Unionisti na svaki način pokušavaju da doskoče ideji samostalne i suverene Crne Gore. Odavno su potrošili stratešku ideološku, političku, duhovnu, kulturnu, pa i militarnu „bojevu municiju”. Prisiljeni su da daljnji propagandni rat na mirakuloznoj „ideji” restauracije „Dušanovog carstva” vode blefovima i ćorcima. Ne bježe ni „zamisli” koje su postiđujuće za zdravi ljudski razum. Obnarodovali su da bi valjalo načiniti spomenik Podgoričkoj skupštini. U prijevodu na jezik razuma, predlažu da se digne spomenik onome ujediniteljskom istorijskom čudu kojim su korumpirani i zavrbovani „ujediniteljski” gilipteri potrčali da ukinu državu koja je i bukvalno stvarana krvlju generacija i generacija Crnogoraca. Na to je čudo i njegove strašne posljedice u 20. vijeku Crna Gora referendumom stavila, nadajmo se neopozivo, istorijsku tačku.
Nije se teško dosjetiti da ta „ideja” potiče od iste „pameti” koja je naumila da na svaku oveću crnogorsku čuku nasadi po jedan konzulat susjedne nam i nadasve prijateljske zemlje. Može biti da je „ideja” nastala od grdne nervoze i frustracije pred činjenicom da je sadašnja crnogorska vlast na Bajicama podigla spomenik Božićnoj pobuni. Unionisti pokazuju svoju dublju političko-patološku prirodu u naročitim situacijama. Takve su sve situacije u kojima sadašnja vlast učini nešto što je u simboličkom smislu od velike koristi za Crnu Goru. Ma kako se na to gledalo, ta se vlast, podižući spomenik čudesnim zatočnicima crnogorske slobodarske ideje, osevapila pred bogom i pred Crnom Gorom. Trenutna pragmatika zbog koje je to učinila brzo će otići u potonji plan vremena. Ostaće da traje faktum da su Crnogorci i tu podigli obelisk poštovanja valjanim precima. Taj će faktum pokazati da bastanim i nepotkupljivim ljudskim karakterima nikada nije teško da razumiju šta je u starijom i novijoj crnogorskoj istoriji odista veličanstveno, a šta poražavajuće i izdajničko. Ko onda još može imati dilema oko toga gdje u ovim rubrikama spada Podgorička skupština, a gdje Božićna pobuda?
Referendum o nezavisnosti raskinuo je dugo uvezivani čvor te dileme. Međutim, ostala je gomila malih čvorova u koje je upravo Podgorička skupština zaplitala crnogorsku nacionalnu i državotvornu svijest. Na Bajicama je razvezan samo jedan od njih. Ako je referendum direktna negacija Podgoričke skupštine, onda pobjednici s referenduma konzekventno moraju negirati strategijske i taktičke simboličke i materijalne posljedice te iste Skupštine. Takvih posljedica ima mnogo i još su žive i djelatne. Neke su od njih posebno znakovite. Naprimjer, ako se imalo smjelosti da se do određenog stepena svojedobno delegitimira nasljeđe partizanije tako što će se Titogradu i Ivangradu vratiti stari nazivi, zar to isto ne bi trebalo učiniti s Petrovcem na moru i Kruševcem u Podgorici? Ako su u Podgorici i Nikšiću dignuti spomenici kralju Nikoli, valjalo bi se sjetiti i da je više nego zasluženo njegov veliki otac imao spomenik u Podgorici i da se jedan njezin dio zvao po njemu. Zaslužio je vojvoda Mirko da se na oba načina vrati Podgorici.
Ne bi vlastima niko razuman zamjerio ni kad bi se pregnulo da se digne spomenik crnogorskim komitima, onima prije 1918. i onima poslije 1918. godine. Zar još treba nekome objašnjavati zbog čega bi to trebalo učiniti?

Milenko A. PEROVIC