Ponovo je tu, među nama: Boro Krivokapić. Vladina Pobjeda (da se poslužimo riječima Vladimira Bebe Popovića) u nastavcima je, svaki od po četiri strane, od 25. do 28. juna, objavila njegov serijal nazvan Sve za Crnu Goru – preko leša Crne Gore. Tekst, u formi otvorenog pisma – na ti, adresiran je na predsjednika Skupštine Crne Gore Ranka Krivokapića. Tajming je, kada je narečeni publicista u pitanju, uvijek naročito znakovit: Boro Krivokapić se, pokazuje praksa, uglavnom oglašava kada prigusti Dvoru. Nije ni sada omanuo: čim se, nakon izbora, porodila i klica teoretske mogućnosti da SDP, na nivou Podgorice, otkaže povjerenje premijeru Milu Đukanoviću, udario je na potencijalnog konvertita i njegove potencijalne koalicione partnere – sa šesnaest stranica novinskog teksta! Ali kakvog?
Prisjetimo se, hoće on tako periodično. Posljednji put baš ovako u punom izdanju se pojavio oktobra 2012. godine – gle slučajnosti – neposredno nakon što je Đukanović izgubio na lokalnim izborima u rodnom Nikšiću. Oglasio se, toga puta putem Žive istine, još jednog Dvoru milog novinara Darka Šukovića, na televiziji Atlas, Dvoru milog tajkuna Duška Kneževića. Obznanio je da je Đukanović žrtva medijskog nasilja: ,,Uveden je oštar, šešeljevski jezik unutar crnogorskih medija. Sumnjam da će se na tome završiti. Jer, prljave riječi su uvijek prethodnica prljavih djela. Ne treba zaboraviti kako su se završavali projekti kada nije uspijevalo da se uklone politički protivnici; kako su se pojavili Puniša Račić ili Zvezdan Jovanović.”
Pa poentirao – povratak Mila Đukanovića u politiku pitanje je biti ili ne biti: “Situacija je takva da traži operativnost predsjednika Vlade… Došli ste dotle da je nekoliko Kursadžija iz sela Gorica donja kojima je povjerena vlada uspjelo da opovrgnu Đukanovićevu tezu o samoodrživosti crnogorske države.” Kakva slučajnost (ili – koordinacija): ni dva mjeseca kasnije, operativni Đukanović vraća se u premijersku fotelju.
Tada Nikšić, sada, dakle, Podgorica. I sada, brižni Krivokapić, strahuje za život premijera Đukanovića – žrtve. Ovog puta, pak, opasnost ne vreba iz medijskog prostora, riječ je o geopolitici: “Iz istih razloga – prebacivanje crnogorskog državnog težišta u „interesnu sferu” Zapada (NATO pakt) – pod sličnom ruskom „hatvom” je i Đukanović; neposredno ugrožen i – fizički.”
Itekako poznata Đukanovićeva retorika, iz pera Krivokapića: “Imperativno, kad i crnogorske svrake znaju da je opoziciona ‘druga strana’, kao što crnogorski jeste: opozicija državi Crnoj Gori (a ne u državi Crnoj Gori); dakle, baš sve i svašta, osim što jedino nije – demokratska alternativa.”
SDP je propustio, piše Boro Krivokapić, da preduzme inicijative najpreče potrebne modernizacije Crne Gore, te njene ukupne kultivizacije. “Ako je DPS – kao svaki prekookeanski brod – nedovoljno gipak, nepodesniji za udarnije zaokrete, pogotovu naglosti (što nije dobro, ali ni sasvim loše: s državom se koalicionaški svaki dan ne varda…): gdje je da nadomjesti incijativna SDP/okretnost, moglo je biti i SDP/jahtice?…” Prekookeanska mudrost.
Potom slijedi i suština Krivokapićevog oglašavanja: “Događa se da koaliciona stranka u Vladi na nekom drugom nivou stupi u koaliciju i s nekim – drugim. Događa, ali obično kao – iznimka. Ali, kad se koaliciona stranka u Vladi, na drugim nivoima nađe u koalicijama – svim, samo izričito NE sa svojim koalicionim partnerom iz Vlade, već na prvi pogled: pometnja. A na pogled drugi i kabastije: pometnja koalicione prevare.”
Krivokapić, na tragu sopstvenih uvida iz knjige iz 2010. godine – Grobari svoga djela (Slavko Perović: “Knjiga koja nije ništa drugo nego obezbjeđenje da Krivokapić stavi koju paru u džep”) – dalje, pojašnjava: ne stanuje u Crnoj Gori organizovani kriminal, u pitanju je anticrnogorska propaganda, zavjera. ” A samo su tamo, presudno tamo – kod rampe članstva Crne Gore u NATO paktu; te crnogorske milenijumski prevratničke geostrateške jeresi – odlučujuće tamo, prvi i osnovni uzročnici gromovite odioznosti ruske gramate; a razornom hemijom spojenih sudova državnog zločina – i opoziciono domicilnog, tobože i crnogorskog – isključivo tamo i „lele i kuku” nad „organizovanim kriminalom i korupcijom” DPS/Đukanović!”
U drugom i trećem nastavku serijala, Krivokapić briljira u onome u čemu je najbolji, što je njegova (samo)nametnuta medijska uloga (osim one koja se tiče revizije đukanoviđevske Crne Gore): istorijska kodifikacija Mila Đukanovića. Citati su više nego dovoljni. Redom:
“U turbulenciji istorijskih pretpostavki fantasmagoričnog 20. vijeka poklopilo se – ili su ga omogućile – i istorijsko vrijeme u kome sazrelo otpočinje epoha crnogorskog državnog diskontinuiteta (i nacionalnog) koji – diskontinuitet – najizrazitije personifikuju i najdramatskije personalizuju KPJ/SKJ/Đilas i – DPS/Đukanović.”
Pa: “Neka je DPS/Đukanovićeva Crna Gora (a SDP/Tvoja?!) i – ‘najcrnja’: ali, i iz ‘ovo malo jada i nevolje’, crnogorskih – što je s ‘mukom veljom’ državno ukrupnjeno (i… ‘najviše zahvaljujući njemu’ – DPS/Đukanoviću) – čak i iz takve, u nemalo čemu i bolanin Crne Gore, i dalje… svjetlosno probija više autentičnih, temeljnih evropskih vrijednosti nego iz svih ‘bivših jugoslovenskih država’ – zajedno. I sve… ‘najviše zahvaljujući njemu’ – DPS/Đukanoviću.”
Dalje: „Da je i đukanovićevski samo to – Crna Gora ucijelo! (a za mene jeste vrednije i od državne suverenosti; život – najviša suverenost!) – bilo bi dovoljno: i za Đukanovićevo mjesto u Panteonu crnogorske istorije, jednako i za priznanje državniku Đukanoviću, vječito, i Crne Gore i istorije.”
Slijedi. “Poslije Helmuta Kola, kancelara/ujedinitelja Njemačke (1990), u Evropi nema državnika koji je za svoju zemlju učinio koliko – Đukanović. Ni otimanja crnogorskog državnog i svakog drugog identiteta iz kandži velikosrpskog poništivača (Ćosić / Milošević), ni suverene države Crne Gore – istorijski nepobitno – ne bi bilo bez lično odvažnog i državnički promišljenog, knjazdanilovski crnogorskog liderstva – Đukanovićevog.”
Zatim: “Đukanović poodavno – izvinite, buljubaše svi – neopozivo zasijeda u crnogorskom Panteonu istorije, crnogorski jednom i jedinom – na Lovćenu. I to za glavnom trpezom: sedmorica Njegoša, Đilas i – Đukanović!…”
Ide: “I po tome rame uz rame s Kraljem Nikolom i Đilasom – Crna Gora im se kao moralno i mentalno zakržljali delinkvent još izvinjava! – u istoriji nema ni državotvorno i državnički zaslužnijeg Crnogorca koji je crnogorski (i drukčije)… “konjima na repove” – osim Knjaza Danila – kao Đukanović.”
Onda: “A gdje je – tek za istoriju – crnogorska suverena država, ostvarena – i kako! – na prvom mjestu DPS/Đukanovićem.” Tek: “Ataturk / Đukanović – otac države.” Ili: “DPS/Đukanović – crnogorski istorijski maksimum.” Najzad: “Stati u odbranu države Crne Gore – crnogorski, danas i ovdje – nema se pod koju drugu zastavu, osim zastave DPS/Đukanović… “
Sve narečeno, slikovito je, krajem 2010. godine, prokomentarisao lider Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović (koga Krivokapić u tekstu oslovljava kao “Zaslužni Nesrećnik”), u svom blogu: “A ovdje, samo kao uvod za činjenicu da je Đukanović opisan od Krivokapića skoro kao božanstvo! Ni riječi o tome: ko je robovlasnik, ko je šef crnogorske mafije, ko je ubica, ko je pljačkaš, ko je švercer i droge i ljudi i oružja, ko je ratni huškač i Miloševićev saveznik, nema pitanja na čijoj je grbači izrasla takozvana “Prva crnogorska banka”… Zašto Boro Krivokapić o ovome ćuti kao led ledeni. Odgovor je lak: zato što je falsifikator i službenik Mafije!”
Krivokapić – svojevremeno: pisac Đukanovićevih govora – u serijalu Sve za Crnu Goru – preko leša Crne Gore, priznaje: “Desi se da možda u dvije-tri godine, izvini(te), ako jednom objavim, ili kažem u Crnoj Gori…”
Rijetko, ali u centar: sve za Mila – preko keša Crne Gore.
Marko MILAČIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice