Zasluge za  ambicije iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njenim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega

MONITOR: U izjavi povodom dolaska Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika u BiH, naveli ste da se nadate da će on imati „drugačiji mandat“. Kasnije ste izjavili da mu savetujete da se ne ustručava da upotrebi Bonska ovlašćenja. Vidite li u ličnosti i biografiji Šmita ili u podršci koju je dobio iz EU i SAD  „osnov“ za to da bi on mogao iskoristiti instrument koji mu stoji na raspolaganju ali koji su njegovi prethodnici rijetko koristili?

KUKIĆ: Mislim da u ovoj priči nije presudna ličnost gospodina Schmidta – iako, ni nju ne treba ignorirati – nego „instrukcije“ koje je dobio od svjetskih centara moći, iz Berlina i Washingtona posebice. A kakve su one vidjet će se vrlo brzo, i po akcijama koje će visoki predstavnik poduzimati na jačanju pravne države, i po tome hoće li kod obična svijeta otvarati prostor nade da je u zemlji u kojoj je potekao ipak moguće ljudski živjeti. Osobno sam, recimo, umjereni optimista. Jer, ohrabrujući su signali i iz Bidenove i iz administracije gospođe Merkel. No, ipak se ne bih zalijetao.

MONITOR: Očekujete „politički rasplet“ kojeg nema bez reagovanja Visokog predstavnika i Tužilaštva BiH. Da li je Valentin Incko uradio pravu stvar kada je, pred sam kraj svog mandata, odlučio da unese izmjene i dopune Krivičnog zakona koje se odnose na kažnjivost negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca?

KUKIĆ: Narodski kazano, nikad nije kasno. Iako, poprilično sam siguran da bi stanje u BiH danas bilo puno drugačije da su ovakve intervencije u Kaznenom zakonu učinjene prije 12  godina, na početku Inzkova mandata, a i da je gospodin Inzko djelovao kao autoritet UN-a u postratnom hlađenju bosanskohercegovačkog prostora umjesto što se ponašao kao promatrač koji uredno bilježi što se ovdje događa, svemu tome se i sam iščuđava i o uočenom povremeno izvijesti i vlastite poslodavce. Ruku na srce, ne vjerujem da se takvo ponašanje Inzka može pripisati isključivo njemu kao ličnosti. Naprotiv, čovjek se vjerojatno kretao u okvirima koje su mu drugi odredili, američka administracija prije svega. A ona je ponovnim dovođenjem na vlast Milorada Dodika, koji je tada kotirao kao američki joker, smatrala da je stvorena kritična masa koja im omogućuje da se stvari prepuste domaćim političkim akterima i pažnja pomjeri prema drugim dijelovima svijeta. Ne isključujem da u ovom momentu na istom mjestu postoji procjena da je to bila greška i da se treba vratiti pristupu koji je korišten do dovođenja na vlast Milorada Dodika. Ako je, pak, po srijedi to, Inzkov zakon bi mogao biti samo posljedica te činjenice, nikako i hir samog Inzka da po nečemu ovdje ipak ostane upamćen. No, i to će se relativno skoro moći jasnije vidjeti.

MONITOR: Jedna od novijih vijesti je da je Milorad Dodik pozvan u Tužilaštvo da se izjasni u vezi sa svojim neprihvatanjem sudskih presuda o genocidu u Srebrenici. Vi ste predlagali da se Dodik zbog toga krivično goni, pa i da ga Kristijan Šmit smijeni?

KUKIĆ: Točno. Jer, i jedno i drugo je i više nego logično. Negiranje genocida i nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona je kazneno djelo i kaznenog gonjenja ne smije biti pošteđen nitko, pa ni Milorad Dodik. S druge strane, sankcioniranje Dodika bi bila pouka i običnu svijetu da ima obvezu poštivanja zakona vlastite zemlje. Uostalom, iako je Tužiteljstvu BiH do danas podneseno 29 prijava za negiranje genocida, istraživanja pokazuju da je nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna zakona učestalost negiranja genocida radikalno smanjena.

