U liturgijskog besjedi u podgoričkom Sabornom hramu Patrijarh  srpski Porfirije je brzo prešao na posao zbog kojeg je i poslat u susret predstojećem popisu. Bili su to izlivi etnofiletizma koje je kao jeres osudio Pravoslavni sabor u Carigradu 1872. Ovakva  posjeta samo  dodatno govori o  pretvaranju episkopa SPC u državne službenike Republike Srbije. Programi SANU i Garašaninovo Načertanije su dobili na značaju kao nikada ranije u posljednjoj  deceniji. Cilj je odavno deklarisan – Crnogorci trebaju nestati pod plastom vjere koju episkopi tobože ispovijedaju

Prošle subote Njegova svetost Patrijarh srpski Porfirije Perić je po osmi put stigao u Crnu Goru otkako je u februaru 2021. godine izabran, ili bolje reći postavljen, za patrijarha Srpske crkve (SPC). Mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije ga je pozdravio u podgoričkom Sabornom hramu isto veče rekavši da patrijarh „kao i Sveti Sava donosi jevanđelsku svjetlost narodu svojemu i privodi ga Hristu“. Patrijarh je odgovorio da je došao da se moli za „jedinstvo našeg naroda“ ali i za sve druge „sa kojima dijelimo milu nam državu Crnu Goru“. Pomenuo je i kosovske Srbe koji su „stalno, neprestano na krstu, neprestano raspeti, ali raspećem svojim svedoče ono što su svedočili i naši oci – svoj verski, narodni i nacionalni identitet“.  Iduće jutro, u nedjelju, u Sabornom hramu održana je liturgija kojoj je „načalstvovao“ patrijarh uz cetinjskog mitropolita.

U liturgijskog besjedi patrijarh je brzo prešao na posao zbog kojeg je i poslat u susret predstojećem popisu i objasnio da pored pravoslavnog hrišćanskog identiteta „imamo snage i sposobnosti da čuvamo, izgrađujemo i razvijamo i svaku drugu vrstu našeg identiteta“. Naglasio je da „ako iko to zna, to znate vi ovde u Podgorici… jer ovde je naš koren…rodno mesto svih pravoslavnih Srba gde god se nalazili“  jer je tu „rodjen srpski župan Stefan (potonji Stefan Mirotočivi) i otac Svetog Save koji je ujedinio Rašku i Zetu“. Tako da „ovde mi znamo da pripadamo srpskom narodu i time se ponosimo“. Porfirije je kao duhovni otac „dužan da podrži da u svakoj prilici budete ono što jeste… vernici naše Crkve i pripadnici svog naroda… koji govore divnim srpskim jezikom“. Na kraju je, nakon suptilnih finesa u poistovjećivanju vrlina vjere sa nacionalnim identitetom, poručio da je carstvo nebeske ljubavi otvoreno „samo onda kada smo svesni sebe“ – što bi u prijevodu bilo da su samo Srbi dostojni spasenja duša.

Ovakve izlive etnofiletizma je osudio kao jeres Pravoslavni sabor u Carigradu 1872. godine (uz prisustvo sve 4 drevne patrijaršije) i one „koji prihvataju takvu podjelu na plemena … proglašavamo, u skladu sa svetim kanonima, tuđima… Apostolskoj Crkvi i pravim raskolnicima“.

Formalni razlog dolaska patrijarha Pofirija je veoma znakovit datum – desetogodišnjica posvećenja Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja. Tada su se predstavnici svih kanonskih pravoslavnih crkvi posljednji put okupili zajedno u Podgorici. Globalna pravoslavna zajednica kakva je tada bila više ne postoji. Ruska crkva (RPC) se odvojila od Majke Crkve u Carigradu nakon priznanja Pravoslavne Crkve Ukrajine nezavisne od Kremlja. RPC je takođe prekinula i sve odnose sa Aleksandrijskom patrijaršijom, Grčkom i Kiparskom crkvom i krenula u pravljenje paralelnih raskolničkih struktura na globalnom nivou uz aktivnu pomoć ruske države i njenih obavještajnih službi. SPC se nije usudila formalno ući u raskol sa vaseljenskim pravoslavljem ali se de facto potpuno stavila u službu Kremlja i Moskovske patrijaršije. U servilnosti ruskoj državi crnogorski episkopi se posebno ističu. Mitropolit Joanikije i episkop Metodije su gotovo otvoreno podržali rusku agresiju na Ukrajinu. Joanikije vidi opravdanje za Putinov krvavi pir zbog  „posljedica bezbožništva koje se tamo (u Ukrajini) bilo ukorijenilo“ dok za Metodija Rusija u Ukrajini brani od „istog neprijatelja koji na svirepi, podmukli i ciničan način napada sve što je pravoslavno”. Stoga nije nikakvo iznenađenje da je na liturgiji u nedjelju sasluživao i proputinovski Mitropolit Krfa, Paksona i Diapontijskih ostrva g. Nektarije koji je kod kuće, zajedno sa još tri episkopa, pod istragom vlasti zbog sumnji da je na platnom spisku Moskve. Njega je crnogorski mitropolit posjetio u decembru 2021. i prenio mu „pozdrave srpskog naroda iz Crne Gore“.

Od svih dosadašnjih poglavara SPC-a, narod Crne Gore do sada nije imao dušebrižnika i pastira kao što je patrijarh Porfirije. Prvi dolazak je bio u septembru 2021. godine prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija. Tada su njih dvojica prebačeni na Cetinje helikopterom mrskog NATO pakta i pod zaštitom pancirnih deka i teško naoružane policije prokrijumčareni u cetinjski manastir usljed blokade prilaza gradu nezadovoljnih građana. Od tada je patrijarh dolazio u Crnu Goru u prosjeku svaka tri i po mjeseca u „pastirske“ misije. Raniji patrijarsi su u prosjeku Crnu Goru posjećivali jednom u par ili više godina.

Patrijarh Profirije je prije postavljenja na čelo SPC bio osoba sa ne malom popularnošću. Bivši je roker. Dok je bio Mitropolit zagrebačko – ljubljanski, uspostavio je  dobre odnose sa hrvatskom crkvom i javnošću. Tamo mu je 2019. godine Udruga za vjersku slobodu Republike Hrvatske uručila priznanje „za promicanje dijaloga između religija i društva. U javnosti se proslavio komentarom pred studentima beogradskog Bogoslovskog fakulteta kada je komentarisao poplavu davanja ordena SPC-a velikom broju korumpiranih političara i kriminalaca, uključujući i bivšeg i sadašnjeg šefa državne bezbijednosti (BIA). Tada je mitropolit Porfirije rekao da „svaki drugi mafijaš u Srbiji je dobio orden SPC-a, ordenje ne znači ništa, ordenje je toliko devalviralo“. Međutim,  promijeniće ploču nakon što je postao patrijarh. On će oktobra 2021. godine, ubrzo nakon cetinjskih događaja, lično uručiti orden Svetog Save Miloradu Vučeliću „za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”. Vučelić je bio glavni propagandist i ratni huškač režima Slobodana Miloševića 90-tih. Svoju nacionalističku misiju nastavio je , bez hrišćanskog pokajanja, i pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem kao urednik državnih Večernjih Novosti i vlasnik nedjeljnika Pečat uz dodatak veličanja Vladimira Putina i stavova bogoboračke ruske državne bezbijednosti (FSB).

Porfirije će potonuti toliko daleko da će dopustiti da se nađe u predizbornom spotu Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) u februaru 2022., i to nakon što je, kao predsjedavajući Sinoda (crkvene vlade), potpisao nalog srbijanskim episkopima „da je nedopustivo bilo kakvo učešće u stranačkim nadmetanjima, davanje javnih izjava … u izbornim procesima i van njih“ jer se tako stvara “smutnja i razdor u vernom narodu”.

