Opet se umiva Đukanovićevo ratno lice. Sve su režimske snage upregnute da se pokaže da za državni zločin deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica u maju 1992. godine nije odgovoran tadašnji premijer. Teško je ne primijetiti da je uljepšavanje Đukanovićeve prošlosti posebno intenzivirano nakon svjedočenja bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koji je na sudu potvrdio da se radilo o zločinu koji je naložio državni vrh.
Nakon što su ispaljene žive istine i ostalo medijsko oružje koje režim odavnina koristi za prikrivanje svojih zločina, a koje je sada trebalo da ,,dokaže” da za zločin nijesu krivi Momir i Milo, nego Momir i Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi javno na radiju Free Montenegro progovorio o tom zločinu, uslijedile su i direktne prijetnje. Onima koji ne pristaju na verziju crnogorske prošlosti u kojoj je Đukanović bio tek neznaveni mladi premijer, a policijski inspektor sa članskom kartom LSCG u džepu, glavni krivac za državni zločin.
Šeki Radončić, autor knjige Kobna sloboda i dokumentarnog filma Karneval koji govore o deportacijama, potvrdio je da je profesoru Milanu Popoviću, poslaniku PzP Koči Pavloviću i glavnom i odgovornom uredniku Monitora Esadu Kočanu slao SMS poruke, koje su oni okarakterisali kao uvredljive i prijeteće i o tome obavijestili nadležne državne organe.
Popović, Pavlović i Kočan su ocijenili da ih te poruke brinu tek kao ,,očigledan dio nastojanja Đukanovića da izbjegne odgovornost za ratni zločin deportacija”, koja je po njihovoj ocjeni najveća, i to ne samo politička, nego i krivično pravna.
Radončić tvrdi da u SMS porukama nije bilo uvreda i prijetnji i poziva da se poruke objave. Radončić bi, pri tom, morao znati da takve poruke, koje sadrže uvrede i prijetnje i krše sve norme ljudskog komuniciranja, ne bi smio objaviti ni jedan medij koji drži do minimuma profesionalnih standarda. Čak ni u Crnoj Gori.
Radončić je najavio i tužbu za uvredu zbog toga što su ga Popović, Kočan i Pavlović nazvali ,,medijskim agentom režima”. U prevodu – onaj koji zastupa i promoviše vrijednosni sistem vlasti. Radončić traži 150 hiljada eura. Biće izazovno, čak i za opjevano crnogorsko sudstvo, da se upusti u presuđivanje o ovoj temi.
Sigurno je – ono što Radončić govori, muzika je za Đukanovićeve uši. Od intervjua za bosanske Dane iz 2005. godine kada je izjavio da ,,u svojim dugogodišnjim istraživanjima nije pronašao dokument ili makar svjedoka koji bi ukazivao na pravnu odgovornost Mila Đukanovića u ovom zločinu”, pa do najnovijih ,,istraživačkih nalaza” – da su za deportaciju krivi Momir Bulatović i Slobodan Pejović. Svi koji drugačije tvrde podložni su udarcima svake vrste. O tome svjedoči i slučaj novinarke Sonje Radošević. Kako u E- novinama tvrdi Marko Vešović njoj je Radončić poručio: ,,Kad ufatim tu talibanku i stisnem je za jajca, oči će joj doći ko fildžani”. Muški.
Nije ovo prvi pokušaj da se uljepša ratno lice bivšeg premijera. Živa su sjećanja na zbivanja oko dodjele nagrade Lige humanista njemu i Maroviću. Zabranjen je udžbenik koji je svjedočio o ratnom doprinosu Đukanovića i drugova. Sudskom presudom policijskim funkcionerima faktički je krivice oslobođen državni vrh. A u javnosti stvorena slika da je crnogorski antiratni pokret bio u stvari pokret avanturista, a Đukanović pravi, lukavi borac za mir i slobodnu Crnu Goru.
Borci za Đukanovićevu ljepšu prošlost neće tek tako odustati. Ali, rasprava o zločinu deportacija pokazuje – ima u Crnoj Gori onih koji ne pristaju da zaborave. Uz svu moć koju imaju, Đukanović i njegovi perači ne mogu pokopati istinu.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