Mandić je predstavio  novi logo Skupštine koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju.  Teško je povjerovati da riječi o kralju Aleksandru i  logo Skupštine nisu ciljana provokacija vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda, crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube

Od silaska Demokratske partije socijalista (DPS) sa vlasti početkom decembra  2020. godine. lider Nove srpske demokratije (NSD) i osnivač bivšeg Demokratskog fronta (DF) Andrija Mandić je potencirao priču o pomirenju u Crnoj Gori. Obećao je da će je sprovoditi čim dobije priliku. Prošle godine u prvom krugu predsjedničkih izbora na kojima je Mandić bio kandidat svoje stranke, a i poželjan od strane DPS-a za finale trke, u opštini Tuzi je dobio 827 glasova. To je sredina gdje gotovo isključivo žive etnički Albanci. Rezultat mu je bio jači i od zbira glasova građanski orjentiranih Jakova Milatovića i Alekse Bečića. Tada se iz krugova bliskih Mandiću potenciralo da iako izrazito prosrpski  DF nije nastupao na lokalnim izborima u Tuzima,  njegova “politika pomirenja očigledno ima dobro uporište”. U kasnijim izborima ova satirična baza podrške među Albancima je utihnula shodno povlačenju DPS-ovih resursa za nabavku glasova.

Krajem oktobra prošle godine Mandić je izabran za predsjednika Skupštine Crne Gore dok je njegova NSD krajem jula ušla u rekonstruiranu 44. vladu Milojka Spajića zajedno sa Demokratskom narodnom partijom (DNP) i Bošnjačkom strankom (BS). Novi sastav nikad veće Vlade sa dvotrećinskom podrškom u parlamentu (dovoljnom da mijenja i Ustav) su mnogi u diplomatskim krugovima prećutno pozdravili u nadi da će se konačno krenuti u sređivanje katastrofalnog stanja u pravosuđu. Ogromna i troma državna administracija je još jedna oblast na koju i Zapad i međunarodne finansijske institucije imaju ozbiljne primjedbe. Do sada ni sudstvo ni državna administracija nisu ni taknuti niti ima naznaka tome.

Opštine u kojima NSD ima gradonačelnike i čelne ljude u državnim kompanijama nastavljaju DPS-ovu praksu političkog zapošljavanja radi sigurnih glasova dok se na reprezentacije i zabave i dalje nemilice troši.  Mandićevi gradonačelnici forsiraju četnički i nacionalistički narativ, slave Srbiju kao svoju domovinu o trošku građana i podstiču dalje tenzije u društvu. Njihov lider apsolutno ćuti na takvo ponašanje. Sa druge strane ide na svesrpska okupljanja u Beograd, predlaže vraćanje kapele kralja Aleksandra na Lovćen. Nedavno je pozvao na usvajanje zakona o stranim agentima po uzoru na Vladimira Putina kojim je sva opozicija u Rusiji nasilno ućutkana, utamničena ili natjerana u egzil. NSD i ostale partije pod Beogradom ne smiju pokrenuti ni pitanje izručenja osuđenog vođe budvanske kriminalne grupe Svetozara Marovića kome je režim u Srbiji pružio zaštitu od pravde. Mandić je takođe odćutao rasističku izjavu srbijanskog ministra policije Ivice Dačića da svako selo u Crnoj Gori ima organizovanu kriminalnu grupu.

Osim Albanaca u Tuzima, Mandićevi “pomiriteljski stavovi” su početkom godine impresionirali i premijera. Spajić je pohvalio proglašenog četničkog vojvodu (iako on tu titulu nije zvanično prihvatio) što nije otišao na proslavu protivustavnog dana Republike Srpske (RS) u Banja Luku i što je prije njega bio u Briselu. Tamo je, po Spajićevim riječima, ostavio “sjajne poruke” te da “Dalaj Lamine nisu toliko miroljubive kao njegove”.

Premijer je previdio da Mandić samo nije otišao zbog toga što mu je 9. januara bila slava kada pada i Dan RS. Za uzvrat je poslao čestitke i svog tadašnjeg šefa kabineta sa funkcionerima svoje i drugih vučićevskih stranaka.

Nakon toga potezi Mandića i prvaka njegove stranke su bili sve samo ne pomiriteljski. Prvo su se usprotivili UN-ovoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici slijedeći službenu liniju svoga de fakto gospodara Aleksandra Vučića koji se nedavno pohvalio da je on i “vožd Srbije”. NSD i partije iz tog bloka su aktivno negirale genocid i gurale priču o navodnih tri i po hiljade pobijenih Srba civila u Podrinju, ciljano podgrijavajući tenzije i u Crnoj Gori. Kao odgovor na srebreničku rezoluciju Mandić je pogurao priču o genocidu u Jasenovcu koju njegov šef u Beogradu nije htio donijeti u vlastitoj skupštini. Jedini ustupak je bilo odlaganje jasenovačlke rezolucije dok Crna Gora nije dobila završna mjerila iz Brisela kako bi se otpočeo proces zatvaranja poglavlja. Srećom u rezoluciju nisu ušle proizvoljne i naduvane komunističke brojke o broju žrtava tog logora.

Mandić je dalajlamski odćutao prijedlog rezolucije o mirnodopskom pokolju bošnjačkog stanovništva u Šahovićima kod Bijelog Polja. Ovaj jezivi pokolj nekoliko stotina civila uz mučenja i silovanja od strane razularene rulje su se dogodila pod patronatom vlasti Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Srbijanska žandarmerija je dan prije uzela taoce i pokupila svo oružje koje je našla kod stanovništva da bi tobožnji “osvetnici Kosova” lakše odradili prljavi posao za Beograd.  Aleksandrova žandarmerija je predala rulji i taoce koji su pobijeni. “Kralj ujedinitelj i osloboditelj”, kako ga je vojvoda Mandić nazivao na raznim prigodama, nikada nije dozvolio istragu tog zločina.

Aleksandar, ili Aca palikuća kako je kolokvijalno nazivan od potlačenih i obespravljenih širom njegove privatne kraljevine, je na Cetinju nedavno opet pomenut od strane šefa parlamenta, i to na samoj sjednici. Povod je bila 90-ta godišnjica od ubistva kralja u Marseju. Rekao je da je zaslužio da mu se pomene ime i da je “on bio jedini kralj koji je rođen u ovom gradu i unuk Kralja Nikole”. Dodao je i da je Aleksandar bio “prva žrtva fašizma u Evropi”. Stoga vojvoda Mandić se, ne trepnuvši, pohvaIi da “imamo na što da se oslonimo i imamo sa čim da se pred svijetom pokažemo”.

Mandić je predstavio i novi logo Skupštine na plavoj pozadini koji veoma podsjeća na slična rješenja u Srbiji i RS. Na logu je predstavljena zgrada Banovine na Cetinju u kome je održano zasjedanje Skupštine. NSD ima i svoju partijsku nagradu koja nosi ime po crnogorskom izdajniku i srbijanskom kvislingu Marku Dakoviću. Zadnji dobitnik ove nakaradne nagrade je otvoreno prokremaljski episkop niskiško-budimljanski Metodije Ostojić.

Teško je povjerovati da riječi o kralju Aci i logo Skupštine nisu ciljana provokacija protiv Crne Gore od strane vojvode Mandića. Banovina je bila upravna zgrada Aleksandrovih namjesnika koja je izgrađena nakon okupacije i uništenja Crne Gore. Svoga djeda po majci i crnogorskog kralja Aleksandar je svrgnuo sa prijestola i zabranio mu povratak u zemlju. U Banovini je bio i kazamat za crnogorske rodoljube koji se nisu mirili sa srbijanskim državnim terorom, poharom ionako uboge Crne Gore i planskim sijanjem mržnje prema drugim vjerama i nacijama.

Krvavi progoni nesrpskog stanovništa i nametanje nove ideologije “ujedinitelja i osloboditelja” su se dešavali širom novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS). Hrvatskom narodu je ukinuta sva autonomija koju su stoljećima u manjoj ili višoj mjeri uživali pod Bečom dok su hrvatska privreda i infrastruktura masovno pljačkane i odnošene u Srbiju. Svaka kritika i otpor su lomljeni žandarmerijom i raznim paramilitarnim organizacijama pod kontrolom Beograda. Organizovani su atentati na narodne prvake nakon kojih nije bilo nikakvih istraga kao i u Šahovićima. Bošnjaci, Albanci, Makedonci i drugi su imali isti tretman od strane “oslobodilaca”.

Sumrak jugoslovenske ideje se desio 20. juna 1928.,  kada su u Narodnoj Skupštini u Beogradu ubijena dva poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), dvojica ranjeni dok je HSS-ov lider i vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić teško ranjen. Umro je nakon mjesec i po dana od zadobijenih rana. Za izvođača ovog zločina je izabran crnogorski janjičar – Puniša Račić. Naknadna istraga i suđenje su predstavljali još jednu u nizu Aleksandrovih farsi. Trebali su da prođu dani da Račić uopšte bude uhapšen. Osuđen na 20 godina zatvora i poslat na izdržavanje kazne u vili upravnika zatvora u Požarevcu. Mogao se slobodno kretati i po samom gradu. Kraljevska vlada ga je potpuno abolirala u martu 1941. god, manje od mjesec dana pred početak njemačkog napada. Abolicija Račića je navodno znatno doprinijela da nesrpki vojnici se masovno pobune protiv srpskih oficira i dočekaju njemačku i italijansku vojsku kao oslobodioce.

Zanimljivo je da je tokom zločina u Skupštini bio prisutan i još jedan hrvatski poslanik – doktor prava Ante Pavelić, koga je Račić u svom bijesu zaobišao rekavši mu da je on dobar čovjek i da mu se ništa neće desiti. Pavelić je poslije toga  osnovao ustaški pokret. Pavelić je zajedno sa pripadnicima  VMRO, i pod italijanskim i vjerovatno mađarskim pokroviteljstvom, organizovao uspješni atentat na Aleksandra u Marseju. Vijest o ubistvu neomiljenog kralja je diljem porobljenih jugoslovenskih zemalja dočekana sa prikrivenom, a nekad i otvorenom radošću uprkos zvaničnim narativima i tugovanjima.

Mandić za sebe tvrdi da je vjernik. Čak i po učenju državnih Vučićevih episkopa vjera se mora pokazati djelima a ne samo riječima. Ostaje da se vidi dokle će premijer i većina ministara u Vladi ići daleko sa ovakvim Dalaj Lamom i propovjednikom “pomirenja”.

Jovo MARTINOVIĆ

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (NeĆutanju), koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku tamošnjim vlastima koje traže njihovo izručenje. Izgleda da bi im MUP CG mogao izaći u susret

Pružiti utočište politički progonjenim osobama od strane totalitarnih režima u državama bivšeg Sovjetskog Saveza stvar je ne samo demokratije i ljudskih prava, već i elementarnog ljudskog morala u normalnim društvima koja žele članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Tako bi trebalo biti i sa Crnom Gorom koja se, uz zapadnu pomoć, otarasila 30-godišnjeg režima Mila Đukanovića koji je gajio bliske veze sa diktatorima i kriminalcima širom planete. Međutim, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) kojim rukovodi Danilo Šaranović (kadar građansko orjentisanih Demokrata) i njegov zamjenik Radovan Popović ponašaju se kao da su Đukanovićev režim i njegov sistem vrijednosti i dalje aktuelni.

Monitor je već pisao o tražiocima azila iz Bjelorusije i Rusije koje tamošnji režimi politički progone zbog javno iznesenih stavova. Njih je Popović, Šaranovićev pomoćnik i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance odbio uz paušalna obrazloženja da su Bjelorusija i Rusija demokratske zemlje zato što to tako piše u Ustavima tih država. Formalno im se jamče sva prava kao i u doba diktatora Staljina odgovornog za smrt miliona svojih podanika. Pomoćnika Popovića nije brinulo što u Bjelorusiji ima preko 1.400 registrovanih političkih zatvorenika i što u Rusiji maltene svake sedmice (sasvim slučajno) smrtno strada neko ko se zamjerio kremaljskom režimu, bilo u zatvoru, stanu ili na ulici.

Otprilike u isto vrijeme kada su došli nepravosnažno odbijeni tražioci azila, u Crnu Goru je stigla i Dinara Botaevna Smailova poznatija kao Dina Tansari –  svjetski priznati glas obespravljenih i borkinja protiv porodičnog nasilja i seksualnog zlostavljanja u Kazahstanu. Zajedno sa njom je došao i njen suprug Almat Mukamedžanov, takođe aktivista borbe za ljudska prava.

Smailova i Mukamedžanov su osnivači Fondacije NeMolchiKZ (prevedeno NeĆutanju), organizacije koja promoviše prava i slobode žena, djece, rodnu ravnopravnost i bori se protiv diskriminacije i nekažnjivosti moćnika i nasilnika u Kazahstanu. Supružnici nikada nisu bili politički aktivni ali su trn u oku vlastima. Njihov aktivizam i borba protiv nekažnjivosti za silovatelje, pedofile i nasilnike koji su često imali prećutnu ili otvorenu podršku policije i ljudi bliskih Vođi nacije smetali su mnogima u establišmentu koji su smatrali da oni svojim publikacijama ruše ugled države. Kazahstan je krajem prošle godine raspisao nacionalnu potjernicu za njima zbog navodne prevare i zloupotrebe donacija, što je omiljena metoda sumnjičenja i u Rusiji i Bjelorusiji. Pokušaj raspisivanja međunarodne potjernice preko Interpola, prema dostupnim podacima, nije prošao.

Kazahstan je postao samostalna država nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine i zemljom je skoro tri decenije vladao Nursultan Nazarbajev poznatiji kao Elbasi (Vođa nacije). Nazarbajev je zadržao sovjetski totalitarni stil vladanja i pretvorio Kazahstan, gasom i naftom bogatu zemlju, u privatni posjed svoje porodice, po ugledu na susjednu Rusiju Vladimira Putina. Kasnije nasilne promjene i novi predsjednik nisu puno promijenili sliku zemlje na bolje.

U proteklih sedam godina kazahstanske vlasti su „razvile obrazac progona i maltretiranja Smailove“ kako je navela Meri Lolor, UN-ova specijalna izvjestiteljka o borcima za ljudska prava u izvještaju objavljenom 30. maja ove godine. Izvještaj su potpisala još dva UN-ova specijalna izvjestioca i Doroti Estrada-Tank, predsjedavajući izvjestilac UN-ove Radne grupe za diskriminaciju žena i djevojčica u Ženevi. Lolor je pored javnog izvještaja poslala i pismo 4. marta ove godine adresirano na crnogorske ministre pravde i unutrašnjih poslova. Omaškom je pismo adresirano ranijim ministrima iz 43. vlade. U pismu specijalna izvjestiteljka UN-a Lolor moli crnogorske vlasti, da se, u slučaju Smailove i njenog supruga, „uzmu u obzir rizici sa kojima se suočavaju kao borci za ljudska prava ako bi se vratili“ u matičnu zemlju. Kazahstan protiv Smailove vodi šest krivičnih postupaka u kojima joj prijeti zatvorska kazna od deset godina.

Krivični predmeti protiv nje su, navodi se, otvarani, obustavljani ili zatvarani i ponovo otvarani 16 puta. Sve je počelo u julu 2016. godine kada je Smailova na svojoj facebook stranici objavila da je preživjela grupno silovanje u mladosti i da više ne namjerava ćutati o tome. Pozvala je žene Kazahstana da javno govore o rodnom nasilju. U aprilu 2017. godine, Smailova i njen suprug su uspostavili telefonsku liniju za žene žrtve nasilja u porodici i registrovali Javni pokret protiv nasilja ’NeMolchi.KZ’“.

Smailova u razgovoru za Monitor kaže da su njeni veliki problemi počeli nakon poziva od zamjenika generalnog sekretara UN-a da govori na 72. sjednici Generalne skupštine UN  21. septembra 2017. godine. Tada je pozvala centralnoazijske žene „da se ne stide da progovore i zatraže da se nasilnici procesuiraju!“. Ubrzo nakon njenog govora, u Almatiju, glavnom gradu Kazahstana, organizovana je konferencija za novinare na kojoj je optužena za varanje i odavanje povjerljivih podataka žena žrtava seksualnog nasilja koje su zatražile pomoć od NeMolchi.KZ. Predstavnici provladinih i „patriotskih“ nevladinih organizacija su ubrzo na internetu počeli da klevetaju aktivnosti fondacije i prijete onima koji su učestvovali u pokretu otpora nasilju i nekažnjivosti.

I pored opstrukcija i krivičnih prijava ljudi bliskih vlastima, krajem 2019. godine, zahvaljujući dobrim dijelom aktivizmu njihove fondacije i međunarodnom pritisku, u Kazahstanu je usvojen novi zakon kojim se pooštrila odgovornost za silovanje i ojačala prevencija porodičnog i seksualnog nasilja, uključujući i zakon o sprječavanju nasilja u porodici. Dina Smailova je 2018. god. odlikovana od strane šefice UN Women, Fumzile Mlambo-Ngugke, kao jedna od „žena koje su promijenile svijet“ 2017. godine. Aprilu 2020. je uvrštena u prvih pet globalnih žena aktivista prema UN Women listi na „čelu borbe protiv COVID-a“.

U pismu crnogorskim vlastima, marta ove godine, specijalna UN-ova izvjestiteljka Meri Lolor navodi da je zahvaljujući Smailovoj i njenoj fondaciji NeMolchi.KZ  pruženo preko 35 hiljada besplatnih konsultacija preko hotline telefona dok je preko 2,5 hiljade žena dobilo pravnu, i socijalnu pomoć. Aktivizam Smailove i Mukamedžanova protiv nasilja u porodici je doveo do osude 240 silovatelja. Takođe je, zbog nemara i nepostupanja, osuđeno i 10 policajaca. Više od 200 državnih službenika je disciplinski odgovaralo u postupcima na osnovu žalbi klijenata fondacije. Na kraju su supružnici ipak morali napustiti Kazahstan 6. aprila 2021. god. iz bezbjedonosnih razloga. Preselili se u Gruziju, odakle su nastavili pomagati ženama i djeci u Kazahstanu.

U julu 2022. godine, protiv Smailove je pokrenut još jedan krivični postupak od strane okružnog suda u Almatiju. Optužena je za diskreditaciju časti i dostojanstva trojice optuženih kojima se sudi za ubistvo šestogodišnje djevojčice.

Njen boravak u Gruziji je prekinut 27. septembra 2023. godine. Po povratku u Gruziju iz Turske, gdje su bili gosti na seminaru, supružnicima je uskraćen ulazak u zemlju. Samo im je rečeno da im je gruzijski MUP izdao zabranu ulaska u zemlju bez navedenog razloga. Par je nakon toga otputovao za Crnu Goru. Osim UN-a i drugih međunarodnih organizacija o njima je pisao AP, Slobodna Evropa (RFE), BBC, Vašington post (WP) itd.

Sve to nije podstaklo crnogorske vlasti da se ozbiljnije pozabave ovim slučajem i pruže ljudima pomoć. U dopisu MUP od 24. aprila 2024. godine su obaviješteni da MUP ne može donijeti odluku o njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu koju su podnijeli 26. oktrobra 2023. godine u predviđenom roku od šest mjeseci. Razlog je što donošenje odluke „podrazumijeva utvrđivanje složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Tako  je rok za donošenje odluke produžen za još devet mjeseci od strane MUP-a. U međuvremenu Smailova je doživjela nezgodu ovog ljeta i slomila nogu. Nakon toga je doživjela i dva infarkta. Supružnici kažu da moraju sve zdravstvene usluge plaćati iz vlastitih sredstava iako im je zbog postupka za međunarodnu zaštitu stavljeno ograničenje na sumu koja im može biti donirana iz inostranstva.

U međuvremenu Šaranović i njegov pomoćnik Popović će valjda smisliti i obrazložiti rješenje koje neće osramotiti Crnu Goru u očima civilizovanog i slobodnog svijeta.

Jovo MARTINOVIĆ

Amfilohijevi sljedbenici  ne pomažu Crnoj Gori da se suoči sa sobom i okrene leđa dubokim podjelama. Oni koji su donijeli politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, sada ćute o potrebi obilježavanja 100. godišnjice mirnodopskog pokolja Bošnjaka u Šahovićima (danas Tomaševo) kod Bijelog Polja 9. i 10. novembra 1924. godine

Odluka crnogorske Vlade da dozvoli podizanje spomenika počivšem mitropolitu crnogorsko – primorskom Amfilohiju Radoviću je, za sada, prošla bez problema. Odlazak bošnjačkih i albanskih članova sa sjednice Vlade prije glasanja je bio simbolički protest. I Vladi suprotstavljeni tabor predsjednika Jakova Milatovića i URA-e je podržao podizanje spomenika koji je mitropolit „zaslužio“. Šef države je rekao da on ima „njegovo poštovanje“ i da je „važna ličnost naše skorije istorije“. Predsjednik svih građana nije htio hvaliti mitropolita u mjeri u kojoj je to uradio navodno građanski nastrojeni vicepremijer Aleksa Bečić koji je podsjetio Vladu i javnost na Amfilohijevu „ljubav prema Crnoj Gori i vjeri“.

Skoro svi se slažu da su nedavni performansi svih strana u službi podgoričkih i drugih nadolazećih izbora jer pokojni mitropolit i dalje uživa poštovanje kod velikog broja Crnogoraca, kako god se zvali ili pisali. Nesporno je da je Amfilohije „važna ličnost naše istorije“ i mudar, i na momente ostrašćen orator. Osim pohvala i kritika njegovih djela i riječi o čemu je već puno rečeno sa raznih strana, većina lako zaboravlja da je on ujedno i osoba koja je od 1997. godine bila pritajeni i najbliži partner Mila Đukanovića i njegovog režima ogrezlog u korupciji i kriminalu.

Dok se u normalnim zemljama  crkve, osim propovijedanja Jevanđelja, bave pravima obespravljenih, siromašnih ili na drugi način ugroženih, to je u Crnoj Gori teško zamislivo. Mitropolit nije ni riječ rekao a kamoli protestvovao javno zbog uništavanja državnih preduzeća i ostavljanja desetina hiljada radnika na ulici dok su Đukanovićevi prijatelji, kumovi i porodica grabili vrijednu imovinu. Duhovno trovanje i zaglupljivanje naroda rijalitijima, tabloidima i kladionicama nikada nije izazvalo otpor niti cetinjske katedre niti Patrijaršije u Beogradu.

Mitropolit je,međutim,  uvijek priskakao u pomoć svom partneru kad mu je trebalo skrenuti pažnju sa gorućih problema i pljačkaških privatizacija ka nacionalizmu, Kosovu, epskoj mitomaniji itd. Za uzvrat je Mitropolija izdašno nagrađivana državno-švercerskim novcem uz toleranciju na razne sumnjive građevinske poduhvate, devastaciju spomenika kulture i kontroverzna upisivanja u katastar.

Većina će se složiti da je dobro za Crnu Goru da je koristoljubni brak između dvoje najuticajnijih ljudi u zemlji pukao nakon što je Đukanović posegnuo prema crkvenoj imovini čije uvećavanje je on obilato pomogao. Naknadni protesti u formi crkvenih litija predvođenih mitropolitom su do srži uzdrmale režim Đukanovića “koji je istrulio kroz korupciju i postao sigurna luka narko dilerima i švercerima cigareta“, kako ga je nedavno u autorskom tekstu opisao uticajni Njujork Tajms.

Amfilohijevo udaljavanje od svetovnih gospodara u Beogradu i Moskvi i početak omeđavanja crnogorskog identiteta unutar srpske crkve (SPC) su bili najava nekih novih procesa koji su njegovom smrću naprasno prekinuti. Međutim, Amfilohijevi sljedbenici  ne pomažu Crnoj Gori da se suoči sa sobom i okrene leđa dubokim podjelama. Oni koji su donijeli politikantsku rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, sada ćute o potrebi obilježavanja 100. godišnjice mirnodopskog pokolja Bošnjaka u Šahovićima (danas Tomaševo) kod Bijelog Polja 9. i 10. novembra 1924. godine.

Tada se razularena crnogorska masa spustila u Vranešku dolinu i „popalila sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” – po kasnijem opisu jednog učesnika pogroma. Ubijeno je između stotinu i hiljadu ljudi. Državne vlasti Kraljevine SHS nikada nisu sprovele istragu, pa je pravi broj nemoguće utvrditi. Milovan Đilas, čiji otac je takođe učestvovao u pogromu, navodi preko 350 masakriranih Bošnjaka uz brojna silovanja i pljačke. Izgovor je bila osveta za ubijenog službenika MUP-a i lokalnog nasilnika Boška Boškovića čije ubistvo je lažno pripisano muslimanskim odmetnicima. Zločin je direktno podstaknut od državnih vlasti i kasnije zataškan. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva od strane srpske žandarmerije i uzet je 31 talac koji je kasnije takođe predat rulji i masakriran. Lokalne vlasti su naredile i zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako savjesni žandarmi ne bi probali spriječiti zločin.

Rezolucija o genocidu u Šahovićima je sada u skupštinskoj proceduri pošto su je, nakon priličnog odugovlačenja, potpisali poslanici Bošnjačke stranke (BS) i koji je inicirao odbor za obilježavanje koje predvode Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik Šerbo Rastoder. Osovina vladajuće koalicije (PES-Demokrate) i dalje se ne izjašnjava o rezoluciji iako su ranije podržali rezoluciju o pokoljima propartizanskog stanovništva u Pivi i Velici koji su proglašeni za genocid. Patrijarh Porfirije je otišao još dalje – proglasio je nastradalo prokomunističko crnogorsko stanovništvo u Pivi i Velici stradalnicima za srpstvo i pravoslavlje.

O Šahovićima se jedino početkom godine glasnuo Milan Knežević iz Demokratske narodne partije (DNP) rekavši da rezolucija „u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Dio pravoslavnog stanovništva od muslimana etnički očišćene Vraneške doline se žestoko protivi komemoraciji nastradalih Bošnjaka.

Prije osam dana je osvanulo upozorenje izvjesnog profesora Moma Radovića da „decenijama polako i podmuklo djeluje sa pozicija radikalnog islamizma“ islamska zajednica u Bijelom Polju. On tvrdi da su pravoslavci u gradu i okolini „izloženi uznemiravanju i nesigurnosti“ zbog inicijative o genocidu u Vraneškoj dolini. Za njega je masakr u Šahovićima „laž, podmetanje, ucjena“ i „nešto što nema istorijsko utemeljenje“. Neki mještani su takođe poručili preko vučićevskih medija da neće dozvoliti postavljanje obilježja genocida i pokušajima da se u selu Radulići obnovi stara džamija iz 17. stoljeća koju su u drugom svjetskom ratu uništili četnici. Gradske vlasti su dale dozvolu za obnovu. Izgovor je da u tom selu više ne žive muslimani i da ne žele čuti „urlik ostrašćenih islamskih fundamentalista.“ Forsira se i izmišljotina da je džamija izgrađena na mjestu nekadašnje crkve i pravoslavnog groblja te da mještani „po cijenu života neće dozvoliti“ obnovu. Zavod za zaštitu spomenika kulture i Polimski muzej u Beranama nisu našli nikakve ostatke crkve.

Skup u Vranešu od 18. februara ove godine je izrazio neslaganje sa komemoracijom i pozvao na alternativna tumačenja. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, Nikolaj Stamatović. Poslata su i pisma nadležnom episkopu budimljansko-nikšičkom Metodiju Ostojiću u kome se traži da on zaštiti Vraneš koji „sav gori“ zbog pokušaja komemoracije nevino nastradalih žrtava svih uzrasta. Episkop Metodije nije pozvao  „vjerni narod“ na toleranciju i pokajanje. Metodije je poznat kao podržavalac diktatora Vladimira Putina i četničke ideologije.

Islamska zajednica će u subotu u Bijelom Polju organizovati dženazu (simbolični sprovod i molitve za nastradale) koja „predstavlja čin sjećanja i odavanja počasti nevino stradalim Bošnjacima brutalno ubijenim prije jednog vijeka u stravičnom genocidu“. Time će „poslati jasnu poruku da žrtve nisu i neće biti zaboravljene“.

Lopta je u dvorištu Vlade, ali i pravoslavnih episkopa. Njihovo ponašanje će strateški opredijeliti put kojim će Crna Gora ići dalje.

Crkva nakon Amfilohija

Nasljeđe koje je Amfilohije ostavio unutar crkve, osim velikog broja obnovljenih crkvi i manastira, je prilično upitno. Građevinski bum nije pratilo i prosvjećivanje naroda koji i dalje jako malo zna o apostolskoj vjeri uz ljubav i toleranciju koja bi je trebala pratiti. Primat je data mitomanijama, Njegoševim spjevovima bez istorijskog utemeljenja i raznim teorijama zavjera protiv srpstva i Majke Rusije.

Episkopski savjet u Crnoj Gori više ne postoji. Teritorija Mitropolije svedena je na manje od 40 odsto crnogorske teritorije i tome je Amfilohije direktno kumovao. Tako je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka koja obuhvata 52 odsto teritorije države. Pljevlja i Sutorina sa Igalom su date eparhijama čije sjedište je van Crne Gore.

Sadašnji mitropolit Joanikije, koji se po smrti Amfilohija drznuo suprotstavati gospodaru Srbije, je sada potpuno u saglasju sa Andrićevim vencem i načelnikom operative BIA-e Markom Parezanovićem. Posebno je vidljiva njegova i episkopa nikšičko-budimljanskog Metodija sinergija sa Kremljom i ruskom državnom bezbjednošću. Prije pet dana je u Hramu Svetog Save u Beogradu srbijanski patrijarh hirotonisao igumana cetinjskog manastira Pajsija Đerkovića za episkopa dioklijskog i vikarnog (pomoćnog/zamjenskog) episkopa Mitropolije crnogorsko-primorske. U svojoj pristupnoj besjedi novi episkop je naglasio da „osjeća dug prema svojoj Crkvi i mom srpskom narodu“ za službu u koju je posvećen. Sa patrijarhom Porfirijem su osim sadašnjih dvojice episkopa iz Crne Gore sasluživale i druge putinovske vladike – ruski mitropoliti tverski i kašinski Amvrosije, krfski Nektarije, tetovsko-gostivarski Josif, bački Irinej, žički Justin, vranjski Pahomije…Ovim je poslana i jasna poruka kuda i kako se treba kretati pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Jovo MARTINOVIĆ