Ova Vlada  je već po do sada učinjenim imenovanjima u velikoj većini slučajeva pokazala da neće mijenjati praksu partijskog kadriranja. Izvjesno je da će nova vlada u političkim trgovinama samo balansirati koje će partijske boje biti te dubine. Ako se sve glasnije čuje da DPS dobija skoro trećinu kadrova u izvršnoj vlasti „po dubini”, onda je jasno i ka kojoj nijansi ide ta kolorika

MONITOR: Posljednjih dana priča se o Otvorenom Balkanu, i o malo čemu drugom. Čini li Vam se da je pitanje te regionalne inicijative u javnosti prenaglašeno?

PERIĆ: Gotovo sve naše teme su prenaglašene, jer mi nismo društvo dijaloga već zaglušujuće buke. Da smo izgradili kulturu uzajamnog uvažavanja, mi bismo o Otvorenom Balkanu razgovorali na krajnje racionalan način i pokušavali bismo da kroz otvorenu debatu izvučemo nedvosmislen zaključak koja je opcija bolja po nas – ulazak ili ne. Umjesto toga, kao i oko mnogo čega drugog, iskristalisala su se dva povika, a ne dva stava. Prvi: da ako ste za Otvoreni Balkan, da su svi koji su protiv te ideje retrogradni, nedokazani, frustrirani i klaustrofobični. Drugi: ako ste protiv uključenja u ovu inicijativu, da su oni koji su za – zapravo pobornici velikodržavnih projekata susjednih zemalja. Dakle, ni o ovoj temi ne možemo razložno govoriti, a da dominatna „argumentacija” nije napad na drugog, nerijetko i ad hominem. Izuzeci su zaista rijetki.

Da ne budem neodređen, smatram da ta inicijativa, bez obzira na namjere, Crnoj Gori više odnosi nego li donosi. Razlozi: mi smo mali, ekonomski i administrativno prilično zapušten sistem, naša privreda nije kompetitivna i u ovoj fazi razvoja u takvom okviru može dodatno postati inferiorna, a što potvrđuje stalni rast našeg spoljnotrgovinskog deficita koji je u deceniju porastao sa manje od milijardu i po na preko dvije. Kada je u pitanju tržište rada, mislim da bolje kvalifikovana radna snaga iz Crne Gore neće ići u okruženje već na Zapad koji im pruža mnogo bolje uslove i više mogućnosti. Dodajmo i da razlog migracije nije samo želja da zaradite već i da se „izmjerite“ i naučite najsavremenija znanja, što, uz dužno uvažavanje, možete u manjoj mjeri u regionu. Kao potvrda ovoj tezi je i činjenica da mladi iz svih zemalja koje se pominju kao sadašnje ili potencijalne članice ove inicijative masovno migriraju ka Zapadu – ne ka regionu. Evo i još jednog argumenta: kada ulazite u regonalnu inicijativu, to ne činite na pola godine, nego očekivano na najmanje srednjoročni period. A ako ulazimo u EU, kako tvrdi nova vlast do 2025. godine, dakle za dvije i po godine, zar ne bi sve snage valjalo usmjeriti ka tom cilju? Pomenimo i da je ubrzo nakon intenziviranja priče o Otvorenom Balkanu, brzo sa samita u Solunu grčki premijer iznio projekciju da bi rok za pristupanje svih zemalja Zapadnog Balkana trebalo da bude 2033. godina. I u konačnom, rečeno je da će to biti inicijativa u kojoj svako uzima šta hoće i da se potpisuju samo bilateralni sporazumi – pa zašto ne bismo potpisivali bilateralne sporazume nezavisno od Otvorenog Balkana i tako otklonili sve rizike? Sarađivati se treba i mora, ali zašto ne povedemo otvoren i razložan dijalog o pronalasku najoptimalnijeg modaliteta? Podsjećam da do sada osim argumenata tipa „ne vidim zašto ne bismo ušli” i opštih mjesta o slobodoj trgovini i protoku ljudi, od dijela vlasti koji se zalaže za priključenje ovoj inicijativi nismo čuli ubjedljiviju argumentaciju.

I u ovoj situaciji je potvrđeno dominanto ponašanje vlasti – bez obzira na personalni sastav – da se izbjegava dijalog na racionalnoj ravni. Ona ga želi na iracionalnoj, jer tada ne morate da nudite promišljene argumente i kontraargumente – tada kreće rat etiketama i još jedno prebrojavanje na „za” i „protiv”.

MONITOR: Paralelno, i dalje čekamo na oslobađanje institucija, pravosuđa, i ostale ključne procese na evropskom putu. Kako vidite aktivnosti nove vlade na tom polju?

PERIĆ: Valja priznati – mi jesmo stara država, ali naše institucije nisu nikada bile snažne. One su rijetko kada izdržavale pritisak onog ili onih koji su na vlasti. Uopšte uzev, proces njihovog građenja je spor, jer sve i da imate nepodijeljenu političku volju svih učesnika na političkoj sceni – a nemate je, sve da nemate posla sa korupcijom – a imate je, da biste snažili instuticije, dva su osnovna preduslova – institucionalno pamćenje i znanje. Prvo smo u kontinuitetu razgrađivali, a drugo smo uvijek potcjenjivali. Tu nema brzih poteza koji ispunjavaju vatromete očekivanja i koji daju instat rezultate, to je mukotrpan proces. Ne vidim tu vrstu nužne posvećenosti i upornosti. Kao da se želi sve sad i odmah, a očito da je fali iskustva i znanja. Tu je nužan preokret ne samo u praski, već i promišljanju.

MONITOR: Može li ova vlada da napravi pomake na polju vladavine prava, imajući u vidu da joj parlamentarnu podršku daje Demokratska partija socijalista?

PERIĆ: Svaka vlada koja zavisi od podrške Demokratske partije socijalista može na polju vladavine prava da učini samo one pomake koje bi učinila Demokratska partija socijalista. A ona je uvijek pazila da se na tom polju nikada ne dogode nikakvi pomaci.

MONITOR: Nekoliko važnih slučajeva, od Carina do Telekoma, koji su godinama bili u fokusu javnosti, pali su pred sudovima. U čemu je problem?

PERIĆ: Malo ko vjeruje da u dogledno vrijeme može nastati ambijent u kojem će bilo koji slučaj sa kojim su povezani najviši funkcioneri države i DPS-a, od tužilaštva i suda biti zakonito otvoren, precesuiran i okončan. Problem je i u pravosudnom sistemu, ali jednako ili možda i više u sistemu funkcionisanja države u cjelini. Imamo vrlo malo pojedinaca, na funkcijama, koji nose nekakav osjećaj lične odgovornosti za ono što rade ili kažu. Imamo previše ljudi koji smatraju da im državna funkcija daje pravo na samovolju i neograničenu bezobzirnost u donošenju odluka. Slučaj Carina je najočitiji primjer, jer imate gradonačelnika koji smatra da državno zemljište može da pokloni po pet puta nižoj cijeni od one koja je za isto zemljište postignuta na javnom nadmetanju, a istovremeno imate i disciplinovanu odborničku većinu koja naknadno potvrđuje takvu odluku gradonačelnika, jer su svi zajedno uvjereni da mogu da donose odluke kakve požele. I prirodno je da u takvom sistemu imate na kraju sudije koji to smatraju normalnim i regularnim.

MONITOR: Uhapšeni su čelni ljudi pravosuđa Vesna Medenica i Blažo Jovanić. Vjerujete li da se ti slučajevi mogu izvesti do kraja u ovakvoj situaciji i atmosferi?

PERIĆ: Mislim da je stigao očigledan kraj sadašnjeg modela pravosuđa. U modelu prije ovog, crnogorsko pravosuđe je bilo manje korumpirano, sa mnogo manje skandaloznih presuda i pojedinaca kakvih imamo danas. Sadašnji model je bio uveden kao reformski, da se nezavisnim izborom obezbijedi nezavisnost sudija. Pravosudni sistem su, međutim, u tom trenutku činile sudije koje je ranije izabrala poslanička većina koja je na vlasti bila prethodne dvije decenije, a ista ta većina je ovlastila tako stvoren sitem da bira sam sebe, da se sam multiplikuje. Izgubili smo iz vida da nezavisno sudstvo nije vezano za način izbora sudija, nego za način funkcionisanja sistema u cjelini. Sudije kojima izvršna vlast dodjeljuje stanove, koje stambeno zbrinjava Glavni grad, ne mogu biti nezavisne. Dakle, potrebno je otvoriti društveni dijalog u kojem će se preispitati sadašnji model funkcionisanja pravosuđa i pokušati naći primjereniji model za Crnu Goru. Postoje brojni efikasni modeli u kojima sudije postavlja predsjednik države, ministar pravde ili ih bira parlament. Ne treba bježati ni od neposrednog izbora. U svakom slučaju, sadašnji model je po svim pokazateljima loš i on se mora mijenjati.

Očigledno je: za drugačiji ishod je potrebno stvoriti drugačije pretpostavke. U suprotnom ćemo stalno ići ukrug i dolaziti do tačke u kojoj se sada nalazimo: da imamo potrebu za nezavisnim sudstvom – koju ne uspijevamo dostići.

MONITOR: Ministar odbrane Raško Konjević je optužio Demokratski front da, iako je u opoziciji, pregovara o zadržavanju pozicija „po dubini”. Zašto još pričamo o političkim dubinama, može li ova vlada uvesti drugačiju praksu?

PERIĆ: Da se može drugačije, ako je suditi po početnim potezima, ostavljeno je da pokaže neka buduća Vlada. Ova je već po do sada učinjenim imenovanjima u velikoj većini slučajeva pokazala da neće mijenjati praksu partijskog kadriranja. Izvjesno je da će Vlada u političkim trgovinama samo balansirati koje će partijske boje biti te dubine. Ako se sve glasnije čuje da DPS dobija skoro trećinu kadrova u izvršnoj vlasti „po dubini”, onda je jasno i ka kojoj nijansi ide ta kolorika. Moramo se konačno naviknuti da pojave lociramo precizno i da ne pristajemo na mentalno maltretiranje kada nam se uporno govori da nešto nije što svi vidimo da jeste. To je i prvi korak da se vlast dovede u nelagodnu poziciju suočavanja sa svojim činjenjem – da počne da shvata da se protiv toga valja boriti. To bi bilo blagotvorno i za vlast i za cijelu zajednicu.

MONITOR: Slavili smo 16 godina nezavisnosti, pet od ulaska u NATO. Koliko imamo razloga za slavlje?

PERIĆ: Svakako da postoje datumi koje država obilježava kao podsjetnik na određena pregnuća i dostignuća. Ujedno to je i prilika da razmislimo koliko je postignuto, a koliko se postići moglo realno. U ovih šesnaest godina propustili smo mnoge šanse, prije svega onu da našu zajednicu učinimo efikasnom i pravednom. Još važnije, nismo uspjeli da se na temeljima suštinskog dijaloga i međusobnog uvažavanja zaokružimo kao zajednica. Upadljiva je i ispuštena kolosalna prilika za transformaciju društva i demontažu koruptivnih praksi nakon prve pobjede tadašnje opozicije na izborima od 2020.

Ako nešto jeste pohvalno u tom periodu, onda je to ipak zrijevanje društva koje je dolazilo direktno od građanina – ne od elita. On, građanin, je počeo da se oslobađa i da traži promjenu. To nije malo. Mada će oligarhije pokušavati obezvrijediti i obesmisliti taj napor, ili sa druge strane željeti čak i da zasluge za to pripišu sebi, ipak je ta energija oslobođena. Otvoren je prostor za borbu za održivu zajednicu koja je osnažena vladavinom prava – taj izazov treba prihvatiti i istrajati u naporu da se suštinski mijenjamo i postajemo bolji – kako na pojedinačnom, tako i na kolektivnom planu. To bi bio istinski istorijski preokret.

Milena PEROVIĆ