Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda

Objavljeno prije

na

Iako je pomirenje prva stvar koju je pomenuo kao novi predsjednik parlamenta, Mandićevo političko djelovanje do sada uglavnom se vezuje za inteziviranje podjela, te nacionalističku ideologiju devedesetih. A njegov politički put pokazuje i da „četnički vojvoda“ zna da bude i pragmatičan

 

Dok je u ponedjeljak veče, 30. oktobra, ispred zgrade parlamenta gorela njegova zapaljena fotografija, tokom protesta opozicije i Foruma slobodnih građana Luča, Andrija Mandić, jedan od  lidera koalicije Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), izabran je za predsjednika Skupštine.

Za njegov izbor glasali su predstavnici partija koje čine buduću vlast. Opozicija je  u tom momentu napustila parlament. I na protestu i u parlamentu, Mandićevom  izboru kritičari su zamjerali isto. Kad se sabere, to što je –   proruski orjentisan četnički vojvoda, sa bliskim odnosom sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Podsjećalo se i na stav Zapada koji nije blagonaklon prema Mandićevom izboru, na Mandićevo negiranje genocida u Srebrenici, zalaganje za ukidanje priznanja Kosova, ukidanje sankcija Rusiji i izlazak Crne Gore iz NATO.

Neki su bili zadovoljni. Među prvim čestitkama Mandiću su stigle one Milorada Dodika, predsjednika RS, Željke Cvijanović, članice Predsjedništva BiH, Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banja Luke, Vladimira Orlića, predsjednika Narodne skupštine Republike Srbije, Petra Đokića, ministra u vladi Republike Srpske, mitropolita Joanikija… Mandiću je iz zatvora, čestitao i uhapšeni partijski kolega, gradonačelnik Budve Milo Božović. Od domaćih,  čestitke su uputili – gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević. Vladislav Dajković, predsjednik Slobodne CG, predsjednik Crne Gore Jakov Milatović….

Nakon što je izabran za šefa parlamenta, Mandić je saopštio da kao “čovjek koji je srpske nacionalnosti, vjeruje u Boga, pripada SPC, govori srpskim jezikom i piše ćirilicom,  nije stranac u ovoj zemlji koja je njegova i svih njegovih koji su hodali ovim kamenom“

“Mi nijesmo i ne smijemo biti stranci jedni drugima, mi smo braća po zemlji kojom hodamo”, poručio je i naglasio da je „pomirenje“ ono čemu želi da služi. „Ono u šta danas iskreno vjerujem i čemu želim da služim je samo jedno – pomirenje i samo pomirenje. Ono je izuzetno važno jer vidim da je svijet na ivici sukoba. Zbog toga moramo biti ujedinjeni pomireni i složni”, bile su prve riječi novog šefa crnogorskog parlamenta.

To je bilo lijepo čuti. Problem je što se  Mandićevo političko djelovanje do sada uglavnom  vezuje za izazivanje podjela te nacionalističku ideologiju devedesetih.

Politički put, međutim, prema više izvora, započeo je drugačije – u Saveznim reformskim snagama Anta Markovića. Marković nije uspio da pobijedi na izborima i spriječi nacionalističke snage da zapale ratni požar. A Mandić je, očito, krenuo u suprotnom smjeru. Podatak da je bio član Reformskih snaga, ne navodi se  u njegovoj zvaničnoj biografiji. Po toj verziji, Mandić u politiku ulazi kao jedan od osnivača Srpske narodne stranke, partije koja je nastala 1997. godine, nakon političkog raskola u Narodnoj stranci. I Mandićevo članstvo u Narodnoj stranci tokom devedesetih izostaje u biografiji na sajtu njegove stranke.  Kao i podatak da je u vrijeme SRJ, 1999. godine, bio zamjenik saveznog ministra privrede Milana Beka, u rekonstruisanoj Vladi Momira Bulatovića.

Mandić je  put nastavio  u srpskim nacionalnim strankama, koje su se dijelile u raskolima. Mandić je birao mahom radikalna krila.  Srpska narodna stranka, sa kojom zvanično počinje Mandićev politički put,  raspala se 2009. godine, kada se njen većinski dio pripojio Novoj srpskoj demokratiji, čiji je prvi predsjednik bio Božidar Bojović, a posljednji, nakon raskola upravo Andrija Mandić.  Kada je Mandić došao na čelo  SNS-a, Bojović je formirao Demokratsku srpsku stranku, optužujući suprotni tabor da je izveo puč,  razbio partiju  indirektno nazivajući SNS dijelom “režimske opozicije”.

