Zgrada nekadašnje Slavjanske čitaonice u Dobroti, iako zaštićena kao spomenik graditeljstva, devastirana je. Iako je za sada preživjela čudne katastarske puteve i upise vlasništva, ugovore o zakupu i rekonstrukcije bez odgovarajućeg nadzora države, nije izvjesno hoće li na koncu preživjeti sve partijske planove za „komercijalnu valorizaciju”. Sigurno je samo da nekadašnju Slavjansku čitaonicu, lokalna vlast koristi za mnogo šta, ali ne za ono za šta je osnovana – „zaštitu narodnih običaja, muzike i kulture”
Bivša Slavjanska čitaonica osnovana je u Dobroti prije 158 godina, a prije ravno 118 godina useljena je u zgradu današnjeg Doma kulture u Dobroti. Prema Statutu, cilj njenog osnivanja bio je: proučavanje pomorstva i trgovine i zaštita narodnih običaja, muzike i kulture na nacionalnom jeziku. Osnivači društva su bili Vido Kamenarović, Pavo Kamenarović i drugi Dobroćani.
Prvi predsjednik Slavjanske čitaonice, kapetan Vido Kamenarović u pozdravnom govoru obrazložio je svrhu njenog osnivanja: „Osnivamo ovu čitaonicu prije svega radi našega jezika, ovaj vez bratske ljubavi pravog napretka, ovaj stub budućnosti, jer bez temelja kuća se ne gradi, a temelj narodnosti je naš jezik i temelj nauke materinsko vaspitanje. Sastajmo se u ovoj čitaonici, neka se umovi izoštravaju i razna mišljenja izađu na jedno hladnokrvno bojište tada će se naša otadžbina podići među svojim sestrama i ispoljiti vrline sinova svojih!”
Iako je, u međuvremenu, proglašena spomenikom graditeljstva, i na papiru uživa zaštitu države, zgrada u kojoj je Slavjanska čitaonica useljena prije više od vijeka – devastirana je. No, bez obzira što je, bar za sada, preživjela čudne katastarske puteve i upise vlasništva, te ugovore o zakupu i rekonstrukcije bez odgovarajućeg nadzora države, nije izvjesno hoće li na koncu preživjeti i sve partijske planove za „komrecijalnu valorizaciju”. Sigurno je samo da nekadašnju Slavjansku čitaonicu, Mjesna Zajednica Dobrota, koja je mahom raspolagala ovim nekretninama, koristi za mnogo šta, ali ne za ono za šta je čitaonica osnovana – „zaštitu narodnih običaja, muzike i kulture”.
Upravo zbog svega toga, NVO ANIMA iz Kotora uradila je Studiju slučaja ovog spomenika. Iz obimne građe, koju su prikupili, prateći sudbinu Slavjanske čitaonice od početka do danas, odnosno spomenički kompleks koji čine četiri objekta – zgrada Mjesne zajednice, Stefina kuća (ruševina), Stara škola i pomoćna zgrada, sve upisane u Listu nepokretnosti 273 KO Dobrota, jasno je da ove nepokretnosti nijesu uživale odgovarajuću zaštitu.
Crna Gora ima pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, dok je pravo raspolaganja prenijeto na Opštinu Kotor.
No, nekretninama je mahom gazdovala Mjesna zajednica Dobrota. Na osnovu Rješenja Narodnog odbora Opštine Kotor zemljište na kom se nalaze ove nekretnnine upisano je kao društvena svojina. Dana 21.12.1966. zgrada Slavjanske čitaonice upisana je na korist Opštenarodne imovine sa pravom upravljanja Opštine. Onda su došle devedesete. U martu 1990. sačinjen je zapisnik o izlaganju, a Slavjanska čitaonica daje se na korišćenje MZ Dobrota. U hronologiji upisa ovaj objekat je evidentiran kao zgrada mjesne zajednice Dobrota, i dat joj na korišćenje, a na osnovu izjave predstavnika MZ Dobrota, koji je tadašnju MZ odredio kao pravnog sljedbenika Narodnog odbora Dobrota.
U stidiji ANIME konstatuje se da ovakav upis „nije bio u skladu sa upisom u zemljišnim knjigama, a time ni u skladu sa zakonskim propisima”.
Tu nije kraj. Nezakonit upis nije spriječio MZ Dobrota u godinama koje slijede da izdaje u zakup i trajno korišćenje neke od ovih nekretnina, na kojima su se vršile rekonstrukcije, mimo procedura i propisa.
U oktobru 2008. godine MZ Dobrota podnosi Zahtjev Sekretarijatu za urbanizam za odobrenje nadgradnje Doma kulture, „radi komercijalne valorizacije”. Istog dana, MZ Dobrota podnosi i Zahtjev bivšoj predsjednici opštine Kotor Mariji Ćatović, za odobrenje nadgradnje,„prema ranijem dogovoru”. Toliko o procedurama. „Nije poznato zbog čega takav zahtjev nije odbačen, imajući u vidu da se radi o spomeniku graditeljstva III kategorije”, navodi se u Studiji ANIME.
I iz samog uvida u listove nepokretnosti, vidi se da je rekontrukcija jedne od zgrada (Stara škola) izvršena bez dozvole.
Tu zgradu MZ Dobrota je ustupila SZR „Prostor”. Istraživači koji su radili na studiji konstatuju da „ne postoji dokaz o prenosu prava korišćenja, odnosno o prenosu prava svojine na ovom objektu, sa MZ Dobrota na SZR „Prostor“. Obraćajući se odgovarajućoj instituciji u Beogradu, rečeno im je da oni takav dokument ne posjeduju u arhivi, uputivši ih na organe Crne Gore. Ipak, prema rješenju tadašnje Direkcije za nekretnine iz 2001. godine, navodi se da postoji „Ugovor o prenosu prava korišćenja i raspolaganja br. 33/91 od 07. 02. 1991. godine“. Ugovor se međutim, ako postoji, konstatuje se u studiji, morao obaviti prema odredbama Zakona o prometu nepokretnosti, koji je sa određenim izmjenama bio na snazi sve do 1999. godine (Zakon o imovini RCG), odnosno 2009. godine (Zakon o državnoj imovini).
„Takođe ovom ugovoru, moralo je prethoditi javno nadmetanje, pribavljanjem pismenih ponuda, dok se neposrednom pogodbom Ugovor mogao zaključiti isključivo usljed bezuspješnosti takve prodaje (prodaje javnim nadmetanjem)”, navodi se u Studiji. Sve to ide u prilog tezi da se ovom imovinom nije raspolagalo u skladu sa propisima. Direkcija za nekretnine je takođe dozvolila parcelizaciju katastarskih parcela. Konačno, izvršena je i rekonstrukcija. No, nema pisanih tragova ko je, kada i pod kojim uslovima dozvolio rekonstrukciju ovog objekta.
Nije tu kraj katastarskim i drugim čarolijama. Vladimir Račić je od zakupca jedne od nekretnina, pod nazivom Stefina kuća, postao vlasnik devet od deset stanova koji su tu izgrađeni. Račić je stekao pravo svojine raznim ugovorima o prometovanju nepokretnosti, kao i Rješenjima kojim se ispravljaju pogrešni upisi drugih lica
Račić je postao je najprije zakupac Stefine kuće koju je MZ Dobrota u julu 1994. godine dala na trajno korišćenje Jedriličarskom klubu Lahor iz Kotora. Bez naknade. U Odluci o ustupanju navodi se da Lahor „objekat može sanirati samo u sportsko rekreativne svrhe, jer se u druge svrhe ne može upotrijebiti”. Lahor, međutim, prema dostupnim dokumentima, 2006. godine na 25 godina ovaj objekat izdaje Vladimiru Račiću iz Beograda. Godišnja zakupnina, prema Ugovoru o zakupu, iznosi 5000 eura. Račić je prema ugovoru bio dužan da sprovede određenu sanaciju. Taj posao Lahora i Račić Vladimira aminovao je predsjednik mjesne zajednice Dobrota Dejan Adžić.
Uslijedile su godine dopisa između Lahora, MZ Dobrota, Opštine Kotor i Vladimira Račića. Regionalni zavod 2007. godine u dopisu Lahoru navodi da ne odobrava planiranu rekonstrukciju jer on predviđa izgradnju novih stambenih jedinica. U međuvrmenu, Račić podnosi tužbu protiv Lahora i Opštine Kotor.
Da cijeli posao nije sklopljen u skladu sa zakonom, jasno je kada u decembru 2011, Sekretarijat za imovinsko pravne poslove obavještava MZ Dobrota da se na taj Ugovor ne može dati saglasnost jer nisu ispoštovane procedure ranije važećih propisa kao i da nije u skladu sa Zakonom o državnoj imovini i Uredbom o prodaji i davanju u zakup stvari u državnoj imovini. Dvije godine kasnije, Direkcija za uređenje i izgradnju obavještava Mjesnu zajednicu da ne može raspolagati imovinom i produžavati ugovor o zakupu.
Devastacija Slavjanske čitaonice nije nastala samo rekonstrukcijama i nesavjesnim gazdovanjem. O nju su se ogriješili i urbanisti.
U Studiji se navodi da su u „toku procesa planiranja u izmjenama plana za Dobrotu iz 2013. od jedinstvene katastarske parcele napravljene tri i tim se smanjila površina slobodnog prostora oko objekta mjesne zajednice. S obzirom da ona kao javni objekat pripada svim građanima, opština je trebalo da da smjernice za njeno uređenje i upravljanje i ne dozvoli usitnjavanje parcele”.
Od devedesetih do danas Slavjansku čiotaonicu očito nije imao ko da štiti.
Milena PEROVIĆ
foto: Martin KMET