INTERVJU
SRĐAN HERCIGONJA, BEOGRADSKI CENTAR ZA BEZBEDNOSNU POLITIKU: Manevarski prostor Beograda sužen do minimuma
Objavljeno prije
1 godinana
Objavio:
Monitor onlineSvaki političar ili partija koja podržava organizatore incidenta u Banjskoj i njene učesnike potencijalno postaje podržavalac terorizma, i gubi svaki legitimitet u očima međunarodne zajednice da bude iole konstruktivni sagovornik u okviru pregovora Beograda i Prištine
MONITOR: Milan Radoičić je, u pisanoj izjavi koju je predstavio njegov advokat, priznao da je organizator grupe Srba koji su se sukobili sa Policijom Kosova, kao i da država Srbija nema nikakve veze sa tim događajem. Šta to mijenja u Srbiji i na Kosovu u odnosu na događaj u selu Banjska, a šta u odnosu međunarodne zajednice u njenom zahtjevu za odgovornost?
HERCIGONJA: Priznanje Milana Radoičića za Kosovo ne znači ništa novo u odnosu na incident u Banjskoj, ali predstavlja jedan vid priznanja da su dokazi koje su prištinske institucije do ovog trenutka ponudile bili kredibilni i verodostojni. Za Kosovo, Radoičićevo priznanje takođe znači da se pritisak međunarodne zajednice u kontekstu pregovora Beograda i Prištine premešta sa Aljbina Kurtija na Aleksandra Vučića. Za Srbiju, priznanje Radojičića predstavlja pokušaj prebacivanja odgovornosti sa državnih institucija, pre svega bezbednosnog aparata zbog umešanosti u organizovanje ovog incidenta ili zbog velikih propusta da se ovaj incident spreči.
MONITOR: Advokat Radoičića, Goran Petronijević, rekao je posle priznanja a prije nego što je Milan Radoičić priveden pa pušten, da njegov klijent nema potrebe da daje izjavu jer tu, kako je rekao, „ nema nikakve odgovornosti“. Da li to predstavlja pokušaj da se Radoičić predstavi kao žrtva i predvodnik srpskog oslobodilačkog pokreta, u očekivanju jačih pritisaka spolja, u vezi sa sveobuhvatnom istragom koja se očekuje od Srbije?
HERCIGONJA: Advokat može da govori sve što smatra da je u interesu njegovog klijenta. Međutim, u ovom trenutku bitno je šta govore, šta rade i na koji način reaguju nadležne institucije, pre svega tužilaštvo. Da li će, i na koji način će nadležno tužilaštvo reagovati nije u nadležnosti advokata. Međutim, izjava advokata da njegov klijent nema potrebe da daje izjave pravosudnim organima se uklapa u narativ koji provladini mediji u Srbiji nameću, a koji sve ljude koji su umešani u ovaj incident predstavlja kao heroje, i kao „žrtve Kurtijevog terora“.
MONITOR: Radoičić je dao izjavu u svojstvu građanina, a onda je uhapšen i ubrzo oslobođen.Vi ste izjavili, prije Radoičićevog priznanja, da on neće biti izručen Prištini. Kako sada ta stvar stoji?
HERCIGONJA: Ja i dalje mislim da ne postoji mogućnost da Radoičić bude izručen prištinskim vlastima u ovom trenutku. To mišljenje se ne bazira isključivo na pravu, već i na praksi koja do sada postoji po tom pitanju. Pitanje izručenja u Srbiji, državi koja ne može da se pohvali visokim nivoom vladavine prava, je više političko nego pravno pitanje. Bio bi potreban izuzetno veliki pritisak međunarodne zajednice, pa čak i pretnje ozbiljnim sankcijama Srbiji kako bi se Radoičić izručio. Ne vidim trenutno mogućnost da se on izruči, osim ako se nešto drastično ne promeni u odnosu između njega i vlasti u Beogradu.
MONITOR: Srpska lista je proglasila trodnevnu žalost zbog smrti trojice Srba iz Radoičićeve grupe, a događaj u Banjskoj je označila kao izraz krajnjeg otpora protiv „terora Aljbina Kurtija“. Takav stav – koji dijeli i zvanični Beograd – zgodan je za domaću upotrebu, ali deluje i da Beograd pokušava da na tome gradi svoje odbacivanje neposredne odgovornosti pred svijetom?
HERCIGONJA: Ne radi se ovde samo o pokušaju Beograda da se odbaci neposredna odgovornost pre svetom za ovaj događaj, već i o tome da postoji velika mogućnost da Srbija bude, na neki način, proglašena sponzorom terorizma. Evropska unija, SAD i Velika Britanija incident u Banjskoj doživljavaju kao teroristički akt. Posledično, svako ko je njega organizovao, i u njemu uticao potencijalno može da bude odgovoran za terorizam. Svaki političar ili partija koja podržava organizatore incidenta u Banjskoj i njene učesnike potencijalno postaje podržavalac terorizma, i gubi svaki legitimitet u očima međunarodne zajednice da bude iole konstruktivni sagovornik u okviru pregovora Beograda i Prištine. Proglašavanje trodnevne žalosti na severu Kosova, kao i Dana žalosti u Srbiji nikako ne ide u prilog Beogradu da skine odgovornost sa sebe; štaviše, to je prst u oko onim akterima međunarodne zajednice koji u činu proglašenja žalosti vide eksplicitnu podršku organizatorima i učesnicima incidenta u Banjskoj.
MONITOR: Zemlje Kvinte tražile su i od Vučića temeljnu istragu, a SAD (i u telefonskom razgovoru državnog sekretara Entonija Blinkena sa Vučićem), da Srbija ne demonstrira vojnu silu uz granicu sa Kosovom.
Da li je sukob u Banjskoj kraj svih oružanih sukoba na Kosovu?
HERCIGONJA: Sukob u Banjskoj, nažalost, najverovatnije nije kraj svim oružanim sukobima na Kosovu. Kao što je pokazao i ovaj incident, potencijal za sukobe niskog intenziteta i dalje postoji, i taj potencijal je veoma veliki. To se odnosi pre svega na izuzetno lošu bezbednosnu situaciju na severu Kosova, koja je posledica činjenice da niti Beograd niti Priština na tu oblast ne gledaju kao na skup opština u kojoj žive građani, već je posmatraju kao teritoriju i kao novac za potkusurivanje u pregovorima Srbije i Kosova. To svakako nije novina-tako je već duži niz godina, još od potpisivanja Briselskog sporazuma. Međutim, takav pristup je za posledicu ostavio veliko nepoverenje među građanima severa Kosova prema institucijama, kako u Prištini tako i u Beogradu. Ti građani nemaju percepciju da postoji kredibilan akter koji može da obezbedi njihovu bezbednost u ovom trenutku, i to je veoma plodno tle za zloupotrebu njihovog osećanja (ne)bezbednosni, kako u političke tako i u druge svrhe, što stvara veliki potencijal za nasilje. Čini mi se da je incidentom u Banjskoj pređena određena crvena linija, pre svega u kontekstu tolerantnosti za nasilno rešavanje sukoba, i biće veoma teško pregovore nastaviti sa one tačke na kojoj su trenutno obustavljeni.
MONITOR: I predsjednica Kosova, Vjosa Osmani, smatra da dijalog Kosova i Srbije posle događaja u Banjskoj u kojem je stradao pripadnik kosovske policije, ne može izgledati kao ranije. Koliko je Priština ovim događajem stekla diplomatsku prednost u odnosu na Beograd i kako bi je mogla iskoristiti?
HERCIGONJA: Priština jeste stekla diplomatsku prednost nakon događaja u Banjskoj, a to da li će je i kako iskoristiti zavisi i od toga kako će Beograd na pritiske međunarodne zajednice da odgovori. Mislim da Priština ne može da se oslobodi obaveze formiranja Zajednice srpskih opština, ali je moguće da će Priština imati više razumevanja za svoje prigovore u vezi sa njenim stvaranjem i funkcionisanjem.
Takođe je teško zamisliti neku vrstu revizije Ohridskog sporazuma, ali je sa druge strane veća mogućnost pritiska Zapada na Beograd da prekine diplomatske akcije kojim se lobira i protivi učlanjenju Kosova u međunarodne organizacije. Najzad, moguće je da Brisel uvede neke vrste sankcija Beogradu, ali Kosovo od toga neće imati neke veće koristi. Ssigurno je da će Priština imati mnogo više razumevanja za svoje stavove nego ranije, dok je manevarski prostor Beograda sužen do minimuma.
MONITOR: Vučić raspisuje izbore za decembar, pravi se „parada“ podnošenjem ostavki gradonačelnika i predsjednika opština. Vuk Jeremić već poziva na predizborno jedinstvo i da glavna tema opozicije bude „očuvanje KiM“. Ko bi tu temu sada mogao da iskoristi bolje: opozicija ili vlast?
HERCIGONJA: Vlast u Beogradu i dalje bolje koristi situaciju na Kosovu pre svega zbog neartikulisane politike opozicije. Politika opozicije, nije samo neartikulisana, ona zapravo ne nudi nikakvu alternativu. Jedino izrazito nacionalističke i desno orjentisane partije u Srbiji mogu da dobiju više glasova na temu Kosova u ovom trenutku, dok one partije koje se smatraju „evropskim“ i „demokratskim“ teško mogu iskoristiti kosovsku temu bolje, iz prostog razloga jer ne nude nikakvu kredibilnu alternativu.
Izuzetno je teško razumjeti Vučićevu ulogu u sukobu u Banjskoj
MONITOR: Izrazili ste sumnju da bi bez pomoći Beograda i njegovih visokih bezbjednosnih struktura moglo da se nabavi toliko i takvo naoružanje koje je prikazano od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Kosova. Kako razumijete Vučićevu ulogu u sukobu u Banjskoj i može li se ona dokazati?
HERCIGONJA: Razumeti ulogu predsednika Srbije Vučića u svemu što je bilo pre i nakon incidenta u Banjskoj je izuzetno teško. Sa jedne strane, opšte je poznato da Srpska lista skoro ništa ne čini bez dozvole i konsultacija sa Beogradom; takođe, da vodeći njeni članovi, uključujući tu i doskorašnjeg potpredsednika Radoičića jesu u konsultacijama sa Beogradom oko svih bitnih pitanja na severu Kosova. Međutim, potpuno je jasno da je pregovaračka pozicija Beograda značajno otežana posle incidenta, i da Priština u ovom trenutku ima daleko više razumevanja za svoje zahteve nego što je to bilo pre incidenta, dok se pregovaračka pozicija Beograda značajno pogoršala. Zbog toga smatram da postoje dva potencijalna odgovora na ovo pitanje: ili je cela akcija izvršena uz znanje i odobrenje Beograda kako bi se, strateški gledano, ostvarili određeni ciljevi srpske strane (poput formiranja Zajednice srpskih opština i razmeštanja KFOR-a na sever Kosova koji bi zamenio delovanje kosovske policije), ili se radi o delovanju jednog dela bezbednosnih struktura u Srbiji (pre svega Bezbednosno informativne agencije) bez znanja i odobrenja vlasti. Ako je u pitanju drugi scenario, neko za takve akcije mora da odgovara u okviru bezbednosnog sistema Srbije.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre
MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?
VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.
MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja, ili za partijske interese?
VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.
MONITOR: Ako su partijski interesi ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?
VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.
MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju, se nastavljaju i čini se rastu. Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?
VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.
MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?
VUKOVIĆ: Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.
Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.
MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?
VUKOVIĆ: I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.
MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?
VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.
MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?
VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.
MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?
VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu
Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.
Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.
Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.
MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?
RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.
Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.
MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?
RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.
MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i na koje ste prepreke nailazili?
RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.
MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?
RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.
MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?
RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.
MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?
RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.
M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene
Objavljeno prije
6 danana
24 Januara, 2025Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike
MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani, nezadovoljni i već višestruko razočarani građani lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…
MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?
STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike. U poslednjoj deceniji protesti su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i tragičnim događajima iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste. Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.
MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?
STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja vodi preuranjenim podelama.
MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?
STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene. Važno je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu u polje politike.
MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?
STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“. Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.
MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?
STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?
MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?
STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.
Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.
Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.
MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?
STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.
U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”
Vučić se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“
MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?
STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 6 dana
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Voz
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Dijalektika ljudskog života
Ferid Muhić
Novi broj
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
Izdvajamo
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Popločano neodgovornošću i beznađem
-
INTERVJU4 sedmice
PROF. DR HRVOJE JURIĆ, FILOZOF, FILOZOFSKI FAKULTET UNIVERZITETA U ZAGREBU: Tramp jeste „ekološka katastrofa“ ali nije bila dobra ni Bajdenova ni Obamina Amerika
-
DRUŠTVO3 sedmice
GOVOR MRŽNJE I MI: Nekažnjiv, pa raste
-
DRUŠTVO3 sedmice
BEZ DOGOVORA U BUDVI: Vlada zakazala konstitutivnu skupštinu
-
DRUŠTVO3 sedmice
SKUPŠTINA CRNE GORE: Godina počinje blokadom
-
OKO NAS3 sedmice
ULCINJ – NAJPOTCJENJENIJA TURISTIČKA DESTINACIJA EVROPE: Iz Londona se bolje vidi
-
Izdvojeno6 dana
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
INTERVJU3 sedmice
DR ERIK GORDI, PROFESOR POLITIČKE I KULTURNE SOCIOLOGIJE, UNIVERZITETSKI KOLEDŽ-LONDON: Nova vlada SAD neće riješiti ni globalne sukobe, ni sukobe unutar sopstvene stranke