Njeno ime ‘,,zvonilo je’’. I sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice koje su okupljale one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti.. Jedna je, od nekoliko entuzijasta zaslužnih za rad manifestacije ,,Otvorena vrata” na novskom trgu Belavista. Studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika.Bio je to pokušaj da se duh Monmartra prenese na novski trg
Sa njenim dolaskom u Herceg Novi, prije tri decenije, stigli su šeširi širokih oboda i gracioznost pariških aristokratskih krugova. Njeno ime Sofija di Garofani, čak i kad ona nije naglašavala njegovo grofovsko porijeklo, ‘’ zvonilo je’’. Sofija, i sama umjetnica, podsticala je kreativne aktivnosti. U Institutu Igalo organizovala je radionice koje su okupljale sve one koji su imali šta reći iz oblasti likovnosti.Radovi nastali u ovom ‘’otvorenom ateljeu’’ Instituta izloženi su, a na pozivnicama za izlozbu stajalo je ‘’ Pozivamo vas da prisustvujete svečanom zatvaranju izložbe pastela radjenih po motivima tapiserija’’.
Praksu ‘’ otvorenih ateljea’’ nastavila je u Novom. Jedna je, od nekoliko entuzijasta, zaslužnih za rad manifestacije ” Otvorena vrata” na novskom trgu Belavista. Za štafelajima, studenti likovnih akademija, Pariza, Cetinja, Beograda i Trebinja pred radoznalom publikom stvarali su radove svih slikarskih tehnika.Bio je to pokušaj da se duh pariškog Monmartra prenese na novski trg. Obližnji kafe Jadran te galerija Sju Rajder prirduživali su se radu ovog posebnog ‘’ ateljea’’. Nažalost, manifestacija nije prerasla u tradiciju i nakon pet godina rada prestala je.
Tokom Dana mimoze, Sofija je oranizovala izložbe pariškog kruga. U Novom su izlagane slike Dada Djurića, Miće Popovića i drugih. “Dok sam ja finansirala sve je funkcionisalo…’’, rezignirano govori Sofija di Garofani dok nam pokazuje brojne novinske isječke posvećene njoj i njenom radu .Naslovi poput Dani Pariza u Herceg Novom, Kreativna radionica-Sofija Ćuk Garofani, Otvorena čarolija na Belavisti, Stvaralački damari, Svjedočanstvo vremena opisivali su Sofijin doprinos gradu, koji je uz njeno stalno prebivalište Pariz, postao drugi dom.’’ Nikad mi niko ni hvala nije rekao…’’, povjerava nam Sofija.
U njenom stanu smo na Savini. U prostoriji dekorisanoj brojnim slikama poznatih autora, Sofijinim tapiserijama i antičkim komadima namještaja. Medju njima i salonske stolice presvučene goblen radom i udobne sofe. Šarmantna domaćica Sofija Ćuk di Garofani otvoreno priča o svom, nadasve interesantnom životu.
Rodjena je u Sjenici, kao jedno od šestoro djece, majke Vitomirke Vuković i oca Marka Ćuka.Sa ponosom ističe da je imala privilegiju da se podiže pored divnih roditelja, babe i dede’’. Područje gdje je nastalo Miroslavovo jevandjele ili Dušanov zakonik, Raška umjetnička škola i sopoćansko slikarstvo, sokovi su, opisuje Sofija, koji je upila i koji su joj pomogli da ‘’ živi i opstane u svjetskoj metropoli umjetnosti, Parizu.’’
Susret sa grofom Mišelom di Garofanijem u Italiji bio je sudbonosan. Na jezeru Lago di Garda, gdje su se upoznali, mladi arhitekta Mišel, već pri prvom susretu zaprosio je Sofiju. Ali, ona je željela da se vrati momku, da upiše studije i nastavi život u Beogradu. U medjuvremenu njen momak je našao drugu djevojku. Šest mjeseci kasnije u Parizu Sofija i Mišel di Garofani vjenčali su se. Mladi par nastavio je zivot u kući koja je sastavni dio dvorskog kompleksa madam Pompidur u Marn la Valeu, nadomak Pariza.
Danas se o Sofiji Ćuk di Garofani govori kao o poznatoj umjetnici, profesorici Akademije primijenjenih umjetnosti u Parizu, ali i velikoj humanistikinji. No ona je prije svega majka troje djece Vaspitavala ih tako da budu upućeni u obje kulture. ’’ Vodeći računa o njihovoj duploj genetici vodila sam računa da se ta genetika miri, a ne da stvara unutrašnji antagonizam
..Njena djeca danas su uspješni ljudi i roditelji. Ćerka Bojana u Australiji slikarica, promoviše ideje svoje majke, sin Mark Ernest, sorbonski magistar ekonomije živi i radi u Beogradu, dok sin Frank, arhitekta, u Parizu nastavlja rad fondacije Francusko- srpska tradicija i kultura.
Sofijina majka bila je jedna od poslednjih učiteljica ćilimarske škole u Sjenici. U roditeljskoj kući i sa majkom naučila je prve štepove na šivaćoj mašini. Iz ovog doma ponijela je u svijet i onaj specifični zvuk razboja na kojem je majka tkala.Upravo ta estetika tradicionalne sjeničke tapiserije najviše je i uticala na Sofijin umjetnički izraz.
Njene tapiserije izlagane su preko 200 puta, a trajno ukrašavaju zidove Skupštine grada Pariza te brojne bankovne urede francuske prijestonice. Nalaze se i u biblioteci manastira Hilendar, upravnoj zgradi sarajevskog Energoinvesta, galeriji Victoria u Melburnu, grčkom kulturnom centru Kalamarija, RTV Nikšić i na brojnim drugim mjestima.
Tapiseriju dugu šest metara pod nazivom Srpska Gernika izlagala je u Novom. Rad je omaž španskom slikaru Pikasu.’’ Stvaralaštvom sam se borila protiv destrukcije i užasa koji se dešavao na Balkanu ‘’, kaže Sofija. Konzervator francuskog muzeja Claud Manou povodom ovog njenog rada zapisao je da ‘’ njena djela predstavljaju svijet u koji spaja tehničku savršenost i kosmičku transformaciju…’’. Zapitao se: ‘’ Da li se bol može prenijeti u harmoniju’’ i odgovorio, ‘’ može jer je Sofija alhemičar koji posjeduje dar…’’
Kao veliki humanitarni aktivista nagradjena je brojnim priznanjima. Žena godine jugoslovenske dijaspore, Žena decenije srpske dijaspore, Medalja za zasluge Francuske… Tradicija i kultura bio je naziv fondacije koja je skupljala pomoć i obezbjedivala donacije za njene sugradjane u domovini. Osnivač je i finansijer manifestacije Dolina Ibra u dolini Marne u čast kralju Urošu i Jeleni Anžujskoj ali i brojnih drugih
Na akciju Bakama u zavičaj, koja je trajala od 1980. do 1990.godine i danas je ponosna, a i začudjena velikom odgovornošću koju su ona i njeni saradnici na projektu preuzimali.Specijalni voz sa sedamnaest vagona vozio je iz Pariza 700 djece u zemlju, u kojoj su se oni ili njihovi roditelji rodili. Do Zagreba, Sarajeva, Beograda, djeca su putovala u pratnji, a preuzimala ih je rodbina do krajnjeg odredišta.Sve sa ciljem da se djeci omogući učenje maternjeg jezika u domovini. Njih 7000.
Sofija se sjeća:
‘’ Radila sam sa divnim Antem Granićem.On je osnovao prvu jugoslovensku školu u Parizu.Pa sa Fadilom Ekmečićem, bratom slikara Mevludina Ekmečića iz Tuzle, koji je držao jugoslovensku knjižaru i kod kojeg su se okupljali jugoslovenski intelektualci koji žive u Parizu.Ovdje sam se družila sa Danilom Kišom.Sa djecom su putovali i slikari Biserka Gall I Kemal Šaćirbej…’’.
Pozdravili smo se sa ovom posebnom ženom, a ona je nastavila dalje.Večeras na otvaranje izložbe Pariški krug predstavljene su slike iz kolekcije porodice Garofani.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Stav4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FELJTON3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
OKO NAS3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice