Povežite se sa nama

Uncategorized

SLUČAJ VESELINA MUJOVIĆA: RAZOTKRIVANJE DPS-A: Novo izdanje prljavog veša

Objavljeno prije

na

Stidim se što sam bio u Demokratskoj partiji socijalista! To su priznali mnogi članovi i danas vladajuće stranke 1997. godine tokom burne sjednice na kojoj se partija Mila Đukanovića raspala na njegovo i krilo koje je otišlo za Momirom Bulatovićem. Bilo je to prvo iznošenje prljavog veša u toj stranci od strane njenih članova.

Ovih dana u toku je nova faza otkrivanja DPS-ovih nepočinstava kroz lik i djelo njegovog višegodišnjeg ideologa Svetozara Marovića od strane podgoričkog biznismena Veselina Mujovića.

Podsjetimo: Marović je uhapšen u decembru prošle godine po nalogu crnogorskog tužilaštva. Osuđen je u septembru na tri godine i deset mjeseci zatvora zbog korupcije. Zbog milionskih prevara on će morati i da plati 1,1 milion eura odštete, a u humanitrne svrhe da uplati 100.000 eura. Kazna je izrečena nakon što je priznao da je koristio politička ovlašćenja za kupovinu terena u Budvi i nagodio se sa Tužilaštvom.

Mujoviću je u podgoričkom Osnovnom sudu u utorak počelo suđenje zbog optužbe da je Marovića prevario tako što mu je uzeo 890.000 eura obećevajući mu povlašćen položaj u istragama koje protiv njega i članova njegove porodice vodi Specijalno tužilaštvo. Mujović je kazao da mu je Marović nudio sat rolex vrijedan 40.000 eura, plac u Budvi i stan.

,,To nisam želio da prihvatim, već sam sve prijavio tužilaštvu”, naveo je Mujović.

Kaže da je nosio Marovićev novac u Švajcarsku i da mu je Marović rekao da neće da se zna za te pare.

Pohvalio se da je Đukanovićev prijatelj 25 godina. Čak ga je obavijestio i da piše ,,knjigu o fukarama”, u kojoj su glavni likovi takođe depeesovci – njegov kum Goran Rakočević, Branimir Gvozdenović i Svetozar Marović.

Tvrdi da je bio prisutan kada je Đukanović rekao Maroviću: ,,Sveto, posljednjih pet godina si me sve lagao. Pitao sam te je li sve u redu, ti mi govoriš da jeste. Bolje da sada sve priznaš i odležiš u zatvoru”.

Mujović je rekao da je jedna osoba u kući zeta Svetozara Marovića i gradonačelnika Cetinja Aleksandra Bogdanovića govorila Maroviću da se mane Mujovića, Đukanovića i specijalnog tužioca Milivoja Katnića, jer će im on pomoći da mnogo manje robijaju i plate zbog učinjenih krivičnih djela.

Na Mujovićevu prozivku reagovao je Aleksandar Bogdanović. Kaže da će bez mnogo napora dokazati neosnovanost Mujovićevih tvrdnji: ,,To je notorna neistina i laž koja mi se podmeće bez ikakvog razloga…”

Mujović tvrdi da je tužilaštvu dostavio dokaze o milionskim krađama u Budvi i da zbog toga suđenje doživljava kao hajku i progon od Marovića. Bivšeg visokog funkcionera DPS-a optužio je da je pripremao likvidacije bivših saradnika Rajka Kuljače i Olivere Ilinčić. Sa Marovićem je, kako je kazao, obnovio kontakt prije dvije-tri godine kada je pokušavao da između njega i Ilinčićeve riješi spor ,,težak” 12 miliona eura, u vezi sa zemljišnom parcelom kod hotela Splendid.

,,Tim povodom sam dva puta boravio u Parizu i saznao za brojne nezakonitosti koje su se ticale finansijskih malverzacija vrijednih 400 miliona eura”, kazao je Mujović na sudu.

Tvrdi da su Marovići htjeli da diskredituju Katnića: ,,Čak sam specijalnom tužiocu saopštio i imena osoba koje su se sastajale sa tim ciljem. Ni pedeset odsto budvanskih afera ne bi bilo rasvijetljeno da nisam aktivno učestvovao”.

Kazao je da je Svetozara Marovića i Oliveru Ilinčić prijavio tužilaštvu kada je shvatio da ga lažu i ,,da oboje razmišljaju da angažuju ljude da likvidiraju suprotnu stranu”.

Olivera Ilinčić je bila Marovićev savjetnik u vrijeme kada je Marović bio na čelu državne zajednice Srbije i Crne Gore i nalazi se na spisku osumnjičenih za budvanske afere.

Mujović je sudiji rekao da je Marović stalno insistirao da njegove poruke prenosi Milu Đukanoviću.

Marović mu je, ispričao je na sudu, ponudio da se sastanu u Milanu

,,da se dogovori jedan posao kako bi se uklonio Rajko Kuljača da više ne bi svjedočio”.

Podsjetimo: Kuljača, bivši gradonačelnik Budve, dobio je status svjedoka saradnika tužilaštva u predmetima TQ Plaža i izgradnje koncertnog platoa na Jazu, u kojima je Marović vodio glavnu riječ.

Mujović tvrdi da za sve što je izgovorio na suđenju ima dokaze: ,,Imam 700 papira koji potvrđuju sve moje tvrdnje”.

Povodom Mujovićevog svjedočenja o ulozi jednog od dugogodišnjih čelnika DPS-a u budvanskim aferama, Ivo Đurišić, bivši funkcioner DPS-a i prvi zviždač u Crnoj Gori, kaže za Monitor:

,,Deset godina preko medija upozoravam javnost na mafijaško-koruptivnu i kriminalnu organizaciju DPS. Svaki pokušaj nekog pojedinca da ukaže na nezakonite, koruptivne radnje DPS-a čiji je visoki funkcioner Svetozar Marović, vođa kriminalnog klana, završavao je progonom insajdera. Zatvorena u sebe kasta lopova stvorila je neosvojivu tvrđavu DPS-a koja ne birajući način gleda da sačuva vlast i bogatstvo ostavljajući građanima Crne Gore dužničko ropstvo, a oni, zaštićeni kriminalci, uživaju u pokradenom luksuzu”.

Đurišić je, kako kaže, upoznat do tančina u metode vladanja DPS-a, ali još ćuti i čeka hoće li vrhovni državni tužilac ili specijalni tužilac imati snage da raskrinkaju tu ,,lopovsku družinu ili će kao i do sada njihovi prethodnici zatvoriti oči nad propašću države Crne Gore”.

On tvrdi da sve što javnost do sada zna o kriminalu u Crnoj Gori iza kojeg stoji DPS je svega deset odsto onoga što se stvarno događalo.

,,Ipak, ubijeđen sam da će doći vrijeme u kojem će ova kriminalna organizacija biti zabranjena, a do tada trpimo jaram, ganjajmo se tužilaštvom i ćutimo da ne bismo završili na kravom asflatu ili birajmo put Darka Pajovića i poltronski podržimo DPS”, poručuje Đurišić.

Vladan Pavićević, detektiv iz Podgorice, povodom Mujovićevog svjedočenja ovako je opisao DPS u razgovoru za Monitor: ,,Ono što čini DPS jedinstvenim političkim subjektom u Crnoj Gori svakako je to što je uspio da u svom dugogodišnjem egzistiranju, koje je neopravdano dugo, stvori i iznjedri istovremeno istaknute funkcionere, šefove mafije i insajdere, odnosno svjedoke saradnike u najtežim krivičnim djelima organizovanog kriminala”.

Dok smo o tome razgovarali, stigla je vijest da je status svjedoka saradnika dobio i Aleksandar Sinđelić, jedan od osumnjičenih za teroristički napad u Podgorici, iako svjedok saradnik ne može biti osoba za koju postoji osnovana sumnja da je organizator ili vođa kriminalne grupe. Ali, DPS vlast može sve.

Po mišljenju Pavićevića ,,crnogorsku stručnu javnost treba da zabrine olako dopuštanje pravosudnih organa da se osumnjičenima daje status svjedoka saradnika, koji su po profilu svog karaktera istovremeno vršioci krivičnih djela i osobe koje su spremne na sve samo da postignu odgovarajuću trgovinu zarad nekog interesa”.

,,U većini slučajeva je diskutabilan taj interes. Ako su svjedoci saradnici oni koji su se upustili u trgovinu nekih interesa onda je logično da su spremni i da lažu, konstruišu i slično. U razvijenim pravnim sistemima oprezno se pristupa ovom institutu, jer njihovo svjedočenje ne mora da bude doprinos rasvjetljavanju ovako složenih krivičnih materija”, kaže Pavićević.

Suđenje Mujoviću vjerovatno će pokazati da li on iznosi činjenice ili spasava sopstvenu kožu. Vjerovatno će konačno progovoriti i Marović. U svakom slučaju na Đukanovićevom dvoru započela je drama koja će, bez sumnje, imati više činova.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo