Nakon trideset jedne godine otkad je formiran vojni logor u Morinju, gdje su zlostavljani, uglavnom, zarobljenici sa dubrovačkog ratišta, postavljena je spomen-ploča u neprimjerenoj atmosferi po žrtve tog zločina

„U logoru sam bio mučen, tučen svim i svačim, ni medvjeda ne bi tako tukli, kundacima, palicama, toljagama od kukrike. Imao sam pet rebara slomljenih, s jedne strane tri, a sa druge strane dva slomljena rebra. Kičma mi je bila povrijeđena, nisam mogao da ustajem, odbijen mi je bio lijevi kuk, sve od torture koju su sprovodili nada mnom u logoru Morinj…“

To je dio iz svjedočenja jednog  od 292 zarobljena muškarca tokom agresije na Hrvatsku, koju su sprovodile tadašnje jugoslovenske republike Srbija i Crna Gora.  Međutim, prije nekoliko dana mogli smo čuti tvrdnje  da se u Morinju, naselju između Kotora i Herceg Novog, nije desio nikakav zločin.

„Želimo da se ljaga skine s našeg mjesta i da se konačno kaže ono što je prava istina – svi znamo da u tom ’logoru’ niko nije ubijen i pretučen”, kazao je medijima Špiro Vulović, predsjednik Mjesne zajednice Morinj i odbornik Demokratske Crne Gore u Kotoru.

Vulović zanemaruje činjenicu da je Viši sud u Podgorici pravosnažnom krivičnom presudom utvrdio da su u Sabirnom centru Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Morinju izvršeni ratni zločini protiv ratnih zarobljenika u vidu fizičkog zlostavljanja. Četiri osobe su za to osuđene na kazne zatvora – Ivo Gojnić na dvije godine, Boro Gligić na tri godine, Špiro Lučić na tri godine i Ivo Menzalin na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Sud je utvrdio da je ,,u Sabirnom centru Morinj vladala atmosfera terora i straha za goli život kome su oštećeni bili neprestano izloženi”.

Ovu činjenici zanemarili su i pojedine Vulovićeve komšije koji su protestovali zbog spomen-obilježja, koje su, u jeku političke kampanje, na zidu nekadašnjeg logora, svečano otkrili ministri vanjskih poslova i odbrane u tehničkom mandatu Ranko Krivokapić i Raško Konjević zajedno sa hrvatskim kolegama Tomom Medvedom i Goranom Grlićem Radmanom. Oni su bezuspješno pokušali da blokiraju put crnogorsko-hrvatskoj delegaciji.

„Po 8-9 sati smo morali da sjedimo na podu sa rukama iznad potiljka i da pjevamo pjesme koje su nam govorili da pjevamo“, svjedočenje je jedne od žrtava.

O zlostavljanju u logoru pred sudom je govorio i Zoran Dragović, jedan od isljednika koji su bili zaduženi za zatvornike. On je rekao da je starješina jednog odjeljenja straže tukao zarobljenike, dok je jedan od zarobljenih doživio „strašne batine“ od kojih je jedva preživio.

„Poznato mu je da je B. (starješina) izvodio zarobljenike i na njima trenirao boks… najgore su bile grupe stražara iz Herceg Novog, jer su se oni poistovjećivali sa likovima iz filmova kao sto su Rambo, Sandokan, i ponosili su se siledžijskim odnosom, a da nisu pridavali značaj časti i uniformi koju nose…”, kazao je pred sudom.

Mještani su, međutim, tražili izvinjenje od Vlade Crne Gore, Skupštine Crne Gore, Skupštine opštine Kotor i od međunarodnih institucija. Smatraju da su decenijama izloženi mržnji i omalovažavanju zbog Sabirnog centra koji je tamo postojao, a sada opet treba da budu šikanirani i vrijeđani zbog „hrabrog jučerašnjeg čina“.

U Centru za građansko obrazovanje i Akciji za ljudska prava izrazili su žaljenje zbog protesta. Kažu da očekuju da se od tog čina ograde, prije svih, partije u kojima su ti pojedinci funkcioneri i lokalni aktivisti. Pozdravili su postavljanje spomen-ploče.

,,I prošle godine smo pozdravili polaganje vijenaca na ulazu logora Morinj od strane visokih delegacija ministarstava vanjskih poslova Crne Gore i Srbije. Vjerujemo da ovakvi koraci daju važan doprinos uspostavljanju pomirenja u regionu. Očekujemo da se spomen-obilježjima obilježe sva mjesta na kojima su u Crnoj Gori izvršeni ratni zločini”, navodi se u saopštenju nevladinih organizacija.

Mještani su za jedno u pravu. Ploča je postavljena na brzinu, bez znanja javnosti, i bez ispoštovanih procedura. Niko nije prethodno obaviješten o kakvom spomen- obilježju je riječ i šta će pisati  na njemu. Spomen-ploča je postavljena bez neophodnog odobrenja Vlade Crne Gore i Opštine Kotor, na čijoj teritoriji je to urađeno.

,,Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su preživjeli zatočenici. Da se nikada ne ponovi”, piše na ploči koju potpisuju ministarstva odbrane i vanjskih poslova.

Akcija za ljudska prava i Centar za građansko obrazovanje podsjećaju da su spomen-ploču ranije tražili zatočenici logora Morinj iz Hrvatske, a u tome imali podršku nevladinog sektora iz Crne Gore.

,,Žalimo što se ovako važni događaji sprovode na prečac, bez blagovremenog obavještavanja javnosti, pozivanja i predstavnika organizacija civilnog društva i mirovnih aktivista, koji bi pokazali da za ovaj vid izgradnje kulture sjećanja u Crnoj Gori postoji značajna podrška. Vjerujemo da bi i hrvatskim logorašima značio susret sa onima iz Crne Gore koji su i do sada podsjećali na njihove patnje, dok su vlasti, i lokalne i nacionalne, na to ćutale”, navode u saopštenju Tea Gorjanc Prelević (HRA) i Daliborka Uljarević (CGO).

Država nas,  evo trideset godina,  ne obavještava ko je u lancu komande bio odgovoran za ratne zločine na teritoriji Crne Gore, pa i ovog u Morinju. Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) tvrdi da se još čeka pravda za zločine u zloglasnom logoru.

„Inicijativa mladih za ljudska prava naročito ističe neadekvatno vođenje istraga za ratne zločine pa kao posljedicu toga nemamo presude po osnovu komandne odgovornosti. Najdužu kaznu zatvora je dobio kuvar i to u trajanju od četiri godine, što je još jedan pokazatelj površnog pristupa tužilaštva u ovom predmetu“, naveli su iz YIHR-a.

Sve ovo govori da postavljanje spomen-obilježja nije dovoljno. Dok se ne dođe do komandno odgovornih, dok građani ne dožive katarzu i priznaju da su u njihovo ime činjeni ratni zločini – spomenik će biti samo slovo u kamenu.

Zaboravljena odgovornost rukovodsva Crne Gore

Opsada grada Dubrovnika od strane jedinica pod komandom Jugoslovenske narodne armije (JNA) počela je 1. oktobra 1991. godine i trajala do kraja juna 1992. Samo u jednom danu, 6. decembra 1991. godine, živote je izgubilo 20 osoba, a ranjeno je oko 60.241. Tom prilikom, bombardovan je Stari grad, pod zaštitom UNESCO-a, oštećene su mnoge zgrade, spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra sa oko 20.000 naslova.

Rezultati opsade grada Dubrovnika i okoline su 116 poginulih civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore. Ukupno su 443 osobe bile zatočene u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33 hiljade ljudi i uništeno 2071 stambeni objekata, piše u izvještaju Akcije za ljudska prava.

Jedini čija je odgovornost utvrđena za ratne zločine počinjene na području Dubrovnika za sada su bivši general JNA Pavle Strugar i njemu podređeni admiral Miodrag Jokić, koji je i priznao krivicu. Osuđeni su pred Haškim tribunalom na po sedam i po i sedam godina zatvora.

Tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Crne Gore, sada pokojni Momir Bulatović, izdao  naredbu od 1. oktobra 1991. godine o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”. Predsjednik Vlade bio je  Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova bio je sada pokojni Pavle Bulatović, a njegov pomoćnik za javnu bezbjednost Milisav Marković je bio zapovjednik te jedinice. SDT nije imalo rezultate u pogledu utvrđivanja odgovornosti crnogorskih državljana za ratne zločine počinjene na tom području. Izostalo je i ispitivanje odgovornosti tadašnjeg civilnog rukovodstva Crne Gore.

Ivan ČAĐENOVIĆ