Jedan šarplaninac mi je pomogao da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica. U koju se zaljubio i koja se zaljubila u njega

Te zime, put me je naveo u selo kod mog prijatelja M. Znali smo se odavno, i poslije dužeg vremena sreli se u jednom restoranu u obližnjem gradu. Srdačan, vrlo prijazan, prišao mi je i zasuo rafalom pitanja:

-Odavno nisi bio kod nas! Kad si došao? Jesi li sam? Koliko ostaješ?

-Jutros sam stigao. Sam sam. Ostaću nedelju dana – slijedio je moj rafal.

-Onda te očekujem kod mene. Obavezno! Imam jednog šarplaninca kakvog nisi u životu vidio! Moraš ga vidjeti!

Insistirao je da zajedno ručamo. Neću ti pričati o njemu, jer to nije za priču, to se mora vidjeti – naglasio je!

-Žurim, zaista bih rado ostao. Međutim, obećavam ti da ću doći da vidim tog ljepotana šarplaninca, prije odlaska.

Desilo se da sam se tog susreta i svog obećanja sjetio dan pred povratak

kući. Sipao je gusti paperjasti snijeg. Pozajmio sam Ladu Nivu od jednog poznanika i sa lancima montiranim na gume, odmah krenuo u planinsko selo, prijatelju u pohode.

Putem, paperjaste pahuljice iz grada postepeno su se pretvarale u suhi šuštavi snijeg. Zahvaljući lancima, nekako sam  prokrčio prtinu kroz namete na planinskom putu. U dvorišu pred kućom, već me je čekao M. Čuo je zvuk motora.

–   Obradovao si me. Već sam mislio da nećeš doći.

– Znaš mene. Kad obećam, samo me viša sila može spriječiti da ne održim obećanje.

– Znam, znam da nisi zaboravio. Mislio sam da nećeš doći zbog snijega.

Odmah sam primijetio duboku boru između obrva i stisnute usne koje je grizao poslije svake riječi. Pogledao sam veliku, čvrsto napravljenu  kućicu za psa. Prazna. Omotan oko jednog izvaljenog debelog kolca,  u snijegu se gubio gvozdeni lanac. Uhvatio mi je pogled i prije nego što sam zaustio, povukao me za ruku:

-Uđimo, sve ću ti ispričati.

I ispričao mi je. Ne znam da li bih više volio da nisam čuo tu priču, ali čim

sam je čuo, znao sam da je neću zaboraviti.

-Onog dana kad smo se sreli, usred noći sam čuo zveckanje lanca. Moj

Lamuš je već nekoliko dana bio jako uznemiren. Počelo je kada se oglasio  vuk, iz šume, ovdje odmah iznad kuće. Ponavljalo se tri noći uzastopno. Te noći nije se čulo zavijanje. Ustao sam iz postelje i pogledao kroz prozor. Lamuš nije lajao, nego se vrpoljio i tiho cvilio. Nisam palio svjetlo da ne uplašim divlju životinju koja se očito motala u blizini. Jedva sam povjerovao svojim očima: iz šume je izišao vuk, pravi pravcati vuk. Lamuš ga je dočekao mašući repom. Igrali su se, razdragani kao kakva štenad. Slijedeće noći ponovilo se isto. Kada sam treće noći shvatio da je to vučica, pripremio sam se da je dočekam onako kako se dočekuje vuk: s puškom. Poslije ponoći je stigla. Stajala je uz Lamuša, kao da mu nešto objašnjava, a zatim odmah počela snažno kopati snijeg oko kolca. Lamuš je gledao očito ne shvatajući šta to vučica radi. A ona ti je, moj prijatelju, pokušavala izvaliti kolac i osloboditi Lamuša! Možeš li vjerovati? Divlja vučica zaljubila se u pitomog psa, šarplaninca svog krvnog neprijatelja! Što je još čudnije, i on se zaljubio u vučicu, iako je smrtno mrzio vukove i borio se već nekoliko puta s njima! Pomislio sam da je vučica vjerovatno u tjeranju a u šumi nema ni jednog vuka mužjaka. Dobro, ali ako nema vuka, selo je puno pasa, pred svakom kućom barem jedan. Ona je došla baš kod Lamuša, i to po cijenu života. Kažem ti,  ljubav, ništa drugo! – zapalio je već desetu cigaretu i povukao duboko dim.

-I šta je dalje bilo – prekinuo sam njegovo dugo tmurno ćutanje.

-Šta će biti? Bi šta bi! Pucao sam i ubio je jednim metkom. Bila je lijepa, gustog krzna, veoma velika, mlada, po zubima, ne više od dvije godine. Lamuš je ležao pokraj nje i cvilio. Ostao je ležati u snijegu i dok sam je odvlačio u kuću da je oderem. Kad sam završio s poslom, otišao sam kod Lamuša. Našao sam izvaljen kolac i prekinut lanac. Dozivao sam ga iz sveg glasa. Odazvao mi se tako tužnim zavijanje da mi se srce steglo. Sutradan sam mu pratio tragove. Spojili su se sa tragom kojim je došla vučica.Vidilo se da  je dugo ležao u snijegu na mjestu na kom je ona ležala čekajući mrak.  Bilo je to prije tri dana. Znam da mi se više neće vratiti, zato što sam ubio njegovu divlju vučicu.

Nisam vidio tog Lamuša ali sam ga upoznao bolje od mnogih koje sam znao godinama. Pomogao mi je da shvatim da se životinje ne dijele na divlje i pitome, nego na slobodne i zarobljene. Lamuš je  shvatio da se sloboda psa mjeri dužinom lanca kojim je vezan. Prekinuo ga je i vratio se slobodi u koju ga je zvala njegova vučica.

Ferid MUHIĆ