Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost
Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.
,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.
Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.
Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.
Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao bašte, kao komunalac, i radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.
Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.
Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona, nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje, tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.
Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.
,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.
,,Svi nas ignorišu, jer smo prljavi, jer smo Romi. Hranu tražimo po kontejnerima. Neki nas se i plaše, jer prosimo. Mislite da mi to volimo? Ne želimo, ali nemamo izbora. Sramota je biti prosjak. No, radije bismo i prosili, nego da krademo”, ističe Salim Salihi.
,,Sa svojih 31 godinu nikada nisam izašla na ulicu da prosim, ali, sada me je nužda natjerala da moram. Voljela bih da moja djeca završe školu i da budu sposobna”, želje su Natalije Stanković.
Zbog uslova u kojima trenutno žive, djeca Stankovića i Salihija ne mogu da prate nastavu. Najstarije dijete porodice Stanković, četrnaestogodišnji Simone, ide u četvrti razred osnovne škole – kada može. Inače prosi. ,,U školi mi je onako. Učiteljica je dobra prema meni, a djeca begaju od mene, jer idem prljav i pocijepan”, kaže Simone.
Najstarija ćerka Salima Salihija želi da pomogne ocu. U potrazi je za poslom. Za nju, čak i ta uobičajena odluka na putu sazrijevanja, nije bezazlena. ,,Ima nekih dobrih ljudi kojima odnosim džakove sa smećem. Za to mi ponekad daju pet ili 10 eura. Ali ima i onih loših, koji mi govore – ‘oćeš da spavaš sa mnom, ja ću ti dati 20 eura? Zovu me da čistim kod njih kući, ali zapravo misle da rade sve i svašta sa mnom”, ispričala je Ramiza Salihi.
Kao mala, željela je da postane ljekarka. Nije uspjela da završi školu. Kada bi joj se za to pružila prilika, voljela bi.
Stankovići su, da bi pokrili troškove liječenja i jedne operacije koju je imala njihova osmogodišnja ćerka Tanja, koja je izvedena u Beogradu, prodali jedinu imovinu koju su imali, oronulu kućicu u okolini Šapca.
Do sad su se mnogobrojne organizacije, poput Crvenog krsta Crne Gore, grupe građana i pojedinci uključili da pomognu Stankovićima i Salihijima. NVU Žene Bara im kuvaju, i na njihov račun ljudi dobre volje mogu uplatiti novac za ove dvije porodice.
Raspitivali su se i kod Opštine Bar za mogućnost da im se pronađe bilo kakav privremeni smještaj. Iz Opštine su kazali da trenutno nemaju ništa na raspolaganju. Zato sada Stankovići i Salihiji nastoje da nabave male montažne kućice-kontejnere za koje pokušavaju da sakupe novac. Do sada je sakupljeno nešto preko 400 eura. Nuđeno im je da im se od tog novca plati stanarina, barem za jedan mjesec, da se ne smrzavaju i da napokon imaju vodu, ali oni to ne žele. ,,Nećemo da rasipamo, teško ćemo skupiti za kontejnere. Pretrpećemo se. Bolje da sačuvamo taj novac, a ovog čovjeka čija je livada molićemo da na njoj ostanemo još malo”, objašnjava Salim Salihi.
Porodice Stanković i Salihi žive bez mnogih osnovnih ljudskih prava. Moglo bi se nabrojati barem njih desetak. Stepen demokratičnosti i zrelosti crnogorskog društva najbolje se ogleda u tome kako žive ljudi na njegovoj margini. Romi, narod bez države kako kažu Stankovići i Salihiji, nevidljivi su za druge. Bez jake zajednice koja će stati iza njih, bez ijednog predstavnika romske manjine u Skupštini Crne Gore, izvan sistema, prepušteni su sami sebi. Šta rade nadležne institucije?
Andrea JELIĆ