Povežite se sa nama

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

MONITOR: Ovih dana je Albin Kurti u Vašingtonu zatražio da mu se pomogne oko što bržeg ulaska Kosova u Partnerstvo za mir, nudeći i da baza Bondstil bude stalna. Koliko je Kosovo vojno ugroženo od Srbije ili se radi o unutarpolitičkoj kosovskoj kampanji?

BISERKO: Nova situacija je pokrenula i pitanja o budućnosti evroatlantskih integracija Zapadnog Balkana. Iako je okružen državama članicama EU i NATO-a, region je samo delimično integrisan u evroatlantske političke i bezbednosne strukture. Nedefinisana politika EU tokom poslednje decenije doprinela je regresiji regiona i njegovom okretanju ka drugim partnerima. Penetracija Rusije na Balkan bila je relativno brza i laka zbog strateškog vakuuma koga je Zapad ostavio iza sebe.

Srbija još pokazuje aspiracije prema susedima koji s razlogom nemaju poverenja u njene namere. Projekat „srpski svet“ bio je veoma aktuelan poslednjih godina. Njeno nepristajanje na novu realnost generiše stalne tenzije i sprečava normalizaciju odnosa u regionu. Brojne špekulacije o mogućnosti Putinovog otvaranja ,,drugog fronta” na Balkanu, opravdava strah građana, pre svega, u Bosni i na Kosovu. Zato nije neobično što Kurti traži brzi ulazak u Partnerstvo za mir, zatim da Bondstil ostane stalna baza i sl.

EU podržava članstvo Kosova u Savetu Evrope, podržaće i članstvo u UNESCO-u i INTERPOL-u. Izvršiće pritisak da se implementiraju neki dogovoreni sporazumi. Isključena je podela Kosova što je jedina opcija koju Beograd ima u vidu.

EU je godinama tolerisala ponašanje Srbije u regionu i dozvolila je da njene aspiracije postanu realne. Tek je agresijom Rusije na Ukrajinu postala svesna opasnosti i brojnih propusta kad je reč o Balkanu. Iako je bilo dosta reakcija na maligni uticaj Rusije,  to nije bilo praćeno adekvatnim EU politikama, prvenstveno zbog toga što je i sama, unutar sebe dozvolila mogućnost da Rusija korumpira desničarske (ali i leve) pokrete kao i brojne političare, što je stvorilo sliku o Zapadu kao dekandentnom i nesposobnom za rešavanje svojih problema.

Nova situacija je prinudila Zapad da promišljenije pristupi Zapadnom Balkanu i u tom smislu deo te nove politike Zapada je i zahtev da zemlje Balkana  zauzmu stranu u sukobu Rusije i Ukrajine i tako doprinesu diplomatskom i ekonomskom pritisku na Rusiju. Usledile su i brojne mere (sankcije za one koji destabilizuju region), ali i obećanja o bržem uključivanju Zapadnog Balkana u evroatlantske integracije. Još nije jasno kakva će to rešenja.

MONITOR: Emanuel Makron sa  konceptom „Evropske političke zajednice“ unosi sumnju da su zemlje Zapadnog Balkana dobrodošle u EU , dok Olaf Šolc smatra da bi Zapadni Balkan trebalo da se nada punopravnom članstvu. Šta mislite o Makronovom predlogu i kakve su šanse da on postane dominantan?

BISERKO: Očigledno je da još nema jedinstvenog stava ali svakako postoji namera da se Zapadni Balkan priključi evropskom krugu. Uskoro će biti i samit EU-Balkan na kome će se verovatno kristalisati stavovi, a verovatno će i na  samitu EU krajem juna (23. juni) biti o tome reči. Nadam se da neće prevladati projekat Otvoreni Balkan kao zamena za članstvo.

MONITOR: Kakav je Vaš odnos prema tendenciji da se ne samo država Rusija, njeni zvaničnici i „zavisnici“ od Putinovog režima kazne, već i da se promoviše ono što se već zove  „kulturom otkazivanja“, čime se svi izjednačavaju sa politikom Rusije?

BISERKO: To je prenagljen i neopravdan potez i  verovatno je reakcija na ničim izazvanu rusku agresiju na Ukrajinu i  razmere destrukcije te zemlje. Šest miliona Ukrajinaca je već napustilo zemlju a još toliko je dislocirano unutar same Ukrajine. Mora se reći da su i desetine  hiljada Rusa koji su protiv tog rata napustili Rusiju. Mnogi tvrde da je to najveći egzodus nakon Oktobarske revolucije.

 

Vučiću, majstoru u izbegavanju jasnoće, smanjen manevarski prostor

MONITOR: Srbija ne pokazuje jasnije namjere da se pridruži EU sankcijama protiv Rusije. Da li se radi o traženju garancija od EU i SAD-a da će Srbija i njen režim biti nagrađeni za priklanjanje, ili je samo riječ o  odugovlačenju?

BISERKO: Predsednik Vučić je uspevao da vešto balansira između tzv. „četiri stuba“ spoljne politike poslednjih godina i misli da će moći nastaviti sa tim. Međutim, njegov manevarski prostor se smanjuje dnevno. Srbija je pod pritiskom i s jedne i sa druge strane zato što predsednik ne želi da se opredeli ili bar još ne.

Javnost u Srbiji, jedina u Evropi, većinski na strani Rusije. Za ukrajinski rat optužuju Zapad koji teži da uništi Rusiju. To je naravno i proizvod proruske kampanje koja traje više od jedne decenije a kojoj je doprineo i predsednik i mediji koje kontroliše. Akademska elita masovno potpisuje peticije protiv sankcija Rusiji i procenjuje da će u krajnjem ishodu Rusja pobediti što će dramatično promeniti i geostrateški položaj Srbije.

Nacionalisti smatraju da bi opredelenje za Zapad značilo i duhovno propadanje, razaranje tradicije i neku vrstu menjanja psihološko-mentalitetskog koda našeg naroda.

Predsednik je svestan da bi odricanje od Zapada za Srbiju bilo pogubno jer je ekonomski i finansijski prevashodno vezana za EU, posebno za Nemačku. Vučić zato stalno ponavlja da je Srbija strateški okrenuta članstvu u EU, a da se istovremeno, neće odreći svojih prijatelja na Istoku. Zapadni mediji Vučića opisuju kao majstora u izbegavanju jasnoće. On je u intervjuu za Financial Times izjavio da uprkos pritiscima Srbija neće ugroziti svoje nacionalne interese pridruživanjem zapadnim sankcijama Rusiji zbog rata u Ukrajini i da Beograd neće ,,izabrati stranu” uprkos pozivima EU da zemlje kandidati za članstvo usklade spoljnu politiku sa Briselom.

Srbija je pod ogromnim pritiskom, ili kako kaže Vučić, ,,u mnogo težoj situaciji nego što izgleda“.  Od nje se traži sporazum sa Prištinom kojim se faktički priznaje Kosovo, zatim ,,disciplinovanje” Republike Srpske i odricanje od Rusije.

Ovo je jedinstvena prilika, kako je napisao Boško Jakšić, da  ,,Srbija najzad izbegne da njeni odnosi sa Rusijom odrede njenu stratešku budućnost”. Zato je, kako on ističe, neophodno da, ukoliko Vučić zbilja odabere EU kao budućnost Srbije, dobije podršku proevropske opozicije (Stranka slobode i pravde), čime bi pokazala državotvornost. Time bi doprinela izvlačenju Srbije iz ruskog zagrljaja.

 

Rat ubrzao traženje novih izvora energije na Zapadu

MONITOR: Kako ocjenjujete „igru“ Putina i Zapada u vezi sa isporučivanjem gasa i nafte?

BISERKO: Zapadni svet već duže govori o potrebi diverzifikacije snabdevanja energentima. Ukrajinski rat je samo ubrzao traženje novih izvora i to će svakako ići u tom pravcu. Neke zemlje su se vezale za Rusiju što je na neki način i bilo logično jer se smatralo da će Rusija vremenom postati integrisanija u Evropu. Uostalom njena trgovinska razmena i jeste najveća sa evropskim zemljama. Međutim, ovaj rat  Evropa percipira i kao rat protiv njenih vrednosti. Putin je naime potcenio i Zapad i Ukrajinu a istovremeno je precenio snagu Rusije. Njegova nepredvidivost dodatno je uverila Evropljane u neophodnost okretanja novim izvorima. To naravno nije jednostavno i neke se zemlje opiru kao, na primer, Mađarska.

Nastasja RADOVUIĆ

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije pitanje  napada PES-ovog  bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti. Potvrda toga je i to da su se ubrzo desile i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi  kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju

 

 

MONITOR: Nakon vaših snažnih kritika  sporazuma sa Emiratima, na Fejsbuk stranici  koja se povezuje sa PES-om,  objavljena je fotografija koja aludira na prljavu kampanju koja je vođena protiv vas u “Informeru” 2014. godine. Kako ste to doživjeli?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da je PES ovim otvorio Pandorinu kutiju metoda kojima se koristio prethodni režim. I nije pitanje, kao što sam i ukazala čim se to desilo,  napada njihovog bota na mene,  nego vraćanja u javni diskurs metoda sa kojima smo mislili da smo završili  nakon promjene vlasti.

Potvrda toga da sam u pravu pokazuje da se odmah nakon toga dešavaju i uvrede supruzi premijera i  poslanici Jevrosimi Pejović.  Ta retorika ne bira političke partije i strane, nego se gotovo isključivo koristi kada su u pitanju žene koje se usuđuju da javno govore i kritikuju. Na meti su prethodno bile Draginja Vuksanović, Vesna Bratić, urednica Mportala Danica Nikolić.. Ako sam zaboravila neko ime, čitaoci će se sjetiti…

Poenta je upravo u tome da to nijesu osobe koje imaju jedno političko mišljenje ili jedno mišljenje o određenoj stvari, nego da je  svako ko je u bilo kom trenutku imao drugačije mišljenje, bez obzira na političke razlike, morao da prođe kroz tu vrstu napada.

Kad se dešavalo  osobi “sa jedne strane”,  oni s druge strane  su navijali.  Pa se onda dešavalo osobi sa druge strane,  prvi su navijali. Tako smo došli u situaciju gdje je to nasilje postaje normalno.

Mi smo sa tim uspjeli kao društvo da se nekoliko puta izborimo,  da to zaustavimo kad je bilo mnogo teže, kad je vladao DPS. Evo su te metode ponovo izvirile svoju ružnu glavu. Ponovo se to dešava. Zato mi  kao društvo moramo snažno da reagujemo sada,  ne samo sada  kada mene prozivaju,  nego da reagujemo na  svaki  slučaj. Oni će se jasno još dešavati , jer je Pandorina kutija otvorena. To je ono što je najviše razočaravajuće u ovo slučaju.  Napad na mene, s druge strane,  samo  pokazuje nedostatak argumenata.

MONITOR: Sporazumi su ove sedmice usvojeni u parlamentu, uprkos snažnim kritikama MANS-a, i velikog dijela civilnog sektora.

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To potvrđuje  tužnu istinu sa kojom smo morali da se suočimo više puta nakon avgusta 2020. Bez obzira na to koliko puta mi promijenimo vlast,  i dalje se suočavamo sa istim konceptima razvoja ove države, istim odnosom prema civilnom sektoru, istim odnosom prema kritičarima i istim mehanizmima  da se izgura ono što oni koji su na vlasti smatraju da treba uraditi.

Razlika je samo u tome što je DPS bio vještiji u načinu na koji su sprovodili svoje naume. Za razliku od ovih, oni bi, recimo,  održali javne rasprave, formalno se pokrili nekakvim strategijama i dokumentima koje su pisali neki klimači glava, koji su u njih ucrtavali i upisivali ono što im je naređeno iz vrha vlasti.

Sada imamo na djelu jednu vrstu diletantizma,  ljudi koji ne mogu da ispoštuju ni elementarne procedure, nego idu na paf-paf pristup. Koji potpuno ogoljava suštinu onoga što je njihov motiv, a to je da se o ovoj temi što manje priča, da se o njoj što manje zna.

DPS se trudio da iskrivi činjenice, da iskrivi realnost do nivoa da se ljudi pitaju-  čekaj, ko je ovdje uopšte u pravu. Ovi se i ne trude. Oni pokušavaju da to izboksuju preko noći, zato što je jedan čovjek odlučio da je to odlično.

DPS je pokušavao da nas ubijedi da su to odlučile institucije.  Mi smo znali da su te institucije pod kontrolom jednog čovjeka i da je to njegova odluka, ali smo morali svaki put to iznova da dokazujemo.

Šta nam je  još pokazao  ovakav odnos vlasti prema ovako važnome pitanju kao što su sporazumi sa UAE?   Da je otpor takvoj odluci vlasti dolazio sa toliko različitih adresa kada su građani u pitanju,  koji imaju potpuno različita politička uvjerenja i koji se po vrlo malo tema mogu složiti kada je u pitanju crnogorska društvena stvarnost. Ali su se složili oko toga da je bilo dosta sa krčmljenjem ovoga što nam je ostalo. Ovaj put su otpor pružili i oni koji su decenijama ćutali i podržavali prethodnu vlast.  Koji su i tada bili protiv betoniranja, ali tada to nisu smjeli da kažu. E to je ta jedna jedina vrijednost koju političari nijesu uspjeli da unište nakon smjene vlasti iz 2020. godine. Što se ljudi osjećaju slobodnije da kažu sa čim se ne slažu.  Oni koji to nijesu smjeli da kažu u vreme DPS-a,  smiju da kažu danas. Mi svi treba da budemo srećni zbog toga što sve više nas smije da brani ono što je ostalo, jer samo tako možemo da ih odbranimo od ovoliko gladnih usta koja dolaze iz svih političkih partija.

MONITOR: Već ste kritikovali sporazume. Šta je najspornije u njima?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: To što  suspenduju ustav i crnogorske zakone, fokusiraju se na ostvarivanje interesa već  izabranog investitora, ukidaju čak i konkurenciju za najvrjednije blago Crne Gore i naravno, evo sada čujemo, koče proces evropskih integracija.

Ne mogu i arapske i evropske integracije. To su im poručili poslanici Evropskog parlamenta. Taj šamar je došao brzo.  Samo dan nakon usvajanja sporazuma.  Pravili smo  ovoliku buku da informišemo naše građane i pokušamo  da do poslanika dopremo argumentima. Ako nismo doprli do poslanika, doprli smo do građana i do Evropske unije.

MONITOR:  Više inicijativa je bila poslata Briselu  u susret usvajanju ovih dokumenata u parlamentu.  Je li  ovo odgovor, ili bi mogli dobiti neki formalniji?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Ovo je početak odgovora.

Kada su se te inicijative podnosile, pa i kad su ih pojedini poslanici podnosili, sprdali su se sa njima. Kada je predsjednik to uradio, govorili su da to nije potrebno. Evo sada vidimo koliko nije potrebno,  pa je Evropski parlament stao da brani našu Veliku plažu od naše vlasti i da brani naše evropske integracije od našeg premijera.

Mislim da je ovo tek početak odgovora Evropske unije. Očkujem da će predsjednik vratiti ovaj zakon, pa će poslanici imati priliku da čuju stvarno mišljenje Evropske unije o ovim sporazumima i prije nego što budu imali popravni i ponovo donosili odluke o sporazumu.

MONITOR: Kako vidite to što o ovako važnim pitanjima pišemo o Briselu, umjesto da odgovor dobijemo od naših institucija?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  To obraćanje Briselu postalo je praksa zato što su naše političke elite pokazale da nijesu zrele da se izdignu iznad nekih međusobnih sukoba i razlika i da pronađu zajednički jezik oko onoga što je javni interes.  Mislim da je svima evidentno da je gotovo svakoj političkoj partiji na prvom mjestu partijski, a ne opšti interes. Zbog toga kada dođemo u ozbiljan problem koji može da dovede evropske integracije u pitanje, mi moramo da se obraćamo Briselu. Nekad su te teme zaista životne, a nekad su te teme političke konstrukcije, ali očigledno je da će to morati da se nastavi sve dok mi ne budemo stvarno u stanju da sami brinemo o onome što je naš javni interes.

MONITOR:  Vlastima  su deklarativno, puna su im usta Evrope, ali koliko su im prakse evropske ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Navikli smo na tu priču – usta su nam puna Evropske unije, a džepovi vaših para, to smo 30 godina živjeli. Tako da mislim da svako može od nas koji živimo ovdje da prozre kada je neko stvarno iskren i ko je stvarno iskren kada je u pitanju proces evropskih integracija, a ko ih koristi kao pokriće za ostvarivanje nekih ličnih interesa

Ipak, kroz sve ove političke promjene jedna stvar je konstantna. Podrška članstvu Crne Gore u EU od strane građana ne pada. Svako istraživanje javnog mnjenja pokazuje da građani Crne Gore žele da uđu u EU. Zato su političarima usta puna priča o EU, jer da građani misle drugačije, oni bi se obrnuli drugačije. Oni hoće samo glasove.

Upravo zbog toga mi imamo šansu da preko Evrope i preko Brisela obezbijedimo da ovo ludilo stane i da oni shvate da ne mogu naprijed sa ovakvim projektima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nema pomaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES)

 

 

MONITOR: Da RTCG više nikad ne bude plijen politike već ponos i servis građana, napisao je u nedavnoj objavi generalni direktor RTCG Boris Raonić osvrćući se na skoro četvorogodišnji period od kada su, kako navodi, počele promjene u ovoj instituciji. Koliko je RTCG danas blizu ovom idealu? 

ĐUROVIĆ: Boris Raonić je tipični predstavnik političkih  struktura koje su Crnom Gorom vladale 30 godina u liku DPS-a, a koji sada vladaju u liku PES-a, NSD, DNP, BS i svojim bestidnim objavama pokušavaju da ponize građane i građanke. Jedino se njihovom željom za ponižavanjem može objasniti davanje izjava kojima se građani pokušavaju praviti budalama. Potreba Borisa Raonića i njegovih političkih mentora da stvari prikažu boljim nego što jesu odraz su njihove prolazne moći i uvjerenja da su nedodirljivi.

RTCG je preko 30 godina imala gazdu u liku DPS-a a danas su gazde Milojko Spajić, Andrija Mandić i Milan Knežević. Osim onog kratkog perioda, od početka 2017. do juna 2018. godine  kada su RTCG vodili Andrijana Kadija i Vladan Mićunović, medijski javni servis je uvijek bio potčinjen onima koji vrše vlast. Nikakve razlike u odnosu prema RTCG nema između DPS-a i onih koji sada vladaju tj. PES-a, NSD, DNP, BS. Možda samo u tome što se DPS trudio da svoju političku kontrolu nad RTCG sprovodi preko svojih činovnika koji su izabrani u zakonitim procedurama. Aktuelna vlast PES-a, NSD-a, DNP-a, BS-a čak ni to nije sposobna da uradi, da simulira demokratiju i slobodu RTCG.

Brutalnim višestrukim kršenjem zakona Raonić je tri puta biran nezakonito za generalnog direktora uz podršku njegovih političkih mentora koji upravljaju  RTCG preko članova i članica Savjeta. Raonić i predsjednik Savjeta RTCG Veselin Drljević  od 2022. godine  ne smiju da sprovedu sopstveno istraživanje javnog mnjenja i  izmjere povjerenje građana u RTCG iako im je to Statutom utvrđena obaveza. Razlog je što znaju da je povjerenje u RTCG malo i što bi rezultati pokazali da se za preko 20 miliona eura ne može ostvariti osnovni cilj svakog javnog servisa-da ima najveće povjerenje građana.

RTCG i danas kao i za vrijeme DPS-a sprovodi cenzuru jer je pojedinim NVO (među kojima je Media centar) i drugim subjektima zabranjeno da dobiju bilo kakav prostor sa svojim aktivnostima ili kritikama na račun rukovodstva RTCG ili vlasti.

Taj „ponos“ građana kako bi rekao nezakonito izabrani Raonić sve radi da se zaborave važni  datumi u istoriji Crne Gore kroz sramotnu emisiju Ljudi i događaji, za koju niko ne može da utvrdi gdje se snima, po čijim instrukcijama. Jedino se zna da je cilj devastiranje istorije i veličanje za građane Crne Gore manje važnih događaja. Taj „ponos“ emituje seriju o Vraneškoj dolini gdje se krivitvore istorijski fakti i pravi spomenik plagijatoru Veselinu Drljeviću, predsjedniku Savjeta, koji od novca svih građana smara građane nebitnim detaljima ko je „opatosio“ neku školu ili sagradio neku česmu u nekom zaseoku.

Taj „ponos“ danima ćuti o ulozi bratanića i člana obezbjeđenja Andrije Mandića, predsjednika Skupštine Crne Gore, u radnjama krivičnog djela pokušaja ubistva u centru Podgorice. Taj „ponos“ skriva sve informacije od javnosti koje se odnose na kritike EU u vezi sa radom RTCG. Taj „ponos“ ne smatra da je vijest da je 103 NVO podnijelo Skupštini incijativu da se ne ide u izmjene medijskih zakona kako bi se ponovo formalizovala politička kontrola nad RTCG od strane aktuelne vlasti. Raonić smatra da je vrhunac profesionalizma RTCG da se svim političkim partijama da prostor u informativnim emisijama da saopšte svoje stavove. To pokazuje njegovo neznanje jer uloga RTCG i svih drugih novinara je da tragaju za istinom i saopštavaju je građanima,  a istina nije uvijek ono što nam plasiraju političke partije.

„Ponos“  Raonića ne smije da kritikuje nijedan segment vlasti na državnom ili lokalnom nivou, da problematizuje odluke onih koji imaju moć jer je naprosto zavistan od političkih mentora.

To što danas imamo bolju sliku nego prije pet godina, imamo ljepši studio, imamo predstavnike partija i omiljenih NVO u informativnom programu, nije dovoljno da sa godišnjom investicijom građana od preko 20 miliona eura možemo smatrati samostalnim i profesionalnim javnim medijskim servisom.

Ali šta o tome zna Raonić. On je 2011. godine na predlog Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika Vlade, imenovan za člana Upravnog odbora tada državne „Pobjede“. Služio je dobro  Đukanoviću a služi dobro i Mandiću i Spajiću. U tom sluganstvu je sav profesionalizam RTCG.

MONITOR: U toku je suđenje pojedinim članovima Savjeta RTCG  zbog nezakonitog imenovanja generalnog direktora RTCG . Na posljednjem ročištu bilo je uočljivo isljeđivanje potpredsjednice Savjeta Marijane Camović. Interpretirano je kao da je ona kriva za sve jer je progovorila o nepravilnostima. Kako to tumačite?

ĐUROVIĆ: Media centar je 2023. godine podnio krivične prijave protiv članova i članica Savjeta koji su svjesno počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i nepoštovanje sudske presude. Osnovno tužilaštvo je pokrenulo postupak i sada je sudski proces u toku. Tokom sudskog postupka, jednako kao i pred Specijalnim državnim tužilaštvom (SDT), optuženi članovi i članice Savjeta RTCG se brane ćutanjem. Jedino su bili aktivni na ročištu kada je svjedočila Marijana Camović Veličković i kada su na sve načine pokušali da je uvrijede i svedu njene utemeljene optužbe i činjenice na lični odnos prema Raoniću i navodnom radu za interese komercijalnog medija.

Zamislite kakva je odbrana angažovanih advokata i optuženih članova i članica Savjeta RTCG kada im je jedino preostalo da Marijanu Camović Veličković pokušaju da diskredituju kao neugodnog svedoka. Media centar je podonio dva prigovora Ombudsmanu RTCG žaleći se na način  izvještavanja u vezi sa sudskim postupkom. Jedan prigovor je djelimično prihvaćen ali je urednički tim pod kontrolom Raonića nastavio da pravi iste profesionalne propuste. To nas dovodi do zaključka da je Ombudsman samo još jedan činovnik Raonića i Drljevića koji ne želi da se u skladu sa svojim zakonom utvrđenim nadležnostima bori za veći profesionalizam u RTCG.

Nadam se da će sud imati snage da se odupre medijskom pritisku RTCG i političkom pritisku mentora Raonića i da će konačno kazniti počionioce krivičnog djela, što bi bila jasna poruka svim članovima upravljačkih struktura javnih preduzeća i institucija da se ne mogu sakriti od zakona donošenjem kolektivnih odluka. Ako sud okrene glavu od jasnih činjenica onda je poruka da svi koji nanesu štetu javnim dobrima mogu ostati bezbrižni, jer je sasvim dovoljno da nezakonitu odluku donese većina u kolektivnom upravljačkom tijelu.

MONITOR: Dokle se stiglo i šta je sa izborom članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge? U tom postupku ste, zajedno sa grupom NVO, upozorili na politički pritisak. 

ĐUROVIĆ: U Skupštini Crne Gore dešava se identična situacija iz vremena dok je vladao DPS. Razlika je samo što umjesto Marte Šćepanović i Luiđa Škrelje (DPS) u Administrativnom odboru glavnu riječ u opstrukciji primjene medijskih zakona vode Jelena Nedović i Vasilije Čarapić (PES).

Andrija Mandić je na osnovu  naručene inicijative jedne NVO koju predvodi Bojana Jokić (Forum LGBT Progres) poništio bez bilo kakvog smislenog obrazloženja konkurs  za izbor članova Savjeta Agencije za audiovizuelne medijske usluge. Novi konkurs je odmah raspisan, a kad je predana dokumentacija istog predstavnika NVO iz oblasti medija, Administrativni odbor je protivno zakonu tumačio da dostavljena dokumentacija kandidata nije potpuna (jer nisu mogli da ustanove koji je upravljački organ NVO i CANU imenovao kandidate).

Ovo je poznata manipulacija koju je još 2014. koristio DPS kada nisu htjeli da dozvole da predstavnik NVO kojeg oni ne kontrolišu uđe u Savjet Agencije za AVM usluge. Da paradoks bude veći, poslanici PES-a, Demokratske Crne Gore i SNP-a su sami usvojili obrazac koji su popunjavali predlagači kandidata za članove Savjeta Agencije za AVM usluge u kojem jednostavno ne postoji mjesto na kojem treba upisati naziv upravljačkog organa NVO ili CANU koji je imenovao kandidata.

Čarapić je kao odbornik u Skupštini Glavnog grada prihvatio kao potpunu dokumentaciju kandidata NVO za člana Savjeta Gradske RTV Podgorica, dok je istu dokumentaciju smatrao nepotpunom kod imenovanja člana Savjeta Agencije za AVM usluge. Jasno je da se radi o politički motivisanoj odluci jer je skupštinska većina shvatila da novi medijski zakoni koji imaju apsolutnu podršku svih medijskih NVO ali i najvećeg broja NVO, dovode do gubitka političke kontrole nad Agencijom ali i RTCG jer je procedura izbora članova/ica Savjeta promijenjena i ne omogućava partijski neprimjerni uticaj na izbor članova savjeta.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu i medijske slobode posljednjih godina, da li idemo naprijed ili se vrtimo u krug?

ĐUROVIĆ: Sa velikom frustracijom mogu da konstatujem da nakon 26 godina aktivne borbe na javnoj sceni da Crna Gora bude demokratska država sa profesionalnim institucijama, nema pomaka i da je odnos političkih partija koje su se navodno nekada iz opozicionih klupa zalagale za profesionalne institucije kao i novih političkih subjekata sastavljenih mahom od onih koji se nikada nisu borili ni za šta (PES), isti kao što je bio za vrijeme DPS-a.  Ono što je sigurno, ostaje makar dio NVO koji neće dozvoliti partijama da unište nadu da ova država može biti demokratska i koji će ih podsjećati na njihovu neopisivu nesposobnost i neznanje ali na prolaznost funkcija. Jednom će morati da prošetaju gradom kad ne budu funkcioneri i sagnu glavu pred građanima. Makar onima koji pamte.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BODO VEBER, SAVJET ZA DEMOKRATIZACIJU, BERLIN: Saveznici Mercove vlade biće liberalne države unutar i van EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Liberalna Evropa -u rekordnom roku, mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period – potrebna bezbjednosna podrška SAD

 

 

MONITOR: Dogovorom oko „velike koalicije“ CSU-SPD obezbijeđena je većina za formiranje vlade. Nije prvi put da se glavni rivali udružuju, ali su okolnosti unutrašnje i globalne dosta složene. AFD tvrdi da je budući kancelar Fridrih Merc „kapitulirao pred socijaldemokratama“. Šta se može očekivati od nove vlade, a šta svakako ne može?

VEBER: Novu vladu treba razumjeti kao rezultat unutrašnjih i spoljnih prijetnji demokratiji, tj. liberalnom poretku u Njemačkoj i Evropi. Unutrašnje –  zbog dramatičnog rasta utradesničarske, antidemokratske AfD – koalicija CDU/CSU-SPD zbog rasta AfD-a na zadnjim izborima, ostala je kao jedina realna opcija za forimiranje građanske većine. Spoljna prijetnja- zbog pojačane opasnosti evropskoj sigurnosti od strane Rusije. Ona je dramatično pojačana približavanjem nove Trumpove administracije Moskvi. To je dovelo do  izvanrednog preokreta CDU/CSU poslije izbora-još prije formiranja vlade ( a u dogovoru-zajedno sa Zelenima), da se promijeni ustavno ugrađena brana protiv zaduživanja, zarad paketa od 500 milijardi evra za infrastrukturne projekte- te skoro duplo više za njemačko učešće u jačanju bezbjednosti u Evropi. To znači transfer glavne odgovornosti od SAD-a na EU i druge evropske drzave. I tu već leži odgovor šta se može očekivati od nove vlade – odlučnu odbrambenu politiku, jačanje njemačke vojske kao dio jačanja vojski u Evropi, te odlučnu podršku za Ukrajinu. A na domaćem planu decenijama propuštani problem saniranja infrastrukture. Nova vlada,  na žalost, čini da  nema snagu  da ozbiljno krene i u druge prijeko potrebne reforme koje su prethodne vlade  decenijama izbjegavale – reformu penzijskog sistema i sistema njege, a i poreznog sistema.

MONITOR: Fridrih Merc je, tvrdi se, bio skrajnut od Angele Merkel. Najavio je prioritete vlade: migracije, ekonomiju i odbranu,  želju da Njemačku vrati u prvi plan evropske politike. Recesija, međutim, još traje. Već je zovu „mercesija“. Može li Mercu pomoći njegovo lično biznis iskustvo i koliko ga podržava njemački krupni kapital?

VEBER: Njemačka privreda pati od više sturkturnih problema: visoke cijene energenata zbog ranijeg dopuštanja ovisnosti od Rusije te naglog preokreta sa ruskom agresijom nad Ukrajinom, kasno uključenje njemačke industrije u svjetske tokove-promjene u industrijskom sektoru. Pogotovo tranzicija auto industrije ka električnim vozilama potpomognuta neodlučnom politikom prethodnih vlada u politici klimatskih promjena-zelene tranzicije privrede, te nedostatak kvalifikovane radne snage zbog negativnog demografskog razvoja. Vjerujem da će dogovoren investicijski paket u infrastrukturu, te neke već usklađene politike nove koalicije, pomoći njemačkoj privredi da izađe iz krize. Ali-na drugoj strani, Trumpova politika podizanja carinskih tarifa ugrožava taj oporavak.

MONITOR: Prema najnovijim anketama, drugoplasirana na izborima u februaru-AFD, konkuriše CDU za prvo mjesto po podršci. S obzirom da najviše glasova dobija u pokrajinama koje su bile u sastavu DDR, koliko je ovaj vrtoglavi uspon stranke osnovane tek 2013., izraz nezadovoljstva napretkom poslije ujedinjenja?

VEBER: Imamo opšti problem Njemačke u usponu ultadesničarske antidemokratske AfD, u zapadnim i istočnim djelovima Njemačke. Dio je to globalnog, evropskog rasta ultradesnice te krize liberalne demokratije. To je-mogli smo to vidjeti u Evropi-a i u Njemačkoj zadnje decenije, više rezultat slabosti liberalne većine, te nedostatka politčkog liderstva nego jačine ultradesnice. Na primjer, pristup u politici azila i migracije gdje liberalna većina u EU iz straha od ultradesnice, sve više popušta pred njenim političkim zahtjevima, pokazao se potpuno kontradiktornim. Dok sve više vlada zastupaju politiku iza koje je 2015-16. godine stao jedino Viktor Orban, rast ultradesnice nije zaustavljen, nego je ona tako  ojačana. U Njemačkoj-u istočnim djelovima, povrh toga još dolaze dugo gajeni animoziteti zbog načina ujedinjenja i šok terapije kao sistemske transformacije, te socijalno iskustvo građana u toj transformaciji-ali iza koje se krije problem ranije autoritarne socijalizacije.

MONITOR: Merc najavljuje nastavak podrške Ukrajini. Olaf Šolc se dosta oslanjao na saradnju sa prethodnom administracijom SAD. Bliski saradnik Donalda Trampa, Ilon Mask, podržao je AFD. Ko će biti glavni saveznici „Mercove Njemačke“?

VEBER: Da, CDU pod Mercom je manje oprezna u podršci Ukrajini. Međutim, ta nova odlučnost pada u dramatičnom trenutku geopolitičkih promjena: raspad transatlantskog saveza sa SAD kao saveznikom broj jedan na kojem se najvećim dijelom bazirala evropska sigurnost. Izazov je taj što liberalna Evropa u rekordnom roku mora sama organizirati svoju bezbjednost, bez da se može u potpunosti oslanjati na postojeće strukture – NATO i EU (zbog iliberalne manjine država članica), a pri čemu joj je još-za određeni tranzicijski period, potrebna bezbjednosna podrška SAD-a. Tako da će novi-stari saveznici biti liberalne države unutar i van EU.

MONITOR: Vlada Olafa Šolca je podržavala Crnu Goru u  ambiciji da bude sljedeća članica EU. Šolc se, krajem svog mandata, veoma „zbližio“ sa Aleksandrom Vučićem, obećavajući dolazak u Srbiju velikih njemačkih kompanija ukoliko se u Jadru otvori rudnik litijuma… Šta se u zemljama Zapadnog Balkana može očekivati sa povratkom sada Mercove CDU?

VEBER: Vlada Šolca  nije imala jasno definisanu, stratešku politiku prema regiji. A politički preokret odnosno obnavljanje-već pod Merkelovom propale politike appeasementa prema Vučićevom režimu zarad geopolitčke trke za rijetkim kritičnim sirovinama, napravio je ogromnu štetu politici EU prema Zapadnom Balkanu. Otvoreno je pitanje koliko nova vlada ima snage za prijeko potreban strateški preokret – kako prema Srbiji tako i prema BiH u odnosu na propali politički dijalog – te da ponovo preuzme vođstvo u EU, da Uniju konačno gura ka strateškoj politici prema regiji. Ili će regija postati žrtva vječitih političkih prioriteta u nekom novom dramatičnom geopolitičkom trenutku.

MONITOR: Odnosi Njemačke sa BiH su postali komplikovani, posebno zbog Republike Srpske koja je već nekoliko godina pod nekim oblicima njemačkih sankcija. Sada je Miloradu Dodiku zabranjen ulazak u Njemačku. Da li će i novoj vladi biti toliko važan „slučaj Dodik“?

VEBER: To ćemo vidjeti. Odlazeća vlada na moje velko iznenađenje zauzela je odlučnu poziciju. Nova koalicija svakako je svjesna teške političke situacije u BiH. Treba vidjeti da li će se ta svijest prevesti u konkretnu, odlučnu politiku.

MONITOR: Sa krizom na Bliskom istoku, u Njemačkoj je porasla osjetljivost na antisemitizam, na podršku Palestincima država ne gleda sa potpunim odobravanjem. Koliko to ima veze sa istorijskim teretom nacizma i holokausta i da li bi Njemačka slijedila zemlje kao što su Francuska i Poljska, koje su najavile da će priznati palestinsku državu?

VEBER: Ima veze za našom njemačkom istorijom. U rascjepu njemačkog društva i države između odgovornosti za državu Izrael i Jevreje na jednoj strani, te suočavanju sa anti-liberalnom vladom Nentanjahua i u potpunosti neprihvaljitvom vojnom reakcijom na napad Hamasa u ratu u Gazi, Njemačka politika nije našla zdravu ravnotežu. Te je ostala nebitan politički faktor unutar EU, svojim direktnim pokušajem političkog uticanja na krizu na Bliskom istoku.

MONITOR: Nedavno je u Parizu predstavljen mirovni plan SAD za Ukrajinu koji-po onome što se zna, nije povoljan za tu zemlju. I sa primirjem teško ide…Da li Putinu uopšte odgovara „brzi mir“?

VEBER: Upravno objavljen „mirovni plan“ Trumpove administracije dakazuje da Trump i njegovi saradnici nijesu nikako na nekakoj mirovnoj misiji, nego Trumpova administracija-napuštajući osnovne liberalno-demokratske virjednosti i principe te odbranu liberalnog svjetskog poretka, hoće Ukrajini nametnuti deal koji je ravan kapitulaciji. To predstavlja ogoromnu sigurnosnu prijetnju Evropi, što bi svakako odgovaralo Putinu. Nezavisno od toga da li Putin zaista hoće taj dogovor ili ga želi iskoristiti za slabljenje Ukrajine, gubitak vojne pomoći od strane SAD-a te nastavak rata.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo