Istakli su da je Zakonom o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, koji je inicirao SDP, propisano je da je 1918. Crna Gora nasilno anektirana. ,,Ne postoji država koja bi dozvolila proslavu sopstvene nasilne aneksije, pa makar se na njenom čelu nalazio političar koji je nasilnu aneksiju sopstvene države veličao”, zaključio je SDP.
Ako ćemo po demokratskim standardima, svako ima pravo da proslavlja ,,bezuslovno ujedinjenje” i to što se Crna Gora sa ostalim južnoslovenskim narodima ujedinila kao parče Srbije. Kakva god bila Podgorička skupština, koliko se zna, na njoj nije učestvovao niko iz Požarevca. Niko nam nije kriv – sami pali, sami se ubili. Naravno da oni koji su naumili da proslavljaju Pogoričku skupštinu, učestvuju u prozvodnji stvarnosti, u kojoj se ideja o smjeni vlasti Crnoj Gori seli u fikciju.
Suština tu ionako nije važna, osim što se jasno vidi da se sto godina vrtimo oko istih pitanja. Važno je da će vlast proslavljanje ili neproslavljanje Podgoričke skupštine, kao i sve slične zgode, iskoristiti za ojačavanje moći. Krenulo je rano, trajaće do decembra – gomila se lopovluka može time prekriti.
Snažan je adut Podgorička skupština. Kad kroz firme pod državnom kapom, krene prikupljanje potpisa za poništavanje odluka Podgoričke skupštine u današnjem crnogorskom parlamentu, ne bije se boj za Crnu Goru, nego za glasove.
Kod nas se istorija suludo vrti u krug. Ako ,,poništavanje” neke odluke može nešto da znači, zar ne bi trebalo poništiti i rezultate referenduma iz 1992. Onog koji je organizovala vlast Demokratske partije socijalista, na koji je izašlo 66 odsto birača od kojih je skoro 96 procenata na pitanje – Da li ste za to da Crna Gora kao suverena republika nastavi živjeti u zajedničkoj državi Jugoslaviji potpuno ravnopravno s drugim republikama koje to žele – odgovorilo ,,Da”. I tad smo se pripojili Srbiji, doduše nenasilno. Ako se ne računa nasilje prema manjinama, ugrađeno u taj projekat.
“DPS je stranka koja neprestano proizvodi konflikte i traži unutrašnje i spoljne neprijatelje. Sad treba Srbe proglasiti unutrašnjim neprijateljima i krivcima što nema industrije, što je ekonomija loša a sezona propala. Zabrana i represija su ovdje konstante 30 godina, a sada su se sjetili da zabranjuju datume iz istorije koje su nekada sami slavili”, kazao je Vijestima poslanik Nove Budimir Aleksić. Parče odgovora u kojem bi objasnio zašto predstavnici Srba insistiraju na onome što ide u korist DPS-u je izostalo.
Ni iz ponašanja vlasti ni iz ponašanja dijela, neuporedivo manje moćne, opozicije, ne nazire se da ovome ima kraja. Crna Gora nije izgradila samu sebe, laž je priča o sjedinjenom bogatstvu različitosti u Crnoj Gori, sve dok crnogorskih Srba u toj priči nema. Crna Gora se iznutra razjeda. Koliko god tome Srpska pravoslavna crkva i Srbija pomažu, manje je važno od toga što Crna Gora ne može da kaže da je uradila sve što je do nje. Jer nije.
Svaka čast himni i državnim zakletvama, ali Crna Gora nije vječna. Ne samo zato što ništa nije vječno, već i zbog toga što, da bi jedna država bila ozbiljna, a time i dugotrajna, treba mnogo više od prazne priče. Neophodno je dugo i pametno raditi. I neophodno je ne praviti poteze koji donose kratkoročnu korist – na primjer pobjedu na izborima – dok dugoročno vode u propast.
Miloš BAKIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice