Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