Nije to bila jedina slična optužba na Mandićev račun. Iako je borba protiv Đukanovićevog režima ono što Mandić posebno voli da apostrofira u svojoj biografiji,  njegova politika tokom proteklih decenija nerijetko je definisana upravo kao politika koja je hranila Đukanovića, omogućivši mu da se decenijama održava i vlada na podjelama i identitetskim pitanjima.  Da je ta veza bila dublja od suprotnih političkih stavova, tvrdili su i neki od Mandićevih saboraca, poput Dobrila Dedejića.  On je  optuživao Mandića za direktne veze sa strukturama Đukanovićeve vlasti.  Mandić je, tvrdi Dedeić, između ostalog i kazao: „Gledajmo sebe, svoje porodice, DPS će vladati još deceniju. Hoćemo li da neko drugi uleti sa DPS-om, a mi da srbujemo sa strane”.  Neobično partnerstvo Đukanovića i Mandića prepoznato je i pred ovogodišnje predsjedničke izbore, kroz komplementarne odluke njihovih predstavnika u DIK-u, ali i privatnu debatu Đukanovića i Mandića u svom aranžmanu.

U vrijeme referenduma o nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, Mandić je bio jedan od lidera unionističkog bloka. Naredne godine, dobio je titulu četničkog vojvode, oporukom Mila Rakočevića, četničkog vojvode koji je umro 6. februara 2007 u Francuskoj. Mandić je bio jedan od četiri crnogorska kandidata za tu titulu, ali se nije pojavio na ceremoniji.

U aprilu 2008, na prvim predsjedničkim izborima nakon obnove državnosti, Mandić je bio kandidat koalicione Srpske liste.  Protivnici su kritikovali njegovu kandidaturu i zbog toga što je Crnu Goru nazvao “državolikom tvorevinom”, Mandić je tada poručio da priznaje Crnu Goru, a da je okarakterisao tako “jer je od pravne države udaljena taman onoliko koliko je čovjekoliki majmun udaljen od čovjeka”.

Nakon što je Đukanovićeva vlada u oktobru 2008. godine priznala nezavisnost Kosova, Mandić je, u znak protesta,  štrajkovao glađu 13 dana u parlamentu.

SNS je predvodio do januara 2009, kada je  ujedinjenjem sa Narodnom socijalističkom strankom Momira Bulatovića, formirana nova stranka – Nova srpska demokratija (NSD), čiji je predsjednik i danas. Ta partija postala je 2012. godine dio Demokratskog fronta.  Demokratski front raspao se početkom ove godine, kada je iz saveza izašao Pokret za promjene Nebojše Medojevića, koji je programski bio suvrenistička i građanska partija.

U istoriji DF bilo je epizoda kada su pravljeni vidljivi  otkloni od nacionalističke retorike.  Iako se njegova partija generalno prepoznaje kao proruska i anti NATO,  Mandić je u diplomatskim krugovima zbog tih epizoda dobio oznaku  “prozapadnog srpskog nacionaliste”.

On je, navodi se u depeši Ambasade SAD, koju je Vikiliks objavio 2011. godine, “2007. pokušao da ubijedi članstvo SNS-a da podrži učlanjenje u NATO. U dokumentu pod nazivom Prozapadni srpski nacionalista u Crnoj Gori, piše da je Mandić tadašnjem savjetniku za politička pitanja u Ambasadi SAD rekao da je GO SNS-a odbacio njegovu ideju, tvrdeći da glasači ne bi pristali na to. U depeši se navodi da je, dok je izdvajao značaj Rusije za Crnu Goru, saopštio da pokušava da nagovori partiju da okonča protivljenje NATO-u, nazivajući se “prozapadnim”.

Po ulasku Crne Gore u NATO, Mandić nastavlja sa anti Nato retorikom, izjavljujući i  da će Crna Gora “biti prva zemlja koja će napustiti Alijansu”. Ipak,  pred izbor za predsjednika parlamenta, kao i nakon pada Đukanovićevog DPS u avgustu 2020,  potpisuje dokument, u kom se navodi da će poštovati spoljnopolitičku orjentaciju zemlje.

Iako se Mandić nerijetko pohvali doprinosom za obaranje DPS-a s vlasti, on je na listi koja je tada pobijedila na izborima,  bio na začelju, navodno po želji pokojnog mitropolita Amfilohija.

Mandić je zajedno sa Milanom Kneževićem, prvestepeno  osuđen na pet godina zatvora za navodni pokušaj terorizma 2016. godine, inspirisan iz Rusije.  Mnoštvo je  dokaza da se radi o  montiranom procesu.  Presudu je prije dvije godine poništio Apelacioni sud, a ponovljeno suđenje krenulo je u novembru. Da se protiv njega još vodi proces, kao i onaj u kom se utvrđuje ima li srpsko državljanstvo, bili su neki od argumenata kritičara Mandićevog izbora za šefa parlamenta.

Mandić i Knežević su se nakon sastanka sa Putinom u Beogradu pohvalili da im je Putin tada rekao da su “pravi heroji'” i “da izdrže”.

Mandić  je u međuvremenu ne samo izdržao nego i postao predsjednik parlamenta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo