Budva je pokazala da državno rukovodstvo ne pomišlja da na demokratski, a bojim se ni miran način bilo kada preda vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore
MONITOR: U Budvi su, uz brutalnu silu, uhapšeni predstavnici lokalne vlasti. Prethodno smo u toj opštini vidjeli sve boljke društva: pohlepu vlasti, političku korupciju, ali i boljke alternative. Ima li lekcije iz Budve?
PERIĆ: Posljednje dešavanje u Budvi, kada vlast golom silom cementira kršenje izborne volje građana je veoma uznemirijuće i govori da će državno rukovodstvo u svrhu odbrane svojih pozicija i ogromnih privilegija biti spremno uključiti doslovno sve sa čim mogu raspolagati. Ti ljudi ne pomišljalju da na demokratski, a bojim se ni miran način predaju vlast. Time oni postaju ogroman balast budućnosti Crne Gore.
Sve ono što je prethodilo onakvoj upotrebi sile u Budvi, bi se dalo komentarisati sa većom analitičkom distancom, ali to više nije moguće nakon slike u kojoj se obara na zemlju predsjednik Skupštine opštine kao posljednji kriminalac. Pazite, sve se to dešava u gradu u kojem je ranije partijsko rukovodstvo baš te partije koja silom uzima vlast i koje je poraženo na izborima – optuženo i pravosnažno osuđeno za organizovano kriminalno udurživanje u kom je od grada i države opljačkalo enormno bogatsvo. Da li opozicija ima svojih boljki i u ovom gradu – ima, ali nakon posljednjih dešavanja smatram da fokus polemike mora biti usmjeren ka suštinski nelegitimnom preuzimanju vlasti na lokalnom nivou. Tačno je da granice privatnog i javnog interesa moraju biti jasno povučene i niko ne bi smio koristiti svoj politički uticaj kako bi privatni interes stavio ispred javnog – na bilo kom nivou vlasti. Jednako je tačno i da vlast mora proisteći iz volje građana.
MONITOR: Za septembar se najavljuju izbori. Sporazum o budućnosti koji je obavezivao opoziciju na bojkot tih izbora se ili ne pominje ili javno negira. Može li biti fer izbora u ovim uslovima?
PERIĆ: Nemam dileme – fer izbora ne može biti u ovim okolnostima. Na 620.000 stanovnika imamo oko 530.000 birača – prema onom što se sa velikom dozom, sigurnosti može utvrditi – za oko 90.000 više nego prije 17-18 godina – a da pri tom imamo izražene negativne migracione trendove. Taj birački spisak je u praksi sada podložniji manipulacijama nego ranije, jer niko osim vlasti nema pouzdan uvid u jedinstvenu bazu podataka ličnih dokumenta, i niko osim vlasti nema instrument provjere i uparivanja svih tih podataka. To je prvi sloj koji temeljno čini izbore takvim da se mogu okarakterisati kao nefer.
Ono što su neke međunarodne institucije nazvale ,,institucionalnom prednošću”, a što u prevodu znači kupovina glasova i kontola građana kroz radna mjesta u javnom sektoru, u međuvremenu je uvećano. Ukoliko ništa od navedenog nije dovoljna argumentacija koliko je izborni ambijent nefer, pridodajmo i najnoviju aferu spisak i dešavanja u Budvi.
Smatram da je bojkot najubjedljivije sredstvo borbe u datim okolnostima, jer bi suštinski delegitimisao ovakvu praksu vladanja i izoštrio bi optiku i u zemlji i u inostranstvu u kolikom smo problemu i natjerao bi nas da ga rješavamo. No, neka svako donosi odluke koje smatra da su najsvrsishodnije, ali treba tražiti da za njih podnese odgovornost.
MONITOR: Kakva je odgovornost opozicije koja ulazi u izbornu trku znajući da oni nijesu fer?
PERIĆ: Nije lako biti, u toj politčkoj bici, na strani opozicije. Ona je od devedesetih trpjela ogromne pritiske i opstrukcije. Teško je bilo opstati, a kamoli pobijediti u mnogim okolnostima. Ipak, građani sve više šalju poruke da žele promjene, a činjenica je da političke elite u alternativi ne pronalaze način da efektuiraju nezadovoljstvo građana.
Bojkot bi, ponavljam, bio najučinkovitiji, ali evo, prepustimo alternativi da nam saopšti šta je najbolje – budimo konstruktivni i poslušajmo njihovo mišljenje, ali moramo insistirati na odgovornosti. Moramo tražiti odgovor na pitanje: šta ako ne bude uspjeha? To su po meni fer postavke: tražiti podršku građana i reći šta ako uspijete i šta ako ne uspijete. Nije kredibilno tražiti fer izbore, a ne ponuditi sopstvenu fer postavku.
Opoziciono orijentisani građani bi trebalo da zahtijevaju da u slučaju poraza svi predsjednici i potpredsjednici stranaka podneseu ostavke unutar opozije i da niko od njih ne bude poslanik. Ujedno, ne da napuštaju stranke, već da pomognu ljudima u budućem vođstvu tih subjekata kojima bi ustupili mjesto – jer valjda su partije toliko ojačale da ima kvalitetnog kadra i mimo ,,prvog ešalona”. Ako već žele na izbore – evo recepta koji im može biti od koristi i koji bi motivisao birače da ih glasaju. Ukoliko ostvare pobjedu – nemam nikakav problem da kažem da je njihova taktika bila maestralna, a da moja pamet ne dobaca do tih vidika.
Zanimljiv je i podatak da dominantno, uz vrlo malo izuzetaka, ljudi u opštinama gdje opozicija ostvaruje dobre rezultate nisu u vrhu stranke. Opozicija ima svoje hronične mane od kojih su tri najznakovitije: odsustvo vertikalne prohodnosti u organizaciji, odsustvo rada na sebi i partitokratska svijest. Uglavnom isti ljudi vode stranke, decenijama su to iste priče i defamacije kolega unutar same opozicije i iste floskule koje su slika nemoći. Opozicija temeljno mora da se promijeni da bi bila u stanju ikoga da pobijedi. Ako ne želi da pobijede – neka ne mijenja ništa.
MONITOR: Dobili smo loše ocjene u posljednjem dokumentu EU o napretku zemlje u oblastima pravosuđa, korupcije i organizovanog kriminala. Da li ste iznenađeni?
PERIĆ: Dokumenta EU imaju dva izazova za one koji ih pišu – prvi, da na diplomatski i umjeren način saopšte probleme i, dugi, da kritike budu takve da motivišu na dalji rad. Vlast u vratolomnom tumačenju ovog dokumenta koristi stil njegovog pisanja, kako bi nalaze prikazala čak i kao priznanje za valjda nekakav iskorak. Ipak, na nekoliko polja se čak ni na taj način ne može relatavizovati loše stanje – to su provosuđe, borba portiv korupcije i organizovanog kriminala i sloboda medija.
MONITOR: Da li te loše ocjene mogu uticati na zaustavljanje evrointegracijskog procesa?
PERIĆ: EU je u procesu prekompozicije nakon izlaska Velike Britanije i pitanje je kako i na koji način će se ona održati. Na tim pukotinama „jaše“ naše rukovodstvo. Predstavljajući se braničem Zapada dok etabliraju model vladanja istočnih despotija.
Za nas bi bilo dobro da EU ne odustane od ideje proširenja i da izađe što solidnija iz procesa unutrašnje tranzicije, jer ona od nas traži ispunjenje standarda koji idu nama u korist.
Eurointegracije neće ključno zavisiti od nas, to je izvjesno. Razloga je više. Osnovni je taj što Crna Gora fizičkom veličinom nije toliko krupan problem za međunarodne odnose tako da čak i greške koje bi se desile u procesu integracija ne bi bile skupo plaćene sa stanovišta velikog sistema. Opet, Crna Gora može u izvjesnom smislu biti poruka i za druge zemlje u tom procesu.
Sama EU je bez konsenzusa da li joj je, na koji način i u kolikoj mjeri dodatno proširenje potrebno. Od Berlinskog procesa do drugih diplomatskih akcija i izjava, recimo predsjednika Francuske Emanuela Makrona, bilo je jasno da se traži put kako da zemlje Zapadnog Balkana budu uključene u proces na način koji ne bi naškodio sistemu EU.
Ukupno, izvjesno je da ćemo još dugo biti u vozu koji se zove „eurointegracije“, ali da dužina putovanja neće značiti da ćemo biti bliže stanici. Čak i da stignemo tamo, okolnosti će biti toliko promijenjene u odnosu na period kada smo krenuli na put, da će to značiti da smo ispustili ogromnu šansu emancipacije i progresa.
MONITOR: Nije prvi put da se konstatuje da Crna Gora nema rezultate kada su u pitanju temeljne reforme. Zapad ipak podržava ovu vlast. Kako to komentarišete?
PERIĆ: Politika, posebno spoljna ima svoje zakonitosti. Jedna je da pregovarate sa onim ko kontroliše teritoriju. Vladajuća strukura je pokazala umješnost u održavanju, a katkad i simuliranju stabilnosti do mjere da sukobi koje upravo ona produkuje ne izgledaju da su izmakli kontroli.
U Crnoj Gori je jasno ko kontroliše teritoriju, a nema dovoljno snage, znanja, ideja, zašto ne reći – istrajnosti i hrabrosti, da se takvo stanje promijeni. Alternativa mora biti uspješnija da bi je Zapad podržao. Trenutna pat pozicija, svi su izgledi, neće se skorije promijeniti: vlast koja kao brani Zapad, alternativa koja kao pokušava da se složi oko nečega – rezultat gledamo svakog dana.
Kvalitativna promjena diskursa i političke prakse treba da dođe sa strane alternative, a ne od strane vlasti – jer njoj po prirodi stvari odgovara banalizovanje javne scene u kojoj su svi prljavi i u kojoj ,,nije moguće bolje”. To je veliki izazov koji crnogorska opozicija uporno ne savladava.
MONITOR: Sem izbora, čeka nas i ekonomska kriza. Kuda ide Crna Gora i gdje je izlaz?
PERIĆ: Izvjesno je da nas od oktobra čeka veoma teška ekonomska situacija. Prijevremene pozajmice mogu trenutno da zakpre državnu kasu, ali one nisu rješenje problema. Da bi ekonomija postala održiva nekoliko stvari mora da se dogodi. Mora da se smanji spoljnotrgovinski deficit koji je premašio dvije milijarde eura godišnje. I da se pokrene proizvodnja. Oba procesa će biti nemoguće sprovesti ukoliko ne budemo imali oslobađanje od prakse povlašćenih igrača – jer u Crnoj Gori mi nemamo slobodno tržište, već premrežene interese. U tim okolnostima, nemoguće je očekivati inicijativnost i izražen preduzetnički duh kod mladih ljudi, kao ni prohodnost zdravog kapitala ka tržištu. Dok se to ne pomijeni, ješćemo perspektivu naše djece.
Novi pokazatelji da izvršna vlast kontroliše druge dvije grane vlasti
MONTIOR: Opet su krenuli i protesti MPC. Dogovor vlasti i Mitropolije oko Zakona koji se navodi kao povod za proteste i dalje izostaje. Kako to vidite?
PERIĆ: Mogli smo iz izjave premijera, ali i crkvenih velikodostojnika razumjeti da je bilo određene komunikacije, što može biti ohrabrujuće. Ipak, čini se da nismo bliže rješenju. Zanimljivi su bili iskazi da je vlast valjda predlagala obustavu Zakona do izjašnjenja Ustavnog suda kao neku vrstu nagodbe – što osnažuje tezu da izvršna vlast upravlja drugim dvjema granama vlasti.
Zakon o slobodi vjeroispovijesti uvodi vrlo sporan mehanizam tereta dokazivanja prava svojine na onom koji je uknjižen u katastar kao nosilac tog prava, a ne na onom ko ga osporava. Treba biti pošten i reći da se imovinska prava ne regulišu ovakvim Zakonom. Da smo izgradili nezavisne institucije sud je taj koji bi mogao presuđivati u konkretnim slučajevima koji su sporni – a da obje strane vjeruju u njegovu nepristrasnost. Ništa se od toga nije dogodilo i sada imamo veliku krizu.
Milena PEROVIĆ KORAĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
INTERVJU3 sedmice