Smjenama se šalje poruka da takvo ponašanje odudara od demokratskih standarda i da ga visoki predstavnik kao autoritet UN-a neće tolerirati kako bi izvršio zadatak kojeg mu je UN i postavio – da se BiH stabilizira kao državu i društvo i da ju se učine ozbiljnim kandidatom za članstvo u EU i NATO. Uostalom, takvom politikom su početkom dvijehiljaditih, što god tko o njima mislio,  značajne iskorake u stabilizaciji BiH napravili Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown.

MONITOR: Koliko je Milorad Dodik zaista neprikosnoveni lider bosanskih Srba? Da li bi njegova smjena mogla da radikalizuje situaciju u Republici Srpskoj?

KUKIĆ: Milorad Dodik je ortodoksni makijavelista i vrlo izvješten politički manipulator. Te sposobnosti je, potom, iskoristio, ne da bi učinio dobro srpskom narodu nego da bi se, zahvaljujući ogromnoj političkoj moći, enormno obogatio na način koji je zakonski vrlo upitan.  I učiniti će sve da tako stečeno bogatstvo zaštiti. Siguran sam da zbog toga ne bi prezao ni od ponovnog guranja vlastita naroda u krvoproliće. Stoga nisu rijetki ni oni koji misle da ga ne treba smjenjivati korištenjem bonskih ovlasti visokog predstavnika nego ga demistificirati treba kaznenim progonom za počinjeni kriminal njega i njegove obitelji. Jer, smjenom s političke pozicije ga se, kažu, pretvara u žrtvu i neku vrstu nacionalnog heroja, presudama za kriminal se narodu prikazuje njegovo pravo lice. Ja mislim da treba činiti i jedno i drugo i da pri tome ne treba strahovati od prevelikih potresa u običnu svijetu. Uostalom, s trona su padali i veći, Milošević, Karadžić, Mladić, i ništa se spektakularno nije događalo. Ovaj put je strah od radikalizacije još manje utemeljen.

MONITOR: Dosta uzbune, naročito u Hrvatskoj, izazvala je zamolnica bosansko-hercegovačkih institucija hrvatskim da preuzmu postupke istrage u vezi sa navodima-krivičnim prijavama protiv 14 hrvatskih oficira koji su 1995. učestvovali u vojnoj akciji Bljesak. Kako ocjenjujete ovaj slučaj koji navodno datira još iz 2007. godine?

KUKIĆ: Prvo, vojna akcija Bljesak je vođena na teritoriji Hrvatske i ne vidim logiku po kojoj su  se prijave u vezi s njom podnosile pravosudnim institucijama BiH. Osim, dakako, ako se tim prijavama htjelo pripomoći u reviziji povijesti s konca XX. stoljeća. Drugo, ako su prijave već podnesene, logično je bilo da se Tužiteljstvo BiH na bilo koji način prema njima odredi. Ono je izabralo ovaj koji je izabralo – da hrvatskim pravosudnim institucijama uputi zamolnicu da same preuzmu postupak istrage. Nisam pravnik da bih mogao suditi je li to najbolje što se moglo učiniti, ali i bez toga mislim da se isto ili nešto drugo moglo učiniti i mnogo ranije. Ako je, naime, točna informacija da prijava datira iz 2007. godine, ne vidim razloga zašto se na reakciju tužiteljstva, pa kakva god bila, trebalo čekati 14 godina. Ali, hvala ti bože, i to je dio našeg „bosanskog lonca“.

MONITOR: Mogu li se problemi u BiH, a i drugdje na Balkanu, naročito onom postjugoslovenskom, rješavati bez pomoći moćnih administracija drugih država ili EU? Očekujete da novi američki predsjednik, Džozef Bajden, intenzivira učešće u razmotavanju ili sječenju naših gordijevih čvorova?

KUKIĆ: Na razini je gotovo aksioma, ajme kući u kojoj odnose umjesto njezinih ukućana sređuju komšije. No, ako ukućani za to ne pokazuju ni minimum spremnosti, ne treba bježati ni od poziva u pomoć komšija. Ali, pri tome treba računati i s mogućnošću svakojakih posljedica. Jer, komšije vam mogu biti od koristi, ali vam zbog vlastitih računica kuću mogu i razoriti. Dogodilo se to i u slučaju bivše zajedničke države, a takvih ambicija imate i u državama, ili u vezi s državama koje su nastale njezinom disolucijom. Dokaz tome je sve ovo što se događa u vezi s Kosovom, sve ovo što se zadnjih godina događa u vezi s Crnom Gorom, o BiH da se i ne govori. A zasluge za to, uz lokalne postjugoslavenske ambicije, one iz paketa „srpskog sveta“ posebice, pripadaju i izmijenjenim globalnim odnosima moći – povratku na svjetsku geopolitičku scenu Rusije i njezinim ambicijama u vezi s prostorom bivše SFRJ prije svega. Stoga mislim da je puno intenzivnije uključivanje Bidenove administracije nešto što nije samo interes novonastalih država nego i američki geopolitički interes.

MONITOR: Neke od političkih lidera koji nam u ovom tzv. regionu kroje sudbinu, smatrate ljudima bez ideologije, pa i bez čvršćih političkih uvjerenja i doslednosti. Da li je politički populizam samo naša nevolja ili trend koji praktikuju i neki od vodećih lidera savremenog svijeta?

KUKIĆ: Istina, o političkim liderima s ovog prostora često govorim kao ljudima bez ideologije. Pri tome mislim prvenstveno na BiH i njene političke kabadahije. Kakvu ideologiju, primjerice, slijedi Milorad Dodik? Ili, koja ideologija određuje Dragana Čovića? Ili mnoge druge njima slične koji nastupaju u ime tobožnjih hrvatskih, srpski, bošnjačkih nacionalnih interesa. Nema tu ideologije. To je najogoljeliji populizam koji se koristi za održanje u sedlu političke moći, ali i kao paravan za prikrivanje vlastitoga kriminala. I stoga je sve njih strah jednog te istog – pravne države. I učiniti će sve da ona nikad ne profunkcionira. Jedino tako su sigurni. Ideologije, međutim, kao u BiH najčešće nema ni u njezinu okruženju. Koja ideologija, da ne spominjem sve ostale, danas određuje hrvatskoga predsjednika? Socijaldemokratu koji danas pokušava glumiti Franju Tuđmana. Nema ideologije. Samo goli populizam. Ono na što je, nažalost, sve manje imuna i EU. U prilog tome, među njima, dosta zorno svjedoči iskustvo Mađarske, Poljske i nekih drugih članica evropske obitelji. Na koncu, koja je to ideologija obilježila i Trumpov mandat i Trumpovu posljednju predsjedničku kampanju? I sirovi i surovi populizam. Dakle, slažem se s Vama, populizam je usud koji sve arogantnije prijeti, ne samo ovim prostorima nego i svijetu uopće.

MONITOR: Često se može čuti da je Bosna i Hercegovina nefunkcionalna država, a i da su vjerske institucije „uskočile“ u državni institucionalni vakuum. Koliko je to i u funkciji dominantno nacionalnih političkih partija?

KUKIĆ: Istina je, današnja BiH, pod dirigentskom palicom triju etnonacionalističkih oligarhija, ne samo da nije funkcionalna država nego je sve manje država uopće. U stvarnosti, hoću reći, u njoj ne postoji sistem državnih institucija nego procese kontroliraju plemenske poglavice na prostorima pod vlastitom kontrolom. Ali, za to nisu odgovorne nacionalne nego nacionalističke, političke partije koje svoju egzistenciju temelje na mržnji i netrpeljivosti, šovinizmu, neofašizmu. A takve u BiH kontroliraju sve političke i društvene procese. I za vrlo snažne saveznike, nažalost, imaju i dominantne religijske institucije koje su u značajnoj mjeri zaslužne za njihovo vlastito održanje.

Nastasja RADOVIĆ