Po nekima Porfirije je promijenio stavove i podlegao pritisku nakon što ga je Vučić proizveo u patrijarha preko svoje tajne službe (BIA), što je  standardna praksa u slovenskom pravoslavlju, prvenstveno u Rusiji i Srbiji koja se gotovo po svemu ugleda na Kremlj. Međutim, Porfirijeva biografija upućuje na to da su njegove veze sa državnom bezbjednošću puno dublje.  Porfirija je u čin jeromonaha (monaha sa svešteničkim činom) rukopoložio episkop  bački Irinej novembra 1990. u manastiru Svetih Arhangela u Kovilju i postavio ga za igumana. Irinej je siva eminencija SPC-a, UDB-e (uprava državne bezbednosti) i ruske obavještajne službe, najmoćniji „državni“ arhijerej u SPC-u i prepoznati zaštitnik pedofila unutar crkve. Manastir u Kovilju ima posebno mjesto u udbaškoj orbiti jer je u komunističko i kasnije vrijeme bio stjecište rukovodilaca DB-a koji su ga koristili kao daču za raskalašne zabave i orgije. Navodno su monasi morali biti provjerene osobe i imati legitimacije državne bezbjednosti kako bi mogli tamo  „služiti“. U maju ’99. Porfirije je izabran za Irinejevog vikarnog episkopa a od  2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju SPC i Vojske Srbije.

Od 2008. do 2014. je bio predsjednik Republičke radiodifuzne agencije (RRA) koja je regulisala razne Pinkove i druge rijaliti predstave i dopuštala kontinuiranu toksifikaciju srbijanske medijske scene. Tada je Porfirije par puta oštro reagovao na sadržaje takvih programa ali je odlučio zadržati mjesto predsjednika RRA.Nakon postavljenja za patrijarha izostala je kritika Happy Tv, Pink-a i ostalih nacionalnih frekfencija koji važe za medijske stubove Vučićevog režima i glavne duhovne zagađivače Srbije. U Beogradu Porfirije nikada nije pozvao, kako reče u nedjeljnoj besjedi u podgoričkom hramu, na „oslobođenje od samoljublja, egoizma i sebičnosti“ kada su u pitanju kriminal, korupcija i rijaliti predstave u Vučićevoj Srbiji. SPC i patrijarh su ostali nijemi i nekoliko puta mijenjali/brisali saopštenja vezana za zloupotrebu manastira u Banjskoj na sjeveru Kosova prilikom krvavog upada paramilitarne grupe srpskog narko bosa povezanog sa Beogradom. Nikada nije došla ni jedna riječ osude na teror narko kartela i ljudi iz državne bezbjednosti na sjeveru Kosova protiv Srba koji se ne slažu sa beogradskom politikom i žele da žive kao lojalni građani svoje zemlje.

U serijalu Junaci doba zlog na N1 televiziji  pominje se da je Perić lično, tada kao zagrebački mitropolit,  prijetio profesorima Bogoslovskog fakulteta koji su se usudili kritikovati stanje u SPC i državi i suprostavitu se bačkom Irineju. Svi disidenti su bili smijenjeni sa mjesta predavača uključujući i američkog episkopa Maksima Vasiljevića.

Nedavna posjeta Crnoj Gori samo dodatno govori o metamorfozi srpskih arhijereja i o pretvaranju episkopa SPC u državne službenike Republike Srbije po ugledu na Kremlj i raskolničku RPC. Programi Srpske akademije nauka i umetnosti(SANU) i Garašaninovo Načertanije su dobili na značaju kao nikada ranije u posljednjoj  deceniji. Cilj je odavno deklarisan – Crnogorci trebaju nestati pod plastom vjere koju episkopi tobože ispovijedaju .

Jovo MARTINOVIĆ