Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku

MONITOR: Brojne afere dale su pečat ovoj godini od Koverte do Stanova. Komentar na afere i činjenicu da su bjelodano razobličene brojne privilegije u kojima godinama uživaju državni službenici, te sudije i
tužioci?

PERIĆ: Većina građana  zna da smo društvo koje je sasvim uronilo u klijentelizam i korupciju. Ta spoznaja se objašnjava ili opravdava sa različitih aspekata: političkog, ekonomskog, klijentelističkog… ali niko ozbiljan je neće osporiti. Pravo je pitanje šta ćemo mi sa tom istinom? Ili korak dalje, zašto nedovoljno ili gotovo ništa ne preduzimamo u vezi sa njenim neprijatnim sadržajem? Dio odgovora leži u činjenici da onaj segment zajednice koji je zadovoljan svojim „dijelom kolača“ to vidi kao neminovnost i kao jedini mogući model funkcionisanja društva. To su ljudi koji razumiju da stanje nije dobro, ali koji imaju čitav arsenal izgovora i opravdanja – od toga da nigdje nije drugačije i da to tako mora, pa sve do čuvene rečenice „čuvaj taj posao“.

Drugi, uvjeren sam mnogo veći dio zajednice postojeće stanje doživljava kao tjeskobnu nepravdu i pravo je pitanje zašto ta većina ne uspijeva, odnosno ne čini dovoljno da promijeni svoj veoma nepovoljan položaj.

Nažalost, mi kao zajednica nismo pokazali sposobnost da izgradimo intelektualno jezgro ili elitu koja bi odlučno ukazivala na ove anomalije i nudila modele borbe, koja bi davalo putokaze kuda se trebamo kretati. Bez tih putokaza svako društvo luta, mi nismo izuzetak.

Bez hrabrosti, znanja i strategije koji bi neki nazvali i vizijom ništa se nikad i nigdje ne mijenja. Promjena se događa kada čovjek zna da nema drugog puta do borbe za promjenu statusa quo. Koliko god to moglo zazvučati cinično, očito značajan broj ljudi misli da imaju još što izgubiti iako je suštinski, po mom dubokom uvjerenju, taj prag davno pređen.

MONITOR: Koliko je iznenađenje to što iz takvog društa želi da pobjegne 70 odsto mladih?

PERIĆ: Na činjenicu da se Crna Gora zaokružuje kao zajednica kojom dominiraju nepravda i nefunkcionalnost dominantno mlada populacija reaguje njenim napuštanjem – sada i doslovno. Za posebnu brigu je činjenica da se struktura onih koji odlaze značajno izmijenila – došao je red na  ljekare, inžinjere, mlade preduzetnike… I sve one koji su nam najpotrebniji. To je kadar koji bismo čak morali i da uvozimo kada bismo nekim čarobnim štapićem riješili sve ekonomske probleme.

Kada je čovjek sveden na ime na listi sigurnih partijskih glasova, tada oni koji smatraju da su iznad toga imaju potrebu da napuste taj spisak – a to često znači i zemlju. Vladajuće strukture tako odbacuju ljude za koje procjenjuju da ih ne mogu kontrolisati – kod kojih proizvode reakciju koja se okončava napuštanjem zemlje.

Ova situacija dugoročno pomaže vlasti, jer oni koji sada odlaze su uglavnom kritički orijentisani prema njenim ,,dometima”. Ne treba ispustiti iz vida da ljudi ne napuštaju zemlju samo zbog veće plate. Prirodna je potreba da se čovjek ,,izmjeri” koliko vrijedi – u nauci, kulturi, u privredi – a to mu ovaj sistem u kontinuitetu ne dozvoljava.

Dakle, dugoročno po vlast – iseljavanje je sjajan trend, a za Crnu Goru veoma loš. Tako ulazimo u zonu da se interes vlasti i države na vrlo jasan način razdvajaju. Ukoliko se nešto ne promijeni –  ili vlast ili trendovi, naša država će se naći u ozbiljnom problemu koji bi mogao ugroziti ne samo njenu održivost, već i opstanak.

MONITOR: Kako ocjenjujete pregovore vlasti i opozicije oko izbora koji su planirani za narednu godinu, da li su mogući ,,fer i pošteni izbori” u ovakvoj društveno-političkoj klimi?

PERIĆ:Ono što smo do sada vidjeli u radu skupštinskog odbora meni ne uliva ni minimum povjerenja da ćemo imati aktivniju poziciju za promjene. Vrijeme se troši i suštinski se, svjesno ili ne, vladajućoj strukturi zaista olakšava posao. Volio bih da me vrijeme demantuje.

Vlast koja je bila u ozbiljnom problemu na početku godine sada se savim konsolidovala i čak nameće vremenski okvir političkih dešavanja koji njoj odgovora. Posljedica političke neinventivnosti, ne samo odsustva koordinacije – već i bilo kakve saradnje, sa dominatnim naporom da se neko profiliše u najjači subjekat unutar opozicije se sada plaća pozicijom koja ne obećava uspjeh.

Ako bi na sceni onog dijela političke javnosti koji se predstavlja alternativom, bilo koordinacije, strategije i inovativnosti, trenutna situcija bi se u par mjeseci mogla promijeniti i u prvi plan izbaciti sve slabosti vladajućih struktura – koje bi, uprkos sadašnjem rasporedu snaga, mogle biti na ivici poraza. Nažalost, nisam optimista u pogledu koordinisanog djelovanja opozicije i to nas dovodi u pat poziciju u kojoj se smjenjuju najjače strukture u opoziciji, ali ne i vlast. Kada bi značajan dio opozicije pokazao maštovitost i entuzijazam koji ima u međusobnim obračunima i tu energiju usmjerio ka vlasti, promjene bi mogle doći u iznenađujuće kratkom roku.

Politički sistem u Crnoj Gori je kreiran tako da ljude koji odlučuju ne motiviše na akciju već ih uljuljkava u neku vrstu prividne sigurnosti.  Nikako ne stavljam znak jednakosti niti dijelim odgovornost za posljedice na oba pola političkog spektra, ali kao što veća davanja i visoke plate funkcionerima vlasti nisu sistem napravili efikasnijim, tako ni značajne državne dotacije partijama nisu dale za rezultat promjenu vlasti. Ovo su provjerljive činjenice.

Opozicija koja ne umije, ne može ili neće da iskoristi sve afere da bi poentirala, ili koja je, da pođem i korak dalje, spremna da za izostanak  promjena optuži građane – ne može do pobjede. Ako se ovaj pristup preokrene – sve je moguće, ali sa postojećim okvirom, ovo nije sistem koji može da ,,izbaci” domet bilo koje ozbiljnije promjene, pa ni one koja bi značila smjenu vlasti.

MONITOR: Građanski protesti su pred gašenjem, a najavljeni su opozicioni. Koliko je taj vid pritiska na ovakvu vlast djelotvoran?

PERIĆ:Protesti su ne samo legitiman već i u najrazvijenijim demokratijama poželjan mehanizam iskazivanja nezadovoljstva građanina. To je prirodna reakcija na nefunkcionalnost i nepravdu sistema.

Građani Crne Gore su pokazali da su spremni za proteste. Međutim, problem nastaje kada treba osmisliti strategiju, napraviti organizaciju i promovisati ideju koja bi jednako motivisala i integrisala građane.  Na sve je to nužno dodati spremnost da se bude istrajan i nepokolebljiv.

Ne zaboravimo da su Volter i Ruso na filozofskoj ravni pripremili teren za, po mom razumijevanju, najveću suštinsku  promjenu koju je svijet do tada vidio: Francusku buržoasku revoluciju. Dakle, događaj koji omeđava civilizaciju je pripremljen na filozofskoj ravni.

Nasuprot tome, naša inteligencija ne želi da uzme ulogu koja joj pripada – da daje snažne impulse promjenama. Razlog tome je nespremnost da se preuzme odgovornost za posljedice svog djelovanja, ali jednako tako i strah od gubitka kakve-takve sigurnosti i udobnosti. Na taj način ona je sebe većinski deklarisala za neodgovornu i ne baš hrabru.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih koji je iz principijelnih razloga napustio Skupštinu. Kako komentarišete grčevitu borbu političara iz vlasti i opozicije, direktora, sudija, tužilaca da po svaku cijenu ostanu na funkcijama iako iza njih često, najblaže rečeno, ne stoje nikakvi rezultati?

PERIĆ: Svako treba da živi u skladu sa svojim uvjerenjima. Problemi po zajednicu nastaju onda kada ljudi na pozicijama koje uključuju podnošenje odgovornosti to ne čine. Kada se prihvatite posla sudije, ministra, direktora javnog preduzeća… i kada vaše odluke mogu uzrokovati velike, a nekad čak i nenadoknadive štete – od vas se očekuje da podnosite odgovornost, a da – ako kršite zakon – i odgovarate pred sudom. Ovo su postulati funkcionalnog društva.

Kod nas do visokih upravljačkih pozicija po pravilu ne dolaze ljudi zbog vizije koju imaju već zbog broja glasova koje menadžerišu između dva izborna ciklusa. Oni i ne razmišljaju o tome da podnesu bilo kakvu odgovornost u bilo kakvoj situaciji. Umjesto toga većinu svojih ,,napora” usmjeravaju ka partijskom radu i rješavanju nekog ličnog interesa – od obezbjeđivanja dodatnih primanja i sinekura za sebe i članove svoje porodice i prijatelja – pa sve do uvećavanja stambenog prostora na teret  građana. U tim okolnostima nije ni realno očekivati razvijanje koncepta odgovornosti.

Čak i kada neko pokaže odvažnost i podnese odgovornost, po pravilu se stavlja u koš ,,sumnjivog lica” – zbog kojih je to motiva učinila ili učinio.  Tako se perfidno  afirmiše stigmatizacija procesa podnošenja odgovornost. Odgovornost za ovo imaju oba pola crnogorskog društva – i onaj u vlasti i onaj blizak alternativi.

MONITOR:Pored dugotrajne političke i svake druge krize, građane kao da je zahvatila apatija, svjest o besperktivnosti. Vidite li neki izlaz iz te pomirenosti sa mišlju da u dogledno vrijeme teško može biti bolje?

PERIĆ:Uvijek postoji izlaz. Sama činjenica da se ujutro probudite i možete započeti novi dan je veličanstvena jer znači da imate mnogo mogućnosti pred sobom.

Mi kao zajednica bismo trebali da afrimišemo rješenja i da insistiramo na njima. Nije dovoljno biti protiv nečega. Ako je to jedina strategija, doseg je ograničen. On ima određenu snagu, ali nikad dovoljnu za promjenu. I to ne samo ovdje – nego bilo gdje. Ako želite do pobjede,  morate saopštiti zašto   tražiti podršku, okupljati ljude na vrijednostima koje dijelite, raditi na sebi i razvijati potencijale svakog pojedinca – a time i zajednice.

Pred nama je duga borba za normalan život i održivu zajednicu, ona traži ljude od vizije spremne za bitku koja njima neće donijeti nikakvu opipljivu korist, već izvjesno veliku žrtvu. Zajednica koja ima takve pojedince traje – sve ostale prije ili kasnije propadaju.

 Predrag NIKOLIĆ