Povežite se sa nama

Izdvojeno

SRPSKA UDBA, SPC I CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Porfirije kao Vučićev službenik

Objavljeno prije

na

U liturgijskog besjedi u podgoričkom Sabornom hramu Patrijarh  srpski Porfirije je brzo prešao na posao zbog kojeg je i poslat u susret predstojećem popisu. Bili su to izlivi etnofiletizma koje je kao jeres osudio Pravoslavni sabor u Carigradu 1872. Ovakva  posjeta samo  dodatno govori o  pretvaranju episkopa SPC u državne službenike Republike Srbije. Programi SANU i Garašaninovo Načertanije su dobili na značaju kao nikada ranije u posljednjoj  deceniji. Cilj je odavno deklarisan – Crnogorci trebaju nestati pod plastom vjere koju episkopi tobože ispovijedaju

 

Prošle subote Njegova svetost Patrijarh srpski Porfirije Perić je po osmi put stigao u Crnu Goru otkako je u februaru 2021. godine izabran, ili bolje reći postavljen, za patrijarha Srpske crkve (SPC). Mitropolit crnogorsko – primorski Joanikije ga je pozdravio u podgoričkom Sabornom hramu isto veče rekavši da patrijarh „kao i Sveti Sava donosi jevanđelsku svjetlost narodu svojemu i privodi ga Hristu“. Patrijarh je odgovorio da je došao da se moli za „jedinstvo našeg naroda“ ali i za sve druge „sa kojima dijelimo milu nam državu Crnu Goru“. Pomenuo je i kosovske Srbe koji su „stalno, neprestano na krstu, neprestano raspeti, ali raspećem svojim svedoče ono što su svedočili i naši oci – svoj verski, narodni i nacionalni identitet“.  Iduće jutro, u nedjelju, u Sabornom hramu održana je liturgija kojoj je „načalstvovao“ patrijarh uz cetinjskog mitropolita.

U liturgijskog besjedi patrijarh je brzo prešao na posao zbog kojeg je i poslat u susret predstojećem popisu i objasnio da pored pravoslavnog hrišćanskog identiteta „imamo snage i sposobnosti da čuvamo, izgrađujemo i razvijamo i svaku drugu vrstu našeg identiteta“. Naglasio je da „ako iko to zna, to znate vi ovde u Podgorici… jer ovde je naš koren…rodno mesto svih pravoslavnih Srba gde god se nalazili“  jer je tu „rodjen srpski župan Stefan (potonji Stefan Mirotočivi) i otac Svetog Save koji je ujedinio Rašku i Zetu“. Tako da „ovde mi znamo da pripadamo srpskom narodu i time se ponosimo“. Porfirije je kao duhovni otac „dužan da podrži da u svakoj prilici budete ono što jeste… vernici naše Crkve i pripadnici svog naroda… koji govore divnim srpskim jezikom“. Na kraju je, nakon suptilnih finesa u poistovjećivanju vrlina vjere sa nacionalnim identitetom, poručio da je carstvo nebeske ljubavi otvoreno „samo onda kada smo svesni sebe“ – što bi u prijevodu bilo da su samo Srbi dostojni spasenja duša.

Ovakve izlive etnofiletizma je osudio kao jeres Pravoslavni sabor u Carigradu 1872. godine (uz prisustvo sve 4 drevne patrijaršije) i one „koji prihvataju takvu podjelu na plemena … proglašavamo, u skladu sa svetim kanonima, tuđima… Apostolskoj Crkvi i pravim raskolnicima“.

Formalni razlog dolaska patrijarha Pofirija je veoma znakovit datum – desetogodišnjica posvećenja Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja. Tada su se predstavnici svih kanonskih pravoslavnih crkvi posljednji put okupili zajedno u Podgorici. Globalna pravoslavna zajednica kakva je tada bila više ne postoji. Ruska crkva (RPC) se odvojila od Majke Crkve u Carigradu nakon priznanja Pravoslavne Crkve Ukrajine nezavisne od Kremlja. RPC je takođe prekinula i sve odnose sa Aleksandrijskom patrijaršijom, Grčkom i Kiparskom crkvom i krenula u pravljenje paralelnih raskolničkih struktura na globalnom nivou uz aktivnu pomoć ruske države i njenih obavještajnih službi. SPC se nije usudila formalno ući u raskol sa vaseljenskim pravoslavljem ali se de facto potpuno stavila u službu Kremlja i Moskovske patrijaršije. U servilnosti ruskoj državi crnogorski episkopi se posebno ističu. Mitropolit Joanikije i episkop Metodije su gotovo otvoreno podržali rusku agresiju na Ukrajinu. Joanikije vidi opravdanje za Putinov krvavi pir zbog  „posljedica bezbožništva koje se tamo (u Ukrajini) bilo ukorijenilo“ dok za Metodija Rusija u Ukrajini brani od „istog neprijatelja koji na svirepi, podmukli i ciničan način napada sve što je pravoslavno”. Stoga nije nikakvo iznenađenje da je na liturgiji u nedjelju sasluživao i proputinovski Mitropolit Krfa, Paksona i Diapontijskih ostrva g. Nektarije koji je kod kuće, zajedno sa još tri episkopa, pod istragom vlasti zbog sumnji da je na platnom spisku Moskve. Njega je crnogorski mitropolit posjetio u decembru 2021. i prenio mu „pozdrave srpskog naroda iz Crne Gore“.

Od svih dosadašnjih poglavara SPC-a, narod Crne Gore do sada nije imao dušebrižnika i pastira kao što je patrijarh Porfirije. Prvi dolazak je bio u septembru 2021. godine prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija. Tada su njih dvojica prebačeni na Cetinje helikopterom mrskog NATO pakta i pod zaštitom pancirnih deka i teško naoružane policije prokrijumčareni u cetinjski manastir usljed blokade prilaza gradu nezadovoljnih građana. Od tada je patrijarh dolazio u Crnu Goru u prosjeku svaka tri i po mjeseca u „pastirske“ misije. Raniji patrijarsi su u prosjeku Crnu Goru posjećivali jednom u par ili više godina.

Patrijarh Profirije je prije postavljenja na čelo SPC bio osoba sa ne malom popularnošću. Bivši je roker. Dok je bio Mitropolit zagrebačko – ljubljanski, uspostavio je  dobre odnose sa hrvatskom crkvom i javnošću. Tamo mu je 2019. godine Udruga za vjersku slobodu Republike Hrvatske uručila priznanje „za promicanje dijaloga između religija i društva. U javnosti se proslavio komentarom pred studentima beogradskog Bogoslovskog fakulteta kada je komentarisao poplavu davanja ordena SPC-a velikom broju korumpiranih političara i kriminalaca, uključujući i bivšeg i sadašnjeg šefa državne bezbijednosti (BIA). Tada je mitropolit Porfirije rekao da „svaki drugi mafijaš u Srbiji je dobio orden SPC-a, ordenje ne znači ništa, ordenje je toliko devalviralo“. Međutim,  promijeniće ploču nakon što je postao patrijarh. On će oktobra 2021. godine, ubrzo nakon cetinjskih događaja, lično uručiti orden Svetog Save Miloradu Vučeliću „za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”. Vučelić je bio glavni propagandist i ratni huškač režima Slobodana Miloševića 90-tih. Svoju nacionalističku misiju nastavio je , bez hrišćanskog pokajanja, i pod predsjednikom Aleksandrom Vučićem kao urednik državnih Večernjih Novosti i vlasnik nedjeljnika Pečat uz dodatak veličanja Vladimira Putina i stavova bogoboračke ruske državne bezbijednosti (FSB).

Porfirije će potonuti toliko daleko da će dopustiti da se nađe u predizbornom spotu Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS) u februaru 2022., i to nakon što je, kao predsjedavajući Sinoda (crkvene vlade), potpisao nalog srbijanskim episkopima „da je nedopustivo bilo kakvo učešće u stranačkim nadmetanjima, davanje javnih izjava … u izbornim procesima i van njih“ jer se tako stvara “smutnja i razdor u vernom narodu”.

Po nekima Porfirije je promijenio stavove i podlegao pritisku nakon što ga je Vučić proizveo u patrijarha preko svoje tajne službe (BIA), što je  standardna praksa u slovenskom pravoslavlju, prvenstveno u Rusiji i Srbiji koja se gotovo po svemu ugleda na Kremlj. Međutim, Porfirijeva biografija upućuje na to da su njegove veze sa državnom bezbjednošću puno dublje.  Porfirija je u čin jeromonaha (monaha sa svešteničkim činom) rukopoložio episkop  bački Irinej novembra 1990. u manastiru Svetih Arhangela u Kovilju i postavio ga za igumana. Irinej je siva eminencija SPC-a, UDB-e (uprava državne bezbednosti) i ruske obavještajne službe, najmoćniji „državni“ arhijerej u SPC-u i prepoznati zaštitnik pedofila unutar crkve. Manastir u Kovilju ima posebno mjesto u udbaškoj orbiti jer je u komunističko i kasnije vrijeme bio stjecište rukovodilaca DB-a koji su ga koristili kao daču za raskalašne zabave i orgije. Navodno su monasi morali biti provjerene osobe i imati legitimacije državne bezbjednosti kako bi mogli tamo  „služiti“. U maju ’99. Porfirije je izabran za Irinejevog vikarnog episkopa a od  2010—2011. bio je episkop vojni, a zatim koordinator za saradnju SPC i Vojske Srbije.

Od 2008. do 2014. je bio predsjednik Republičke radiodifuzne agencije (RRA) koja je regulisala razne Pinkove i druge rijaliti predstave i dopuštala kontinuiranu toksifikaciju srbijanske medijske scene. Tada je Porfirije par puta oštro reagovao na sadržaje takvih programa ali je odlučio zadržati mjesto predsjednika RRA.Nakon postavljenja za patrijarha izostala je kritika Happy Tv, Pink-a i ostalih nacionalnih frekfencija koji važe za medijske stubove Vučićevog režima i glavne duhovne zagađivače Srbije. U Beogradu Porfirije nikada nije pozvao, kako reče u nedjeljnoj besjedi u podgoričkom hramu, na „oslobođenje od samoljublja, egoizma i sebičnosti“ kada su u pitanju kriminal, korupcija i rijaliti predstave u Vučićevoj Srbiji. SPC i patrijarh su ostali nijemi i nekoliko puta mijenjali/brisali saopštenja vezana za zloupotrebu manastira u Banjskoj na sjeveru Kosova prilikom krvavog upada paramilitarne grupe srpskog narko bosa povezanog sa Beogradom. Nikada nije došla ni jedna riječ osude na teror narko kartela i ljudi iz državne bezbjednosti na sjeveru Kosova protiv Srba koji se ne slažu sa beogradskom politikom i žele da žive kao lojalni građani svoje zemlje.

U serijalu Junaci doba zlog na N1 televiziji  pominje se da je Perić lično, tada kao zagrebački mitropolit,  prijetio profesorima Bogoslovskog fakulteta koji su se usudili kritikovati stanje u SPC i državi i suprostavitu se bačkom Irineju. Svi disidenti su bili smijenjeni sa mjesta predavača uključujući i američkog episkopa Maksima Vasiljevića.

Nedavna posjeta Crnoj Gori samo dodatno govori o metamorfozi srpskih arhijereja i o pretvaranju episkopa SPC u državne službenike Republike Srbije po ugledu na Kremlj i raskolničku RPC. Programi Srpske akademije nauka i umetnosti(SANU) i Garašaninovo Načertanije su dobili na značaju kao nikada ranije u posljednjoj  deceniji. Cilj je odavno deklarisan – Crnogorci trebaju nestati pod plastom vjere koju episkopi tobože ispovijedaju .

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo