INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Nismo dobili 31. avgust
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor onlineOvo je bila Vlada propuštene istorijske prilike. Ona je mogla da otpočne proces istinske pune demontaže prethodnog sistema vladanja, ali svojim djelovanjem ona to nije postigla.
MONITOR: Za kraj sedmice, kad ovaj broj Monitora bude u štampi, zakazane su sjednice parlamenta na kojima će se raspravljati o skraćenju mandata Skupštini Crne Gore i nepovjerenju Vladi Crne Gore. Kako vidite moguću sudbinu tih inicijativa? Dijelite li stav sa onima koji smatraju da je to kraj ove vlade?
PERIĆ: Izjave svih parlamentranih subjekata u odnosu na inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Vladi su jasne, tako da je njen pad sasvim izvjestan – a što bi bilo zapravo zaokruživanje procesa o kome možemo zaključiti da je u simboličkoj ravni doveo do toga da nismo dobili 31. avgust. Ona je dočekana sa velikim entuzijazmom i očekivanjem građana, čini se da su njeni dužnosnici davali još veća obećanja, ali na kraju možemo konstatovati da je ovo bila Vlada propuštene istorijske prilike. Ona je mogla da otpočne proces istinske pune demontaže prethodnog sistema vladanja, ali svojim djelovanjem ona to nije postigla.
Kada govorimo o mogućnosti skraćenja mandata Skupštine, malo je vjerovatno da će se u ovom trenutku ići sa tom opcijom, jer je već ima dovoljno naznaka da postoji većina za formiranje nove Vlade. Bez obzira na izjave koje smo čuli iz partija da su izbori najčistije rješenje ipak će o njihovom datumu odlučivati procjena onih koji imaju moć da skrate mandat Skupštini, odnosno koji mogu da bezbijede većinu za tu odluku, a čini se da je ta procjena da sada nije pravi momenat.
MONITOR: Prema ocjenama zvaničnika, nema informacija da će odlučivanje o tim inicijativama uticati na bezbjednosnu situaciju. Kako vi vidite stanje u kom se Crna Gora danas nalazi, u kontekstu podignutih tenzija?
PERIĆ: Mislim da je cio bezbjednosni sektor koji je predstavljen maltene kao perfektan zapravo u velikom problemu jer u operativnom smislu uticaj prethodne vlasti u njemu je i dalje više nego značajan. Signal koji se mogao pokazati da se želi snažan otklon od prethodnih praksi jeste recimo bilo stvaranje zakonskih pretpostavki, a potom i objavljivanje dosijea koji se odnose na više nego izvjesne veze ANB-a sa ljudima iz javne poltike. Zašto to nova vlast nije htjela da učini – više je mogućih odgovora, ali moguće najuvjerljivijim se čini onaj da se zapravo kroz taj kompromis – po meni sasvim nepotreban i nezdrav – kupovao “tranzicioni mir”. Nova vlast nije razumjela da ona treba da reformiše sistem. Novo rukovodstvo je imalo doživljaj da će zamjena ljudi na određenim ključnim funkcijama i zapošljavanja svojih ljudi na operativnim pozicijama samo po sebi promijeniti ambijent – a naravno da neće. Potrebno je da mijenjate pristup i da radite sve ono što ste obećavali dok ste bili opozicija: punu javnost u radu, stalno promovisanje ljudi od nespornog znanja, nuđenje strukturnih reformi… Za sve to je trebalo znanja i odlučnosti – izostalo je oboje, i sada smo na polju inercije dešavanja u kome se sistem ponovo šije po mjeri oportunizma.
MONITOR: Kako vidite ideju manjinske vlade koju je predložila URA?
Svaki politički subjekt ima pravo na svoja promišljanja. Jednako je tako tačno i da je ova ideja promjena retorike i strategije djelovanja u odnosu na ono što je obećavano u predizbornoj kampanji. Sada od njih treba ne samo tražiti, već i insistirati na tome da nam daju indiktore uspješnosti Vlade i period u kome to namjerava postići, i da se najšira javnost može blagovremeno odrediti s tim u vezi. Oni moraju da razumiju da je Crna Gora svih nas i da oni sada ključno žele da upravljaju našim resursima – saglasno tome, treba da pokažu punu otvorenost i odgovornost.
Podsjetiću da je ideja tzv. ekspertske Vlade ideja koja je proistekla iz koalicije Crno na bijelo i da sada iza njenih ukupnih dometa niko nije spreman da stane. Dakle, u nekom trenutku ipak morate položiti političke garancije za modela koje promovišete, a ne da gradite startešku poziciju u kojoj nećete preuzimati odgovornost.
MONITOR: Koje je po vama najbolje rješenje iz aktuelne političke krize?
PERIĆ: Nema uzaludnijeg posla od dijeljenja savjeta onom ko ga ne traži. Mjesecima smo upozoravali na manjkavosti u radu ove Vlade koja je gotovo svaku kritiku doživljavala dramatičnom i sa indignacijom je odbijala – obije njene struje, a sada u razmjenama optužbi oni ne samo da potvrđuju te uglavnom veoma odmjerene kritike, već ih pojačavaju do granice neukusa sa optužbama za koje bi, ukoliko su tačne, neko trebalo i krivično da odgovora. Oni su nam javno govorili da harmonično funkcionišu do unazad nekoliko sedmica, pa ne bi trebalo sada odgovornost za promašene poteze adresirati samo jednoj od suprostavljenih strana. To je odgovornost cijele Vlade.
Ipak, da Vama pružim odgovor na pitanje šta mislim da je nabolje rješenje. On staje u jednu riječ: demokratija. Demokratija je vladavina većine, učenje na greškama i preuzimanje odgovornosti. Ako se u većini zbog ideoloških razlika ne može postići dogovor može se uzajamno pružati manjinska podrška uz jasno i mjerljive postavljene indikatore uspješnosti, ali nije po građane dobro da se odgovornost stalno izmješta, da se greške ne priznaju i još gore da se iz njih ne uči. Ujedno, bez velike pompe trebamo vidjeti kakvu kadrovsku bazu imamo kako bismo mogli konačno ovu zemlju da okrenemo ka reformama – a ne ka, po pravilu, ispraznim partijskim polemikama.
MONITOR: Kako komentarišete to da u okolnostima političke krize, te moguće preraspodjele funkcija, aktuelni lideri govore o Temeljnom ugovoru sa SPC, te odlaze na razgovore sa vrhom te crkve? Kakva je uloga SPC u političkoj zbilji Crne Gore?
PERIĆ: Nama su potrebna rješenja koja integrišu zajednicu. To postojeća politička elita nije u stanju da obezbijedi. Poslušajte samo koje su optužbe tu padale. izdajnik, uhljeb, član narko kartela… a sa druge strane prisjetimo se kojim smo infasntilnostima svjedočili: od promjena odluka na dnevnom nivou pa sve do hvaljenja visokih funkcionera koji su svoju “demokratsku širinu” dokazivali detaljima svojeg intimnog života.
Sa ovim pristupom politici nije moguće rješavati ozbiljne i dugotrajuće probleme, jer je ovo praksa hiperprodukcije partijskih kadrova koji su “podešeni” da prave probleme na osnovu kojih će zaposijedati busije, a ne da nude rješenja za koja je potrebno i iskustvo i znanje – a u oboma smo u velikom deficitu. U tom ambijentu svaka diksusija se pretvara u neku vrstu nadgalasavanja i galame koja je sve bliža rijalitiju.
MONITOR: A gdje smo na geopolitičkoj karti?
PERIĆ: Na toj karti mi smo uvijek bili maleni, tačno onoliko kolika je i naša ekonomska i vojna snaga. U konačnom, u svijetu stvari tako i funkcionišu. Da ta pozicija po nas ne bi bila zastrašujuća, gradili smo odgovarajuća savezništva koja su refleks jedne od rijetkih odluka u našoj politici koja je postavljena na solidnim temeljima. Međutim, naša politička elita nije razumjela da savezništvo ne znači utrkivanje u sticanju političkog kredibiliteta onamo gdje se to ne čini. Dakle, stičete ga na izborima i sa njima produbljujete savezništva – ne obratno. Ili korak dalje: ne koristite saveznike da biste diskvalifikovali ljude za koje smatrate da vam mogu biti politička konkurencija već činite sve što možete da integrišete zajednicu. Trebaće dosta vremena dok se ta praksa ispravi jer je ona sada doživljena kao normalnost. Dakle, saveznštva se njeguju, preuzete međunarodne obaveze se poštuju a zajednica se integriše – to bi trebalo da bude recept za uspostavlajnje funkcionalne zajednice.
MONITOR: Kazali ste da se slobodno danas može reći da od demontaže Demokratske partije socijalista nema ništa. Zašto je to tako?
PERIĆ: Da budem još precizniji: od demontaže sistema upravljanja koji je uspostavio DPS nema ništa. Nova vlast je prigrlila sve instrumente koje je prethodna vlast koristila da bi vladala – od partijskog zapošljavanja i namještenja, pa sve do verbalnih napada na neistomišljenike i odbijanja pokretanja istinskog dijaloga.
Koruptivni sistem je bilo nužno demontirati, a on je ostao gotovo netaknut a onaj njegov klijentelistički dio je još i nadograđen. I da ne zaboravimo, ako smo tokom vlasti DPS-a imali makar otklon na deklartivnoj ravni da se radi o nepoželjnim praksama, nova vlast ih je etablirala kao neminovnost.
Notirajmo i da je značajan broj istaknutih kadrova prethodne vlasti kojima bi se imalo šta prigovoriti na njihov “minuli rad” vrlo visoko pozicioniran i u novoj i da je dodatno čak dobio, u nemalom broju slučajeva, epitet “eskpert”, čime se sasvim relativizovala, po meni opravdana kritika iz predizborne kampanje da bez partijskog amina niste mogli značajnije napredovati.
Sve ovo uz zadnja dešavanja na političkoj sceni u kojoj se promoviše logika da ćete uz glasove poslanica i poslanika DPS-a demontirati njihovu praksu me vodilo zaključku sa početka ovog odgovora.
MONITOR: Posljednjih dana često se pominju riječi poput izdaja i izborna volja građana. Ko bi trebalo da se osjeća izdanim, i šta su građani dobili nakon 30 avgusta?
PERIĆ: Vjerujem da je ta retorika sasvim neprimjerena. Politički subjekti, kao što sam već rekao, imaju pravu i na izmjenu svoje retorike i strategije, a o tome sud daju građani na izborima, kad god oni bili. Opet, nemojmo da živimo u zabludi da apsolutno svaki subjekt na političkoj sceni nije prošao u određenoj fazi “toplog zeca” optužbi da je izdajnik i da ga nije i drugom priređivao. Nadajmo se da nešto učimo i da odustajemo od te prakse.
Kada je riječ o iznevjeravanju izborne volje građana, smatram da je ono počelo onog trenutka kada su se prigrlile klijentelističke, nepotističke i kronističke prakse prethodne vlasti, da se to iznevjeravanje nastavilo kroz netransaprentnost, a kulminiralo nekompetencijom, neznanjem i odsustvom pravde, prije svega socijalne – jer je jednu garnituru na čelnim pozicijama promijenila druga, a da se nije dobilo ono što su sve tri vladajuće koalicije tako žusto obećavali tokom predizborne kampanje: nije dobijena pravda.
Tom iznevjerevanju izborne volje je svako doprinio u mjeri u kojoj je svojim činjenjem pojačao ovaj utisak ali i neslavan rezultat prve vlasti nakon DPS-a koja je mogla biti reformatorska, a zapravo je bila personalna promjena na rukovodećim funkcijama.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
LIČNO: Miljana Marović
-
Ljubavnici i ludaci
-
NELEGALAN RAD AUTO-PERIONICA NA SJEVERU: Mali biznis velikog rizika
-
ITALIJA DOBILA NOVOG – STAROG PREDSJEDNIKA: Javna posla ispred ličnih interesa
-
PRISJEĆANJA: KO JE I KAKO ZATVORIO BERANSKU FABRIKU PAPIRA: U korist svoje štete
-
ZNACI: Zločin u našem prisustvu
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu
Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.
Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.
Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.
MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?
RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.
Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.
MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?
RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.
MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i na koje ste prepreke nailazili?
RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.
MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?
RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.
MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?
RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.
MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?
RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.
M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike
MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani, nezadovoljni i već višestruko razočarani građani lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…
MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?
STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike. U poslednjoj deceniji protesti su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i tragičnim događajima iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste. Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.
MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?
STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja vodi preuranjenim podelama.
MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?
STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene. Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike.
MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?
STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“. Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.
MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?
STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?
MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?
STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.
Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.
Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.
MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?
STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.
U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”
Vučić se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 6 dana
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
Novi broj
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
INTERVJU4 sedmice
PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika
-
DRUŠTVO3 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
DRUŠTVO3 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO3 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
Izdvojeno6 dana
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
INTERVJU3 sedmice
DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke